Iako je već nono, i to preko obje »linije«, zahvaljujući i kćeri i sinu, Dario Kučić iz Osora, a rodom iz Beleja, pri susretu ostavlja dojam mladića, što nije bezrazložno pripisati velikom spektru aktivnosti kojima se bavi i teško ga je zamisliti pasivnog, u trenutcima dosade. Serviser je plovila, svirač mijeha u Folklornom društvu »Studenac« u susjednim Nerezinama, predsjednik je Mjesnog odbora Osor, jednog od najmalobrojnijih na cresko-lošinjskom otočju, nogometaš-rekreativac u veteranskom sastavu NK-a »Lošinj«, jedan od pjevača u lošinjskoj klapi »Čikat«. Mnogima bi jedna, dvije, pa i tri od te stvari bile u životu sasvim dovoljne, a on, eto, živi na pet strana, nižući već desetljećima kilometre na otočnim cestama, od sjevera prema jugu, od juga prema sjeveru.

Nerezinski melos

Otkud zanimanje za folklor i za mijeh?

Interes je oduvijek postojao, od samog djetinjstva susretao sam se s time. Imali smo gostionicu u Beleju i vikendima i praznicima, na svakoj fešti, karnevalu, vjenčanjima, druženjima, obavezno se svirao meh. Svirali su tada Viktor-Vitorio Petrinić, Josip Cesarić i Gašpar Kučić. Harmonike je u ono doba bilo manje. Sve me to zaintrigiralo, ali nikad nisam znao kome to svirati, a drugi mladi nisu bili zainteresirani, pa sam i ja naučio harmoniku, kao samouk.

Tek kada je folklor počeo »štekati« sa sviračima, došao je poziv bih li se prihvatio meha, dok imaju živog meštra koji bi me mogao naučiti nerezinski melos; to je bio Anton Toni Brako, 1997. godine. Folklor je imao nastup u Beleju, a kako se znalo da sam ja veseljak, voditeljica Pia Zorović mi je prišla i pitala: »Biš forši ti…?« Meni se to činilo kao zanimljiva prilika da počnem. Meh je najjednostavniji instrument, samo što treba prihvatiti određeni melos.

Morao sam naučiti nerezinski, a ne belejski melos, koji mi je bio u uhu. Svirači meha čak u istom mjestu sviraju drukčije, ali postoje neki dijelovi koji se samo izmjenjuju, s tim da ih netko odsvira s više, netko s manje ukrasa. Sve se miče oko onoga »mladu ženu imamo, kruha doma nimamo«, haha… pa slijede varijacije oko toga. A onda to opet svatko izvede na svoj način, rekli bismo, očima umjetnika. Kada sam počeo učiti, i Mario Mužić iz Orleca mi je dao neke savjete, na što paziti. Pokojni Toni Brako, s njim sam učio konkretne tance, »Milo drago« i »Račić«.

Kako ste se uključili u folklor?

Zajedno smo počeli učiti Dinko Zorović i ja. Nabavio sam meh u Istri, kod Valtera Primožića u Kršanu, sad je već pokojni. On mi je izradio karakterističan primorski meh, jer postoji razlika između istarskih i primorskih u zvuku, u dužini svirale, što daje »deblji« ili »tanji« ton, a naš primorski je malo »deblji«. Smislio sam kako zapisivati note, odnosno koji od pet prstiju pritišće, koji otvara. Išli smo malo-pomalo, svaki tjedan nešto drugo. Toni je nakon mjesec i pol dana umro, tako da »Milo drago« nismo odradili do kraja. Onda mi je Pia Zorović dala jednu kasetu, koju su 1973. godine snimili nerezinski Amerikanci i po toj melodiji sam naučio »Milo drago« do kraja te drugi tanac, »Račić«. Od tada sam 25 godina nerazdvojan od folklora.

Brojni nastupi

Što je sve na repertoaru Folklornog društva »Studenac«?

U klasičnome repertoaru su nam pjesme i tanci iz Nerezina. »Račić« je nerezinska polka, a »Milo drago« je klasični starinski tanac. Imamo i »Zov nevestice« kao mantinjadu, a uz to i različite pjesme na nerezinski melos – »Anica se matere molila«, »Jive kosi«, »Oj Kruliniću« u kojoj je opjevan Nerezinac iz Prvoga svjetskog rata, odnosno njegove dogodovštine s prijateljem koji na kraju pogiba u rovu te »Lipa svatja«.

Naša je, nazovimo himna, »Oj, Studenče«. Imamo i nešto što nazivamo skeč, »Divojčice rožice«, koji podsjeća na bećarac i nabrajamo divojčice iz raznih mjesta na otoku. Nastupamo za Maja, za Magdaleninu, za Nerezinsku regatu, za Velu Gospu, nastojimo ići na lokalne fešte u Puntu Križa, Ćunski, Sveti Jakov, koliko već stižemo. Imamo i puno više poziva, angažiraju nas jer smo atraktivni i malo posebniji, ali trenutno imamo mladu postavu koja se zaposli preko ljeta, pa ni ne možemo više.

Kada sam ja došao u folklor, okupljala nas je Pia Zorović, prije je voditelj bio njezin muž Anton Zorović. Tada nas je bilo 45, mlađih i starijih, pa se to malo »profiltriralo«, ali je ostalo više od dvadeset članova, a bila je i mlađa grupa sastavljena od osnovnoškolaca. No, brzo su se rasformirali jer nije bilo šoldi za opremiti ih. U ono doba je još većina imala svoje nošnje iz obitelji i svatko ih je ljubomorno čuvao, a za napraviti novu nije bilo šoldi.

Našli smo šilice u Ronjgima, a sada imamo jednu specijaliziranu na Krku. Imamo i kontakt s kostimografom u »Ladu«, koji pruža potporu, za cipele. Najviše se ipak sami snalazimo, a najviše stradavaju marame, jer su svilene i brzo se potroše. Jedna ženska nošnja košta oko 1.500 eura, a muška, jer je jednostavnija, malo manje.

Gdje ste sve bili folklorom?

U ovom mome razdoblju folklor je izvan Hrvatske bio samo po Sloveniji, a prije se išlo i u Italiju i Španjolsku, no vjerojatno je bilo lakše doći do novca za putovanja. Po Hrvatskoj smo često, po Istri, na Krku, u Vrbovcu. Odemo i na izlete, kada se zaradi od nastupa i time se grupa drži na okupu. Svi smo tu na dobrovoljnoj bazi, nema tu neke zarade i dijeljenja dobiti. Službeno radimo preko Sportskog društva Škarpina, tako je lakše, nemamo registriranog voditelja, već svi sudjelujemo u vođenju.

»Mi smo izvorni«

Kako je došlo do pokretanja Festivala meha? Meha, meščića, mijeha?

Organiziramo ga s Orlecom i zovemo ga Festival mijeha/meha, zato jer je u Orlecu meh, a u Nerezinama mijeh, pa otud ta dvostrukost. Meščić bi bilo odmilja. U Istri i na Rabu pak kažu mih. Ideja za festival se nametnula nakon što smo, Mario Mužić, njegov brat Ive iz Orleca i ja, došli na ideju upoznati ljude s mehom i afirmirati ga, jer bez meha naši folklori ne bi bili isti. Poticaj smo dobili i od gosta iz Njemačke, Reinharta Richtera, koji je pomogao oko prvoga festivala.

Pitali smo se tko će nam uopće doći. Dobili smo prve izvođače, s time da smo im platili put, ugostili ih, poveli po otoku. Brzo se sve raširilo i ljudi su se počeli sami javljati. Lijepo je to druženje; začudiš se koliko se ljudi time bavi i koliko im je stalo do toga. Bila je i ta vražja korona, kada smo mislili da nećemo ništa održati, ali su iz TZ-a tražili da svakako održimo festival, pa makar samo dvojica svirala.

Ipak smo okupili devetoricu svirača, a bio je tu i jedan Amerikanac koji se slučajno zatekao na otoku, profesionalni glazbenik Mat Muntz, kojega sam ja naučio svirati. Njega je meh fascinirao i sada eksperimentira i nastupa u Americi. Dolaze nam grupe s raznim instrumentima, a jedini uvjet je da bude zastupljen meh, gajda, ludro, zampogna – sve to potječe od našeg arhaičnog meha, čak i razglašene škotske gajde. Uvjet je i zabava i dobra volja.

Vidite li nasljednika na mjestu svirača i kakva je budućnost folklora u Nerezinama?

Svako toliko se pojavi netko tko bi svirao, ali ne znaju koji bi melos – Beleja, Nerezina, Lubenica, Orleca. Najljepše je biti dio folklora i opredijeliti se za taj melos. Nisam dobio nijednog novoga, dok je Mario Mužić dobio dvoje nasljednika – Tonija Fučića i Ivu Barbalić.

Budućnost folklora? Prvi put sam na to pitanje odgovorio prije dvadeset godina. Folklor vidim kao »Manfrinu« u Lošinju, u jednoj većoj grupi, u većoj sredini, jedino će se na taj način okupljati ljudi koje to zanima i koji to vole. Jednostavno, nema više toliko domaćih ljudi, sve se manje osjeća pripadnost pojedinome mjestu. Nije to tako loše, to su jednostavno nove tekovine, jedino postoji bojazan da se sve to ne izobliči.

Jednom su nam na Krku rekli da moramo napraviti školu koreografije, da treba izvoditi figure, pa sam im rekao: »Kakva koreografija, pa mi smo izvorni, nama to ne treba!« Cijenim stručnost, ali od svih nagrada najdraža mi je ona za originalnost na smotri folklora u Vodnjanu, kada su nam rekli da ima puno ljepših folklora, ali da kod nas »jedna traversa ima ovakav cvjetić, druga onakav, ali sve je u stilu«. S druge strane, svako toliko se javi netko iz odjela za očuvanje baštine u Zagrebu, pa iz »Lada«. Zapisuju korake, melodije, premjerili su kompletne nošnje i to je lijepo, jer će sve ostati zabilježeno.