Kod nas je toliko toga na pukoj deklarativnoj razini da je to licemjerje postalo nepodnošljivo. U svijetu je došlo do kulta mladosti zato što je isti vezan uz kult ugode, stalno nam mora biti ugodno, a to je, pak, vezano uz manjak odgovornosti i tako se vrtimo u krug sveopće nesreće.

Nedostaje nam dijaloga… dijaloga i djelatne ljubavi, otkrit će nam, između ostalog, gavelijanac Nikola Baće u razgovoru koji smo vodili u povodu premijere predstave »Što na podu spavaš« Darka Cvijetića.

Premda životnim ljetima mlad, ovaj rođeni Dubrovčanin već godinama zadivljuje kazališnu publiku glumačkim kreacijama koje burkaju gledateljske unutarnje oceane; kreacijama koje su prošarane linijama misaonosti i istinitosti, dok istovremeno iluminira, pa i kroz sam razgovor, ono lijepo u čovjeku. Za njega su, reći će, junaci ljudi koji se dižu svako jutro i bez puno blebetanja pošteno rade svoj posao i pošteno žive svoj život.

On, pak, dodat će, takva osoba, još uvijek i nažalost, nije. Ako Nikola Baće ne voli »blebetanje« o poslu, zašto nam daje intervju (smijeh)?

– Dobro pitanje! Osim toga što sam dužan promovirati svoje kazalište, moja je odgovornost i to o sebi reći, odnosno priznati (smijeh).

Nikola Baće u predstavi »Što na podu spavaš«, Foto: Gavella

Lica, ne likovi

U jednom ste televizijskom istupu izjavili kako glumac svoj lik mora braniti bez obzira na sve. Gdje su granice?

– Braniti… možda sam se i nespretno izrazio, ali dozvolit ćete mi da promijenim svoj stav – ne znam na kojem se polju uopće treba braniti lice – volim govoriti lice jer su likovi geometrijski, a lica živa. Sve je već upisano u tekst, i obrana i optužba.

Nakon nekog vremena sam odustao od tog ratničkog pogleda na kazalište; pogleda u kojem je kazalište mjesto gdje je nešto automatski napadano, a samim time i branjeno. U dobar tekst već je u svako lice upisana obrana.

Što se događa kada se ideološki, primjerice, ne slažete s koncepcijom lica koje igrate? Glumac ima tu mogućnost zgaditi publici lik ili ga učiniti prijemčivim?

– Glumac je dostavljač pizze i sve se vrti oko te pizze, a ne dostavljača. Naravno, glumac apsolutno ima moć tu pizzu donijeti hladnu, toplu, pokislu, preuranjeno ili zakašnjelo… no prava zadaća glumca je u tome da štiti i zaštiti tekst i autora jer mi smo nosioci riječi. Time što glumac stoji iza autora, postaje mu najbolji prijatelj i prenoseći njegov tekst zapravo i suautor. Tako se pisac i bogati. S puno se komada, u kojima sam igrao, ideološki nisam slagao. Ne slažem se često i sa samim kazališnim postupcima, iako je kazalište nešto što jako volim i sve loše držim za uvredu kazalištu.

Možda je to malo gordo reći, ali krećem od sebe. Uvijek pokušavam pošteno odraditi svoj posao i kada sam to uzeo za cilj počela je sva demistifikacija našeg posla jer, na kraju, na pameti imaš osobu koja plaća kartu 10 ili 20 eura i još ti poklanja vrijeme. Moramo joj vratiti uloženo. Uživam li u svakoj predstavi? Ni blizu. Ali treniram poniznost prema poslu, kazalištu, prema ljudima i sebe stavljam u drugi plan. Ne znam koliko mi to uspijeva, ali shvaćam to kao trening koji me sjeća da je moj posao isti kao svaki drugi. Tako da me predstave s kojima se ne slažem drže na zemlji i to je odlično.

Kazalište i cinizam

Iako niste dugo u kazalištu, diplomirali ste 2015. godine, koje mijene primjećujete u teatru?

– Čini mi se da je danas glavni govornik cinizam. Znam ga prepoznati jer sam i sam bio cinik.

Umori li se čovjek od cinizma?

– Užasno. Cinizam je odvratno, iscrpljujuće stanje, jedno beživotno lajanje umornih i preplašenih ljudi. Da se razumijemo, i dalje se pokušavam otrgnuti od toga jer nas sve jedna fundamentalna oholost poziva na cinizam.

Kazalište danas u velikoj mjeri jest cinično, ali čvrsto vjerujem da mu to nije pozicija jer kiksamo na iskrenosti. Ispod svih slojeva cinizma vrišti jedan mali, iskreni glumac koji hoće maknuti te slojeve sa sebe, izaći i reći: »Hej, gle, kako je ovo lijepo« ili »Ovo mi se ne sviđa, ali i dalje ću to poštovati«. Cinizam ne dopušta umjetniku da poleti. Pritom, zaboravljamo da cinizam mori čovjeka, ali cinici se nađu skupa i hrane se međusobno.

Na koji je način kazalište cinično?

– Cinizam ne nalazi sugovornik, on živi sam od sebe, zato se brzo i umara. Usmjeren je prema sebi i nema s kime voditi dijalog. Cinično kazalište je zatvoreno i kaže ovako: »Ja ću vam sada prenijeti poruku, reći ću vam što ne valja u društvu, vi, bagro, ćete to slušati. Ako vam se ne sviđa, mi ćemo o tome debatirati, ali u toj debati je samo jedan govornik – ja.« Takav se pristup može prenijeti i na veće grupe ljudi, kada nema dijaloga, započinju ratovi.

Možda to patetično zvuči, ali duboko sam uvjeren da je čovjek čovjeku brat. Ako je meni gledatelj učinio tu čast da izdvoji svoja tri sata rada i dva sata slobodnog vremena, želim s njim podijeliti nešto i želim da mi on, u toj šutnji, aplauzu, smijehu ili suzi nešto odgovori. Zaboravili smo osluškivati publiku i to nije floskula. Toga je majstor bio Branko Gavella.

Piše on u »Teoriji glume« da je glumcu treći partner publika. Kada se uhvatimo za te pauze i započnemo osluškivati publiku, osjetit ćemo intervenciju tog trećeg glumca. Zato je svaka predstava drugačija i zato vjerujem da je glumac kalibriran, da ima neko »xy« čulo kojim može osjećati te vibracije.

Što vrijeme više prolazi, sve sam više uvjereniji u to, uvjereniji da se moramo okretati publici, ali ne u onom primitivnom smislu sjedanja među publiku ili uzimanja njihovih stvari, kao što neki naši ekstravagantni redatelji znaju raditi, već im moramo uputiti ljudski pogled i pozvati ih na scenu. To je dijalog, a za to je potrebno osloboditi se cinizma. Na kraju, vjerujem da kazalište uvijek stvari okreće na dobro, na ovaj ili na onaj način.

Baš je i Vito Taufer rekao da se kazalište pretvara u dijalog s istomišljenicima.

– E, to je – to. A tko je moj savršeni istomišljenik – ja. Dva supercinika se razlikuju, ali najveći moj istomišljenik je »ja« i sve se vrti oko tog »ja«.

Koja je kap prelila čašu, kada ste prestali biti cinik?

– Lagano sam postajao najgora osoba koju sam upoznao (smijeh). U žarkoj želji da sve kazalište uzmem za sebe često sam teatru stavljao neke riječi u usta koje sam sam izmišljao, riječi koje su značile neko obećanje meni kao glumcu. Kazalište me nakon toga pogledalo i reklo: »Ja ti to nikada nisam rekao. To si sam sebi obećao.«

Zdraviji pristup

Vaša je karijera počela sa sjajnim i velikim ulogama, a potom se dogodila dugogodišnja obnova »Gavelle«. Bilo je, naravno, predstava i uloga, ali ne onoliko koliko bi bilo da je teatar u Frankopanskoj funkcionirao.

– Nije mi to naštetilo. Mislim da sam uspio učiniti svoj pristup teatru zdravijim, ali ne samo teatru već i životu. Donio sam neke važne odluke. Te tri i pol godine bez »Gavelle« obilježile su i predivne predstave i predstave koje nisu moja šalica čaja, ali zarađujem plaću i nema ništa loše u tome. Ne treba mi svaka predstava goditi. Pandemija, potres i obnova su me izmjestili i dali mi mogućnost da osvijestim što sam htio i da saznam što zapravo želim.

Vaša posljednja premijera u matičnom kazalištu jest »Što na podu spavaš« Darka Cvijetića. Kako je bilo raditi na predstavi?

– Bolno. Najbolja ideologija je antiratna ideologija. Koliko je ta predstava uspjela usmjeriti gledatelja na ideju da je rat pogrešan – ja se nadam da jest. Samo, postavljao sam si pitanje tijekom rada na predstavi – okej, rat je pogrešan, to je svima jasno, ali pod kojim uvjetima si možemo pružiti ruku? Ne možemo podupirati ideju pacifizma tako da svi preuzmemo krivicu. Onda nema pomirbe jer nitko nije kriv.

Naš je rat imao zločeste dečke i dobre dečke. Oluja nije Srebrenica, Oluja je genijalna vojnoredarstvena operacija te je apsolutno opravdana. Nje se ne bi dogodilo da tzv. RSK nije istjerala hrvatsko stanovništvo i da nije napravila etničko čišćenje.

Žao mi je što to uopće moram posebno naglašavati, ali često to zaboravljamo mi koji smo svoje državne temelje, između ostalog, sagradili na Oluji. Iz zahvalnosti prema traumama i žrtvama tih ljudi, ne mogu i ne želim šutjeti o tim stvarima koje prolaze mimo radara.

Rat je počeo u glavama monstruma i to nije bio građanski rat. Naposljetku, ništa ne učimo od povijesti niti razumijemo vlastitu povijest. Jugoslavija je najneuspješniji ideološki projekt u Europi u 20. stoljeću. Profesorica Mirjana Kasapović o tome jasno i artikulirano govori.

Uostalom, ta je država pucala sama sebi u koljeno otvaranjem Golog otoka i ubijanjem i maltretiranjem svojih građana. Mnogi su nostalgični, a ja ne želim živjeti ni u čijim uspomenama, ni u dobrim, ni u lošim. Tako da, pacifizam apsolutno da, ali ne pod svaku cijenu. Ne možemo sve strane izjednačavati i nisu sve strane jednako krive. Zato što ih izjednačavamo, zato još i nije došlo do pomirenja.

Jeste čitali Krležine »Zastave«?

– Jesam! Za vrijeme pandemije. Briljantno djelo, volio bih da ga više ljudi pročita. Čini mi se da je Krleža u Kamilu Emeričkom upisao sebe i svoj put. Inače sam zaljubljen u Krležu, bravurozan je to pisac žive riječi, pročitao sam veliki dio njegova opusa iako, njega pomalo i krivim za svoj cinizam (smijeh). Jedno sam vrijeme bio i malo ljut na njega, čak smo imali odnos Leonea i Starog Glembaya, ha, ha. Obožavam Krležu, ali mu i puno stvari zamjeram. Valjda mi se nije sviđalo to što je činio meni u meni, pa sam ga naučio čitati.

Ove kazališne sezone na naše će se daske postaviti minimalno šest šekspirovskih naslova. Kako gledate na to?

– Kazalište tu samo dobiva. Shakespeare je pisac riječi i pisac dijaloga, a to je kazalište. Nedostaje nam ljepote razgovora i pred tim problemom moramo se vraćati fundamentima. Od koga učiti, ako ne od Shakespearea? S druge strane, i mladim autorima treba početi davati puno, puno, puno više prostora i ne treba od njih očekivati genijalnost, tim tekstovima treba pristupati kao mladom vinu.

Gasimo čovjekolikost

Istovremeno ste docent i na Akademiji dramskih umjetnosti i na Muzičkoj akademiji. Predajete scenski govor. Kakve su mlađe generacije?

– Mislio sam da će vrijeme od ljudi učiniti puno gore ljude. Od svih nas. Ali me neke generacije na akademiji apsolutno razuvjere. Čovjek u sebi nosi jednu bazičnu sreću i otvorenost i nema tog vremena koje to može uništiti. Čovjek je doista nositelj kreativnosti. Ima, naravno, generacija koje su izmijenjene trendovima, napose onim tehnološkim, ali i u njima gori plamen i kreativnost koji se ne daju ugasiti.

Ne smije se nad kreativnošću dugo vršiti nasilje, jer onda ona postaje opasna. Destruktivni ljudi, da se vratimo na cinizam, su kreativci nad čijom je kreativnošću dugo vršeno nasilje od strane vanjskog utjecaja. To nikada nije unutarnje nasilje jer je čovjek po sebi iznimno biće. Rad sa studentima uvijek me vraća bazama; uči me poniznosti – ne možete vjerovati koliko čovjeka učini poniznim kada ne zna nešto pred mladom osobom od 18 godina. Moj vam je ego poput helijevog balona, a studenti su klinovi za koji se drži (smijeh).

Akademija dramskih umjetnosti proteklih mjeseci proživljava grozne momente. Kako ih komentirate?

– S obzirom na to da sam zaposlen u »Gavelli«, na akademijama sam docent, ali nisam zaposlen, pa ne mogu govoriti kao čovjek iznutra. Kao promatrač, mogu reći da mi je žao što svi mi, na neki način, mladim ljudima činimo nesigurnim ne samo prostor akademije već i prostor općenito. Iz svoje stalne neopreznosti nekoga ugrožavamo, činimo nekoga tužnim i nesigurnim te nečiju slobodu svodimo na najmanji mogući postotak.

Gušeći slobodu, u čovjeku gasimo čovjekolikost. Neću suditi slučaj jer ni sam ne znam koliko sam puta ja bio taj koji je vlastitim neoprezom ugasio nečiju slobodu ili je sveo na minimum.

Koga, od kolega, volite gledati na sceni?

– Uh! Ozrena Grabarića, Dijanu Vidušin, Jadranku Đokić, moje kumove Maru Drobnića i Fabijana Pavla Medvešeka, Rakana Rushaidata… Volim gledati predstave zbog ljudi koji mi pokazuju da kazalište može i mora drugačije. Jako cijenim našeg kolegu Ivana Colarića. To je jedno posebno scensko biće.

Što vas, pored aktualnih predstava, čeka na profesionalnom planu?

– Kreću lagano pripreme za »Medeju« u režiji Franke Perković, a i planiram neku predstavu sa spomenutim Pavom Medvešekom… Vidjet ćemo što će od toga ispasti.

Najbolja knjiga što ste je u zadnje vrijeme pročitali?

– »Snaga tišine«. Iznimno štivo Roberta Saraha i Nicolasa Diata.