Odlični turistički rezultati su tema. Loši su netema. Kakav još neišaran zid čeka da se mudra misao materijalizira u grafit. Vrijedilo bi, jer tako nekako u nas jest, pogotovo zadnjih tjedana. Pače aktualno stanje poprilično je shizofreno, pa dok tiskovine sklone svakom potezu što ga Vlada povuče pišu o podbačaju sezone, portali vazda raspoloženi da sve Vladino dočekaju na nož pišu kako su priče o slaboj sezoni bulažnjenje bez osnove jer sezona nam je upravo sjajna. Blažena vremena kad se znalo što je lijevo, a što desno, što je pro a što contra, ma nema smisla žaliti za vremenima koja se, nažalost, vratiti neće. Nego, turizam….

Da učinci aktualne sezone budu krajnje zbunjujući, uvelike se trude i turistički nam čelnici. Dok jedni drčno kliču »pucajte u prsa« ne krijući da gdjekoja županija bilježi »sitan« minus u dolascima i noćenjima, drugi mudro šute dok sezona ne jenja pa se sve zbroji i oduzme i dijeli i pomnoži taman da izgleda posve prihvatljivo. Premijer i predsjednik dakako šute, u njih je pametnija posla, recimo da se glođu oko toga što i kako sa silnim BBB momcima što letvama krenuše put kolijevke demokracije, vođeni, lako moguće, i neskrivenom mržnjom naspram svega što demokracija kao koncept nudi. I njih dvojica će o turizmu kad se sve zbroji i oduzme, a onda, garant, i o demokraciji. A kada je tako, onda ne ostaje običnom smrtniku ništa drugo nego da progovori na osnovi svoga nekog dojma, pa da vidimo je li tema ili je klasična netema.

Sladoled. Za početak evo ispovjedna priznanja! Potpisnik ovog teksta nije odolio sirenskom zovu, stao je u najveći red za sladoled što ga je ikad vidio, pa naručio kuglicu »vrijednu« 3,5 eura. Djevojka za pultom ultraljubazna, ljudi u redu ekstremno strpljivi, kornet mukte, a okus dinje, ili ti cate, nepogrešivo je vratio u djetinjstvo i onaj jedini jedan punkt u rodnom gradu na kojemu se nudio sladoled od dinje. Vrijedi li povratak u prošlost tolikih novaca!? Možda, ali samo jednom. Sve više od toga zlouporaba je nostalgije kao takve, taman da vas, recimo, proglase neizlječivom jugoslavenčinom. Dade se, dakako, naći i jeftinijih kuglica sladoleda, ima i podcijenjenih i precijenjenih, ali tako to i inače biva tamo gdje tržište diktira sve, a ne zdrava pamet, tamo gdje kritika ne postoji, a bome nema ni kriterija nekog čvrstog što dobar sladoled jest, a što nije.

Sladoled je, međutim, tek ogledna kuglica, zgodna sličica gorke istine da nam je ljeto skuplje nego li itko pamti da je ikada bilo. Sve je krešilo poput sladoleda i taman tako da cijena, i kad je velika, ne garantira kvalitetu. Nuditi kvalitetu, pa još po normalnoj cijeni, jednako je kao i sebi na čelo velikim slovima napisati »magarac«. Atmosfera je druge vrste, grabi dok možeš, no stolovi su svejedno puni. Kad je tako, onda i ne čudi da su se mala priobalna mjesta pretvorila u ogroman restoran, ako ne i zalogajnicu, koji ne trpi niti normalne kafiće u kojima se pije kava i listaju novine. Pa još kad pripadajući ogranak turističke zajednice dovede navečer mali bend da zasvira na izglancanoj rivi, eto ti ljeta kao iz starog žurnala. U većim središtima je tek neznatno drukčije, tu se dade jesti jako dobro i jako skupo, samo vazda su nama bili draži ovi tzv. srednjostrujaški turisti, dobra stara srednja klasa iz nama dragih zemalja koja iz ovdašnje perspektive prosječnog iznajmljivača izgleda itekako bogato dok parkira mrcine od automobila na betonu improviziranih parkinga. Njih mi vabimo.

Na stranu zato restoranska ponuda. Tu ionako sreće neće biti dok ne odgojimo naš svijet da vani jede. Odgojit ćemo ga tek kad, poput susjeda Slovenaca, dignemo razinu u gostilnama, a to se, nažalost, u nas dogoditi neće. Kuhat ćemo zato doma, onako kako smo mahom kuhali i ovo ljeto. I puhali od muke, jer sve je skuplje, ali baš sve je toliko skuplje da se ona kuglica sladoleda čini kao trivijala nedostojna spomena. Tržnica. Kvartovska. Ona koja je na naglo postala in otkad je domaći svijet od turista pobjegao s glavne gradske tržnice. Kilo šljiva 3 eura. Kilo miješanog mesa za napuniti paprike 10 eura. Rajčica 4 eura. Jest, tu je trgovina u kojoj je voće i povrće zeru jeftinije, ali je sve ostalo skuplje nego li pamtiš. Tko je kriv!? Euro? Možda i je, jer bedasto zvuči išta prodavati za manje od eura. Pohlepa? Ima smisla, ali u kakvom će profitu uživati oni koji zarađuju kad danas-sutra narod digne ruke od svega!? Blažena vremena kada se na tržnici ispod kila ništa uzimalo nije. Danas je i 30 deka puno. A i paprika punjena, čast joj svaka, nakon trećeg serviranja izlazi na uši. Trgovci, država, mjere, ministar koji problematiku enormno dignutih cijena rješava tako što poručuje da on nikada ne bi kupio kilo pečena odojka za 60 eura, već bi se s indignacijom okrenuo pa pošao tražiti jeftinije. Život je nikad skuplji. A sezona neće u vijeke. Možda se i zato uz more dere, k’o može i u koga je obraz đon, kao da sutra ne postoji, jer realno i nema ništa ispred nas osim teškog prezimljavanja. Sreća da je godina pred nama izborna, pa će bar lijepih obećanja biti. Samo, k’o što rekosmo, glupo bi bilo pod isti nazivnik staviti sav turistički živalj.

To nas dovodi do posvemašnje apartmanizacije, do svih onih estetski upitnih građevina što niču mahnito i upiranja prstom u one koji ih grade. Nije priča jednodimenzionalna, nikada nije, i ne ide se tu u turizam zato što se lako množe novci, već i zato što druge nema. Baš ti pusti apartmani dokaz su da svega ima, samo strategije nema, pa svatko zida što hoće i gdje hoće. Do jučer valjala nam je svaka postelja, od jučer najradije bi da ih je pola manje. Tu možda ono famozno tržište i učini nekog reda. Opstat će kvaliteta, svejedno je govorimo li o blistavoj fasadi i bazenima pod borovima, ili o domaćinima, tim malim iznajmljivačima, koji se ne libe gostu biti i prijatelji, makar zaradili manje. Samo, ovi potonji ne kupuju nekretnine na kontinentu kako se voli ishitreno govoriti. Oni su od onih kojima turizam omogućava tek da u dešperantnoj sredini, u kojoj egzistiraju samo šoping centri, kladionice i ljubav prema voljenom timu, prežive do nove sezone. Da nismo ukinuli život da bi imali sezonu, možda bi sve bilo drukčije. Ovako, tako je kako je.

A što s tim imaju gosti!? Jesu li nas Nijemci izdali i okrenuli nam leđa? Je li više Poljaka ili Čeha? Što na sve kažu Talijani? Sjeća li se itko da su nam nekada bogati Rusi dolazili, ili ne fale oni nikom? I ima li tu gdjekoji Amer!? Gosti su dakako ljudi, a u ljudi je tisuću ćudi, pa ako će tetovirani ljubitelj ronjenja, uz golemo vozilo, imati i ružnu naviku da niti vilice s kojima je tri dana jeo ne opere prije odlaska iz apartmana, tako će biti i gostiju koji će iza sebe sve ostaviti praktički netaknuto. A što se one mladosti tiče koja nam se zamjerila jer pije i bljuje, što ćemo s istom tom mladosti što potegne, iz Kanade recimo, samo da bi se divila moru, suncu i starinama naših gradova o kojima znaju više nego domaći svijet!? Ono što je pak zajedničko svima, jest da u pravilu znaju kamo dolaze. Da ne znaju, ne bi pitali na kojoj se plaži smiju kupati, a da ne nalete na kakvog bijesnog »gazdu« da ih s plaže tjera. Blažena vremena kad je sve plažno bilo naše. Možda jednom opet bude.

Ima tu još svega osim one famozne kuglice, od nedostatka radne snage, do činjenice da se svi želimo očešati o jedino u nas što donosi neku paru, makar sezonski. Turizam je u nas, baš poput emocija, zajebana stvar. Turizam je, ako ćemo pravo, i onaj neugledni ugostiteljski objekt od milja zvan »Kod Bože«, lociran među favele s pogledom na tehnološki centar u izgradnji (!?), koji valjda jedini u gradu, a da to tek odabrani znaju, nudi lešo janjetinu i mogućnost igranja nogometa na male branke debelo iza ponoći. Cijena!? Prava sitnica!

Ništa nije previše za dobru uspomenu. Za dobru plažu. Za dobru konobu. Za gužve na autocestama. Za nastup pjevača Matije da bude vrhunac kulturne ponude. To je tema. Jedina je nevolja kad je turizam jedina karta na koju se igra. Onda stvari postaju ozbiljnije. Onda sve biva netemom. Onda se čeka rujan da se punti zbroje i da bi dogodine bilo isto. Bude li sreće. O njoj, manje-više, sve ovisi i onoj želvi koja je na plaži Čiova odlučila uzeti stvar u svoje zube. Čini se to puno konkretnije od Nacionalnog nam plana održivog turizma. Održivo, a turizam, pa još u nas!? Evo želva već škrguće zubima.