Željac je bio susjed. Solidan susjed zapravo, osim kad bi popio. Kad bi popio, znao je biti krajnje loš prema svojoj majci s kojom je živio. Susjede zato napadao nije nikakvom silom ni bezobraštinom, samo posvemašnjom iskrenošću i to, dakako, kad bi popio. Tad bi iz njega izašlo sve što o njima misli, a nije im se usudio trijezan kazati pa još onako upakirano u trpki, šatro fini, agramerski humor.

Željac je bio pravi Zagrepčanec, ili je barem tome silno stremio. Selidba preko Save na ovu stranu što se Novim Zagrebom zove za njega je bio udarac od kojeg se nikada nije oporavio. U konačnici to nezadovoljstvo upareno s pićem ga je i prije vremena odaslalo na drugi svijet.

Ima već koja godina da ga nema, ali kad god u Zagrebu nešto pođe po zlu promisli čovjek – što bi na ovo kazao Željac!? Garant bi neki njegov jalov fiškal, prijatelj od povjerenja, radio sve u šesnaest tjeran ljutom potrebom da se od grada naplati sve, od zapinjanja u napukle šahtove do skakutanja automobila preko podivljala asfalta.

Današnje stanje stvari u metropoli bilo bi njemu upravo idealno. Tomaševića i njegovu družbu volio bi Željac više nego ikog, jer što je život bez konstantna jamranja i konstantnih pokušaja da se sve duševne boli naplate od grada i države.

Gledati s mora kako društvene mreže svakim danom više krase likovni uratci u kojima se Tomašević probija kroz džunglu ne bi li stigao do svog radnog mjesta u gradskom poglavarstvu, bilo je zabavno. S pristojne distance se čini da bolje nije ni zaslužio kad pušta da mu grad zaraste u travurinu. Pokojni Bandić bi travu pojeo.

Četa odabranih momaka bi travu stavila na ljutu ranu. Našlo bi se garant i onih koji bi se svjesno žrtvovali i svu travu zamotali i zapalili, ako treba. Svirali bi se pritom hitovi Plave trave zaborava, country pravi kako Divljem zapadu i priliči. Ništa se od toga nije dogodilo, a kad se ne dogodi ništa idealni su to uvjeti da stručnjaci za hortikulturu, usko specijalizirani za rast travki kao takvih, bujaju k’o gljiva poslije kiše. Svima je zajedničko jedno – onaj koji ne kosi nije zaslužio ni da grad vodi. A onaj koji ne kosi ni ambroziju zaslužio je da u kutu kleči na kukuruzu. Nema veze što bi oči pekle i suzile, i što bi se kihalo i da je trava košena. Bilo je ambrozije i prije, ma se nekako zaboravilo, ili stručnjaci jednostavno tad još nisu stasali. A gradonačelnik šuti, makar u »Zelenom planu za oporavak« stranke Možemo! odavno sve piše. »Spriječit ćemo daljnju devastaciju i urbanizaciju zelenih površina.

Povećat ćemo urbanu bioraznolikost, otpornost na klimatske promjene te kvalitetu zraka i vode u gradu, a da bi se to postiglo treba potpuno promijeniti pristup zelenim površinama u upravljanju vodotokovima.« Trava je narasla kako nikada nije. Stranka je, dakle, posve ispunila obećano i »potpuno promijenila pristup zelenim površinama«. Neki svijet što živi po europskim metropolama kaže da se tako i tamo radi. Svi gradonačelnikovi ljudi međutim šute. A »stručnjaci« se množe.

Stručnjaci znaju sve i za svaku temu su spremni u svakom trenu. S druge pak strane, gradska uprava im daje materijal koliko vam drago. Evo tih desetak tramvaja što ih je grad odlučio kupiti od prijateljskog Augsburga. Mogu ti tramvaji stoput biti njemački ma su i opet i prije svega rabljeni. Da užas bude veći samo se Augsburg javio na natječaj da nam ih tutne k’o muda pod bubrege. Kritičarima svake vrste na živce daje to što se kritičari svih boja ne dignu na stražnje noge. Kažu, da je Tomašević oporba prvi bi se na te stražnje noge digao. A svi gradonačelnikovi ljudi i opet zakopčani do grla taman da se čupati iz njih mora kako se radi o nabavci koja ima za cilj samo premostiti period dok se ne iskuju novi tramvaji već naručeni. Nikog da objasni kako je bolji stari njemački, pa da se normalno promet odvija do nabavke novih, nego da je promet u kolapsu.

No, taman kad se učini da ništa logičnije nema nego stati na stranu poslovičnih kritizera, eto slučaja rotor. Rotor ili kružni tok. Mitsko je to šofersko mjesto odvajkada. Na njima se prolazi ili pada, kocka uglavnom dok se vazda dvoji koja traka je prava i ona što nas vodi u prvom smjeru iz začarana kruga van. Tko kaže da mu se nisu gaće tresle kad je prvi put morao voziti rotorom, pogotovo onim velikim remetinečkim na ulazu u Zagreb, običan je lažac.

O rotorima mi nismo znali ništa, a bome ni sada puno ne znamo. Ali, moda čini svoje. Rotori su se počeli postavljati posvuda da promet bude protočniji. Štoviše gdje god je kakvo raskršće slabe vidljivosti ljudstvo hoće rotor.

»Rotor, rotor«, vikala je, primjerice, masa nedavno u zagrebačkom kvartu Kajzerica, tražeći taj kružni tok tamo kraj pješačkog mosta. Pa su im ga napravili. Pa su se žalili na visinu rubnika i signalizaciju. A kad se više nije imalo što ružno reći o rotoru kao takvom onda su se požalili na nepokošenu travu uokolo tog čarobnog kruga, valjda da krug bude zatvoren. No, gradonačelnik je očito, pa još u dosluhu s prometnim stručnjacima, perfidno otišao korak dalje i puku dao ono što nikad nismo imali – dvostruki rotor! Baš kao da nam nije dosta što se nagutamo straha u jednom krugu, eto ti i manjeg kraj njega da strah bude poduplan. Dakako da se graknulo. Dakako da su svi postali stručnjaci za promet.

Dakako da se tražilo da se vrati staro prometno rješenje zbog kojeg nikada nisi znao odakle opasnost vreba, a ukloni to pomodno dvostruko čudo. Nema veze što promet ide nikad normalnije tamo gdje se Kranjčevićeva spaja s Novom cestom. Nema veze što prometni stručnjaci kažu da se radi o ponajboljem rješenju za to križanje. Masa zna da to ne valja ništa. I da se novac moglo potrošiti na štogod drugo. Recimo na flakserice kojima će se kositi trava.

U gradonačelnika Zagreba našlo bi se i naći se da na stotine mana. Nije on ništa manje čovjek po tom pitanju od drugih. Grad, neki njegovi dijelovi, uistinu izgledaju zapuštenije nego li su ikada bili i svaka kritika je dobrodošla, pogotovo konstruktivna. Ali kad ti ne valja ni rotor za koji su neki ozbiljni ljudi od struke kazali da bolji biti ne može, onda sve poprima obrise groteske. Kadli smo samo postali narod kojem sve smeta, koji svemu traži manu, koji sve kritizira i na sve se nabacuje blatom i kamenjem, a da ne nudi ama nikakva rješenja, a kamo li da sam pokrene neku inicijativu!? Kad smo toliko silno zavoljeli, narodski rečeno, tuđom alatkom gloginje tući?

Nije to tako samo sa Zagrebom, njegovim prvim čovjekom i njegovim pukom. Kritizerstvo bez osnove, pačanje u sve i svašta jer, eto, baš svatko ima stražnjicu i mišljenje, odvija se od vrha do dna, s lijeva na desno.

Nitko nije pošteđen, samo što se svatko s tim bori na svoj način. Premijer će, recimo, biti uvrijeđen dok i dalje tjera po svome, dok se Tomašević, posve krivo, brani šutnjom. Bitno je valjda ne ispasti iz rotora, dok oni što su izvan njega rigaju vatru. Svi smo se u to kolo dali i postalo je krajnje zamorno. A što bi na sve to kazao Željac, pa još za nekog svog napada iskrenosti!?

Bilo je to doba kad je susjed Željac radio noćnu smjenu. Mati mu tu večer nije dala da se do posla dobaci automobilom. Činilo joj se kako mu se jezik previše plete da ga pusti samog u automobil. Nije bilo druge nego da pokuca susjedu na vrata te ga zamoli da ga prebaci do posla. U duhu miroljubive koegzistencije susjed nije imao kud nego prihvatiti vožnju. A nije mu bilo drago, jer do Željčevog posla vozi se preko rotora, onog što je Bandićeva ostavština, onog s mali milijun trakova i izlaza, onog za koji nikad ne znaš jesi li u pravom traku ili će ti s leđa trubiti nervozni neki tip koji ne dvoji da o rotorima sve zna. I sjeli su njih dvojica u automobil. I odabrao je šofer trak, kad se Željac podrugljivo nasmijao.

»U lijevu se daj, dotepenec dalmatinski!« Činilo se da je sve vrijeme čekao taj trenutak da se dotepencu krvi napije jer se rotora boji, kako je i red kad rotora u gradovima što su uz more donedavno nigdje i nije bilo. A Tomašević nam sad dade dvostruki! Ako to nije zavjera epskih razmjera, onda k vragu što je.

Ako to nije tema jača od inflacije po kojoj smo drugi najgori u Europi, onda što je. A tek kad zazeleni i trava rotorska naraste do visine novih standarda!

E, tad smo u rotoru iz kojih će samo najbolji znati naći izlaz, ako izlaza iz tog savršeno začaranog kruga uopće ima.