ZAGREB – Jelena Hadži-Manev vraća se premijerno na hrvatsku kazališnu scenu komadom »Dnevnik supermame« u produkciji svog teatra Tragači. Ta će se autorska predstava, u režiji Frane Marije Vulić Vranković, igrati danas u DKC-u Šesnaestica na zagrebačkoj Trešnjevci i to u 19 sati. Zašto baš tada, kao i odgovore na mnoga druga pitanja, u razgovoru nam je otkrila ova dramska umjetnica s nezavisne scene, ali znatiželja nam nije dala mira da je, spočetka, pitamo tko je u njezinoj obitelji hodočastio u Svetu zemlju?

Za čim tragaju Tragači

– Hahaha, ovo me pitanje razveselilo! Znate, nije me to još nitko pitao – a ja baš volim tu priču! Moj je djed, s tatine strane, bio Makedonac, operni pjevač – jedina osoba vezana uz umjetnost u čitavoj mojoj užoj i široj obitelji. Zaljubio se u moju baku i zbog nje doselio u Vinkovce, tamo je osnovao prvu glazbenu školu. I ja sam oduvijek znala da je po toj djedovoj liniji postojao neki naš prapraprapredak Mane po kojem smo svi mi Manevi, i da smo počasni naziv »hadžija« dobili nakon hodočašća. Nisam puno dalje pitala. Kad sam upisala Akademiju, nekoliko me profesora pitalo otkud mi prezime. Upisala sam 2001., tada se na to gledalo puno više nego sam bila svjesna, čak me jedan kolega odbio spremati za prijemni – mama mi je tek kasnije rekla da je izjavio da »s tim prezimenom neću raditi u struci«. Jedan profesor me direktno pitao jesu li moji muslimani. Ja sam rekla da jesu – mislila sam da valjda jesu. Onda sam došla doma tati – »Tata, jesu naši muslimani?« Onda mi je tata objasnio da su naši ustvari pravoslavci, a da su muslimani u davna vremena često uzimali pravoslavne sluge da ih prate na hodočašću u Meku. Na putu bi prošli kroz Jeruzalem, i križić koji imam doma ustvari je s Kristova groba, s hodočašća tog mog prapraprapretka. Meni je to jako cool. Kao rođena Zagrepčanka, odrasla u okruženju u kojem nismo ljude sudili po rasi, vjeri i nacionalnosti, nisam se puno pitala o tim temama, pogotovo s 19 godina kad sam upisala Akademiju. Naprosto mi je jako lijepo da imam nešto tako staro što se u mojoj obitelji prenijelo kroz generacije.

Jelena Hadži-Manev vraća se premijerno na hrvatsku kazališnu scenu / Snimio Davor KOVAČEVIĆ

Naziv vašeg kazališta – Tragači, odgovara sadržaju predstave »Dnevnik supermame« jer spomenuta ostavlja prostora za sadržajnu i izvedbenu nadogradnju. Majčinstvo je i nikada lakši i nikada teži zadatak. Kako vi gledate na to žensko iskustvo? Umjetnost, kažu pojedini teoretičari, nema zadatak donijeti nešto novo, već je važan samo pristup. Kakvim biste ocijenili svoj?

– Pokušavam da bude neposredan. To mi je osnovni cilj. Da se u raznim konceptima i težnjama pojedinih umjetnika ne izgubi čovjek. Vidim kazalište kao mjesto susreta, kontakta, pričanja priča… Možda je to funkcija kazališta u ovom tisućljeću. Nadoknaditi pričanje priča uz logorsku vatru, kako su to radili naši preci, prenoseći time znanja i iskustva s koljena na koljeno. Danas je taj tip povjeravanja sve rjeđi, mislim da mu – a dopuštam da sam u krivu – više naginju žene, još uvijek njegujući »trač partije s frendicama«. No i to su često trač partije, a ne povjeravanja. Sve na kraju počinje i završava s time što očekuješ od sebe kao čovjeka. Puno puta očekujemo ono što nas nauče da očekujemo pa pokušavamo biti lijepi, zanimljivi i neznamšto na društveno prihvaćene i nametnute načine. Živjele društvene mreže!

A ustvari je uvijek najzanimljiviji sadržaj koji pojedinac nosi duboko u sebi. Trebamo mu samo dati prostor da izađe van. Za tim tragam, i za tim tragaju Tragači. Kako biti mjesto koje za zajednicu ima istinsku važnost. Tragamo za načinom kako uključiti zajednicu u kazališno stvaranje i stvarati zajednicu oko kazališta. U nekom trenu sam dovoljno odrasla, i životno i umjetnički, da shvatim da ne mogu s jednom predstavom to raditi za sve i sa svim društvenim skupinama. Pa sam, po logici stvari, krenula od skupina kojima pripadam – mamama male djece, i Trešnjevčanima – predstava je rađena ciljano za mame, otud termin igranja u 19 sati, i igrat će na Trešnjevci, u DKC-u Šesnaestica. »Dnevnik supermame« ne pokušava ponuditi nešto novo. Pokušava ponuditi suosjećanje, razumijevanje, prostor za razgovor o nekim delikatnim temama vezanima uz majčinstvo o kojima se manje govori. Ili se govori programatski, ili jednolinijski. Svi znaju što sve kao novopečena majka moraš raditi i na koji način, a pritom svi pričaju različite, čak i suprotne priče. Onda odeš na internet i dođe ti da te sekunde skočiš s balkona od svega što tamo piše i svih koji tamo pišu. U predstavi spominjem hrpu majčinskih grupa na Facebooku, i tu stvarno dijelim svoje osobno iskustvo, ja uistinu u njima jesam – i koliko mi pomažu, toliko me i užasavaju. Toliko puta majke postave neko pitanje jer uistinu trebaju pomoć, a onda im doleti hrpa komentara koji ne idu iz pozicije podrške, nego osude. I pametovanja, samo radi uživanja u vlastitoj pameti, bez trunke nesebičnosti i svijesti o onome drugome. Mah, baš zna biti fuj što sve ljudi pišu jedni drugima. Nadam se da će naša predstava biti čista podrška i razumijevanje, zato je tu i druženje s publikom nakon svake izvedbe, na »Odabrale mame afteru«, prigodnom domjenku na kojem ćemo u vrlo neformalnom i neobaveznom tonu nastaviti dijeliti priče i razmjenjivati iskustva, a neka od njih možda postanu dijelom budućih izvedbi predstave.

Snimio DAVOR KOVAČEVIĆ

Nezavisna umjetnica

Poznato je da nezavisni kazališni umjetnici pored glume obavljaju i čitav sijaset drugih poslova koji su, u institucionalnim teatrima, fragmentirani na više radnih mjesta. Tako ste i producentica, vozačica, scenografkinja, stručnjakinja za marketing, glumica, pišete natječaje… Pritom ste i majka djevojčice.

– Da, mi radimo SVE. Ja uvijek kažem – kroz moje ruke prođe i najmanji R1 račun. Uronjena sam u sve segmente rada. Dugo sam to doživljavala kao pritisak i hendikep, a onda sam u nekom trenutku shvatila da bi mi vjerojatno odavno dosadilo da nije tako. Ovako je izazovno na više razina, i na više razina radiš na sebi, rasteš i usavršavaš se. Mislim da više ne bih mogla samo jedno. I kao glumica sam radila i u kazalištu, i na snimanjima, i kao radijska voditeljica i na sinkronizacijama crtića… Posao je šaren, a onda ti je i život šaren. Važno je samo da voliš da je to tako. Pritom i majka…? Ove jeseni moja curica je krenula u vrtić. Sad je lakše. Sad je čak i moguće, a da život izgleda bar donekle normalno.

Standardno je pitanje što publika može očekivati? Kako režira Frana Marija Vulić Vranković?

– Publika može očekivati jednu toplu, iskrenu i neposrednu ljudsku priču, kao i u svim predstavama Tragača do sada. Frani i meni ovo je treća zajednička predstava. Ona režira sigurno, ali nenametljivo, a njezina je najveća kvaliteta što voli svoje glumce. Imaš redatelja kojima glumci kronično idu na živce na sceni. Frana i sama ima scenskog iskustva i zbog toga zna suosjećati s glumcem, a time mu dati i dobru uputu.

Iako kažete da sve volite raditi sami, citiram: »Sama sam odgovorna jesam li dobro napisala natječaj«, ipak, kao nezavisna umjetnica, nerijetko ovisite o volji ljudi koji, nažalost, često i nisu kompetentni da bi procjenjivali programe, a ipak su tu i dijele javni novac. Koliko nepravde ste osjetili na vlastitoj koži?

– Hmmm, bolje da ne govorim o zadnjem natječaju. Kulturno vijeće Ministarstva kulture i medija glatko je odbilo financirati »Dnevnik supermame«. Pa sam krenula gledati kome su koliko dodijelili… hajmo Ante, imate posla, sjednite pa proučite (smijeh). Moram priznati da sam se, nakon dva desetljeća u struci, brojnih projekata koje sam iznijela na vlastitim leđima te dovoljno priznanja i nagrada da ih treba uvažiti, zbog tog odbijanja programa osjetila kao balavica koju je netko pecnuo po prstima. Napisala sam žalbu, uvjerena u to da će Ministarstvo imati sluha za argumente koje sam iznijela, i nasreću jest, program je na kraju ipak financiran. Mislim da je ministrica Obuljen Koržinek nametnula neke strategije, pravila i standarde koje njezino Ministarstvo slijedi. Jedino nisam sigurna da su ih sva njezina kulturna vijeća pročitala.

Priče iz života

Pored Vulić Vranković, u timu su i Dženisa Pecotić, Toni Starešinić i Selma Sauerborn. Velik tim, s obzirom na to da je riječ o nezavisnoj produkciji. Što ste, od navedenih, naučili?

– Prvi put radim s Dženi, i sjećam se tog osjećaja na prvoj/drugoj probi, kad sam shvatila – radim s velikanom. Znala sam ja da je Dženi sjajna, ali netko tko ti stalno otvara nove perspektive i na svakoj probi te nečemu nauči… zlatna je i divna je. Toni i Žeža s Tragačima su od prve predstave. Divno je što kuže kako to malo kazalište diše, razvija se i raste, i u kojem smjeru želi ići. Njih volim gledati kako prevode tekst i glumu u glazbu. Gledam ih kako razumiju nešto što ja ne razumijem. I sve naprave sjajno. Selma ovom prilikom potpisuje scenski pokret, ali je po struci glumica, u Tragačima je nastupala u predstavi »Sreća«. Pokret radi vrlo organski, iz glumca. Volim kad mi na probi korigira neki mali pokret glave ili način na koji naslonim dlan na tijelo, i odjednom cijela scena izgleda drukčije. Bolje.

Tekst je nastao kao sukus intimnih i stvarnih anegdota koje ste doživjeli ali, stoji u najavi, ne samo vi, već i petnaestak drugih mama. Možete li s nama podijeliti najduhovitije prikupljeno iskustvo?

– Meni je možda najdraža priča o prvom večernjem izlasku jedne mame, koji si je priuštila kad je dijete napunilo dvije godine, i onda se vratila u doba blizu ponoći, kad je dijete već odavno trebalo spavati, a umjesto toga je kakalo na tuti nasred dnevne sobe. Ta priča je ušla u predstavu (smijeh).

Tragači su producirali mnogo predstava koje su nastale iz improvizacije i rada, a ne iz teksta kao početne točke, tj. fundamenta. Koliko takav pristup donosi slobode, a koliko okova?

– Ovisi s kim radiš. Za to mi je velika škola bila predstava »Sreća«, nastala u koprodukciji s &TD-om, koja je nastajala tijekom godine dana. Trebaš ekipu koja želi raditi na isti način kao ti. Jednako dugo istraživati, jednako pristati za to ne biti baš dobro plaćen, jednako biti spremna ne znati hoće li na kraju predstava biti dobra ili ne, i jednako vjerovati u projekt i izgarati za njega. Onda je takav rad sloboda. U bilo kojoj drugoj varijanti je okov.

Monodrama

Vjerujem da ste uzbuđeni što ćete, nakon tri godine, premijerno stati pred publiku? Vi i »Gavella« istovremeno.

– Eh, da sam znala, možda bih pametnije odabrala datum premijere, hahaha… No dobro, bar smo, kad smo slali pozivnice, znali koliko će »protokolarnih« uzvanika doći – nijedan. Za naših 30 mjesta u publici bilo je vrlo praktično znati ranije.

Ja, kao glumica, uvijek kasno palim. Mene trema pukne kad već stojim u scenskim ulicama i moram na scenu za minutu. Onda shvatim da je to SAD. Tako sam, nakon zadnjih proba, dolazila doma baš fizički iscrpljena, i neki dan shvatim – možda sam umorna jer igram monodramu od sat i dvadeset minuta. Nije mi prije palo na pamet da je to nešto zahtjevno. Ja sam sve gledala s produkcijske strane, da se polako vratim na scenu s nečim manjim, da nemam pritisak velikih budžeta i velikih gledališta… I onda sam tek u tom trenutku prosvjetljenja shvatila zašto mi kolege govore: »Monodrama, wow, bravo, svaka čast.« Jer je fakat pošteno zarađen kruh. Veselim se sceni. U želji za bebom, sama sam sebe dubinski uvjerila da mi scena ne fali, da bih do kraja života mogla samo režirati, pisati tekstove, baviti se pedagogijom, produkcijom… A onda sam stala pred publiku nakon tri godine, u prepunoj dvorani u Križevcima, na gostovanju predstave »Nora – trenutak pobune«, i shvatila koliko mi je to nedostajalo i koliko volim svoj posao.

Jeste li doista do kraja odrasli kao što ste to priznali kolegici Borić u Nacionalu?

– Na jednom je okruglom stolu jedan psiholog izjavio da je dokaz odraslosti bivanje u zreloj i stabilnoj vezi/životnoj zajednici i imanje stabilnog posla. To je bilo baš nakon što me jedan frajer spucao, i još sam samostalna umjetnica, dakle bila sam duboko uvrijeđena. Ali, donekle je bio u pravu. Kad si roditelj, nema više izvlačenja – sad sam umorna pa ću odgoditi neke obaveze i malo si gledati seriju pod dekicom. Dijete ne pita. Izvoli – napravi sad. Ne ostavlja ti prostor za neodgovornost. I u zreloj sam i stabilnoj životnoj zajednici. Dakle, jedno životno područje sam riješila. A ovo drugo – još uvijek svako malo dramim da što meni sve ovo treba, nije ovo normalan život, samostalni umjetnik na tržišnoj vjetrometini, idem ja u neku drugu struku… Tu me možda još čeka neko dodatno odrastanje u godinama koje slijede.