Tko će iz besramna plinovanja izaći kao pobjednik, a tko kao onaj što je nadrapao, tek će se vidjeti. Već sad je međutim jasno kako ova priča nudi sjajnog materijala za šalu i pošalic
Odavno na ovim prostorima nije neka vijest s tolikom dragošću primljena na znanje kao ona da je jedan Mostarac u haljini ljetnoj cvjetnog uzorka ušetao u zgradu Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Odavno neka fotografija mobitelom slikana, i to ne najbolje na svijetu, nije hametice porazila sve te puste influensere i njihove ulickane objave, pa makar čudo bilo samo za jedan dan.
Čovjek srednjih godina i sa svim što uz te zrele godine ide, poput naočala što se oko vrata na špagi nose i manjka kose, osvojio je sve stilom i stavom. Haljina što doseže malo ispod koljena, kako to propisi nalažu, baš kao i očita ugoda u onog koji je silom prilika i igrom slučaja doznao koliko prozračnosti ima u spomenutom odjevnom predmetu, jednostavno nije ostavljala prostora ničem drugom do oduševljenju.
Suočen s pravilima čovjek je povukao genijalan potez pokazavši vještinu, hrabrost i dobar osjećaj za humor. Znaju tako naši ljudi kad se suoče s nevoljom pa joj valja doskočiti. A pravila odijevanja u tijela državnih službi na ovim prostorima uistinu znaju biti anakroni horor.
Pa kad ti ne daju u kratkim hlačama na plus 35 ući u mirovinsko da štambiljaš papirić, kad od tebe na plus 35 traže duge hlače, ili štogod da doseže ispod koljena, nema druge nego do prvog dućana i – hop u haljinu. Pa ga ne pusti unutra! Dašta ćeš nego ga pustiti i njega i svakog muškarčinu koji se odvaži odjenuti kako bog zapovijeda i ušetati u kancelariju marnih birokrata. Slučaj taman takav da na zaslonu mobitela zasvijetli poruka: »Ovaj je prošao bolje od tebe.« Bome i jest.
Godina je 2012. Zgoda je opjevana i tekstom koji priča »kako sam se obukao u saborske hlače«. Za ilustraciju kako bi te 2012., evo mrvu citata.
»Elem, dan je bio baš gadan, vruć i prevruć, više za skapat nego za život, a svakako ne za radit. Ženama je još nekako, s onim minicama, kratkim suknjama, prozirnim hlačama koje lepršaju uz tijelo, majicama na bretelice i golim leđima. Ma, muškarcima je ajme i kuku, jer ako si na funkciji, ne gine ti odijelo, ili kakav sako, a ako nisi, jedva da se smiješ i tzv. trikvartače obući, one hlače što nisu ni kratke ni duge, nego kao da su ostale u amanetu od starijeg i višeg brata. Trikvartače, iliti gaće, odnosno hlače koje tako fino gaze po rubu odjevne konvencije.
– Dobar dan.
– Dobar dan.
– Ja bih na Odbor za informiranje.
– Hm…
– Odbor, HRT, ravnatelj i tako to. Kratko. Poslali dopis iz redakcije.
– Hm…
– Hm???
– Nećete u kratkim hlačama moći. Znate pravila. Ipak je ovo Sabor.
– Ma, kratko ću ja, samo Odbor, neće me nitko ni vidjeti.
– Žao mi je, ne mogu. Idemo do šefa, pa ako vas on pusti, zaključuje sve to čovjek na saborskoj porti.
On do šefa, a meni mrak na oči. Već vidim tekst koji bijesno piše o licemjerstvu, dvostrukim kriterijima, razlici između muškaraca i žena, zakeranju državnih institucija koja misli da će preko dužine hlača popraviti svoj poljuljani ugled. Kad, eto ti šefa. Kaže, razumije on sve, i njemu nije baš jasno zašto gole noge ženske mogu, a muške ne mogu, ali pravilo je takvo. Evo su, nema koji dan, vratili i sinove nekih zastupnika.
– A i onaj koji je u redu bio prije vas, taman je od kuće došao nakon što se presvukao, kazuje.
– Jedino da vam nađemo neke hlače, reče šef stražarske službe.
– U tuđe gaće ja ne idem, reče na prvu pripadnik sedme sile, spreman kukavički povući se s bojišta radije nego na sat vremena biti u tuđim hlačama.
Nekako mu se činilo mrvu žensku dijelit’ s nekim hlačama, makar da im je vlasnik tip sa značkom na reveru, no još je više plašila posve stvarna mogućnost da donese majstorske hlače, a on da ih zbog svog blagog viška kilograma ne može zakopčati. Bila bi bruka nadaleko. A, opet, zadatak je zadatak.
– Znate što, ajmo mi probat’ tako, reče novinar.
Šef straže ga taj tren odmjeri od glave do pete, pozove prvog do sebe i naredi mu: »Zovite Zagija!« Dok se Zagija tražilo, dva muškarca u zrelim godinama vrijeme su kratili, čim drugim doli pričom o nogometu. Neće valjda pričat’ o krojevima i dezenima, ili o skidanju do mudanata, da bi se obuklo u hlače. Balun, to je muška spika. Moda, jok! U to evo i Zagija. Nosi hlače. Novinar ostade sam s hlačama. Pun skepse u njih ulazi. Kad ono, hlače idealne! Idealna im dužina, idealna im širina skoro, idealan kroj, čak se i modra tkanina na tren učinila nježnom i mekom. Idealne saborske hlače!«
E da, tako nekako bi onomad. Što se u međuvremenu, u tih 11 godina, promijenilo? Ništa, skoro ništa, ili samo bitno!? Goli gnjati i dalje vrijeđaju istančan ukusu u državnih službenika. Dostojanstvo institucija i dalje se brani dugim nogavicama i zatvorenim cipelama pri čemu estetika i nije toliko važna, ako je uopće, koliko potreba da se uniformira, ako ne i zamaskira pristup i nastup svih sudionika u procesu. Pri tom činjenica da pričamo o dva grada u dvije države ne mijenja na stvari baš ništa. Cijele zemlje tako dišu, cijela regija, cijela Europa, ako stvar ne poprave daleki sjevernjaci koji samo što nisu blagoslovili prvi i ulaz s trikvartačama u državne institucije, čim im zla klima to dopusti, onako kako su u mnogočemu bili prvi i napredniji. Na koncu jedino što se kroz godine promijenilo jest to da je narod danas ipak mrvu drskiji, u najboljem smislu riječi, i da je potreba da tjeramo onu političku korektnost urodila sasvim ko(nk)rektnim uskakanjem u šarenu ljetnu opravicu. Pametan odabir odjeće ruši sve granice, zabrane, barikade. Eh, da je to bilo prije desetak godina znati, ili da nam je bar trebalo manje od tih desetak godina da neke stvari shvatimo. Možda bi štošta bilo drukčije.
U naše mladosti taman se tako ovih dana okončala prva runda pisanja državne mature. Rezultati i nisu neki, padalo se podosta iz fizike, ali se, bome, padalo poprilično i iz onog što se na maturi zove Politika i gospodarstvo iliti od milja PiG. Negativnih ocjena bilo 31,1 posto. Lobiranje ili referendum, dilema koje tijelo vlasti zastupa društvene interese te ih zakonski određuje, neznanje koji od ekonomskih procesa proučava mikroekonomiju, ako ne i pitanja vezan uz Ustav ili socijalna prava. Ili je sve nemoderno pisano da mladost ne zanima uopće, ili nam je politika takve razine da mladost odbija, ili je gradivo neozbiljno shvaćeno kad već na malim ekranima sve izgleda tako neozbiljno, ili bi za bolje razumijevanje trebalo prići institucijama bliže da nije te nesretno propisane dužine nogavica.
Jer, dok bi mladost da je transparentno sve, ‘starost’ bi da je sakriveno sve i sklonjeno daleko od očiju javnosti u ona neka četiri zida, pogotovo ako je kakav političko-financijski marifetluk u pitanju. I zato je potez gospodina iz Mostara koliko humoran vapaj toliko i jasan putokaz onima koji dolaze u kom smjeru da pokrenu mladenački prkos, ako ga išta imaju.
Onako kako se u mostarski Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje ne može ući u ljetnoj odjeći ni kada je vani mali milijun stupnjeva u zraku, tako se i u malu dvoranu Hrvatskog sabora nije nekidan ulazilo nikako drukčije nego u pomno odabranim odijelima sparenim s odgovarajućim košuljama i pripadajućim kravatama.
U stavu mirno se stoji sad kad se plinska afera rasplamsala toliko da brat bratu jamu kopa, slikovito rečeno dakako, a sve zato jer se skupo plaćen plin po jedan pišljivi cent prodavalo. Ministar gospodarstva u kope i u kontru šefu HEP-a, šef HEP-a u špade i u kontru ministru gospodarstva, a onda dođe šef HROTE-a ili Hrvatskog operatora tržišta energije da prisnaži ono čega smo se svi bojali kako je najviše jeftinog plina, čak 63 posto kupio PPD.
Tko će iz besramna plinovanja izaći kao pobjednik, a tko kao onaj što je nadrapao, tek će se vidjeti. Već sad je međutim jasno kako ova priča nudi sjajnog materijala za šalu i pošalicu, baš kao i to da će u konačnici nastradati onaj koji na vrijeme nije shvatio da nisu kod nas u laži kratke noge, barem ne toliko koliko su u nje duge hlače.
Siniša Pavić
U laži su duge hlače
Siniša Pavić
15. srpanj 2023 19:01
Tko će iz besramna plinovanja izaći kao pobjednik, a tko kao onaj što je nadrapao, tek će se vidjeti. Već sad je međutim jasno kako ova priča nudi sjajnog materijala za šalu i pošalic
Odavno na ovim prostorima nije neka vijest s tolikom dragošću primljena na znanje kao ona da je jedan Mostarac u haljini ljetnoj cvjetnog uzorka ušetao u zgradu Federalnog zavoda za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Odavno neka fotografija mobitelom slikana, i to ne najbolje na svijetu, nije hametice porazila sve te puste influensere i njihove ulickane objave, pa makar čudo bilo samo za jedan dan.
Čovjek srednjih godina i sa svim što uz te zrele godine ide, poput naočala što se oko vrata na špagi nose i manjka kose, osvojio je sve stilom i stavom. Haljina što doseže malo ispod koljena, kako to propisi nalažu, baš kao i očita ugoda u onog koji je silom prilika i igrom slučaja doznao koliko prozračnosti ima u spomenutom odjevnom predmetu, jednostavno nije ostavljala prostora ničem drugom do oduševljenju.
Suočen s pravilima čovjek je povukao genijalan potez pokazavši vještinu, hrabrost i dobar osjećaj za humor. Znaju tako naši ljudi kad se suoče s nevoljom pa joj valja doskočiti. A pravila odijevanja u tijela državnih službi na ovim prostorima uistinu znaju biti anakroni horor.
Pa kad ti ne daju u kratkim hlačama na plus 35 ući u mirovinsko da štambiljaš papirić, kad od tebe na plus 35 traže duge hlače, ili štogod da doseže ispod koljena, nema druge nego do prvog dućana i – hop u haljinu. Pa ga ne pusti unutra! Dašta ćeš nego ga pustiti i njega i svakog muškarčinu koji se odvaži odjenuti kako bog zapovijeda i ušetati u kancelariju marnih birokrata. Slučaj taman takav da na zaslonu mobitela zasvijetli poruka: »Ovaj je prošao bolje od tebe.« Bome i jest.
Godina je 2012. Zgoda je opjevana i tekstom koji priča »kako sam se obukao u saborske hlače«. Za ilustraciju kako bi te 2012., evo mrvu citata.
»Elem, dan je bio baš gadan, vruć i prevruć, više za skapat nego za život, a svakako ne za radit. Ženama je još nekako, s onim minicama, kratkim suknjama, prozirnim hlačama koje lepršaju uz tijelo, majicama na bretelice i golim leđima. Ma, muškarcima je ajme i kuku, jer ako si na funkciji, ne gine ti odijelo, ili kakav sako, a ako nisi, jedva da se smiješ i tzv. trikvartače obući, one hlače što nisu ni kratke ni duge, nego kao da su ostale u amanetu od starijeg i višeg brata. Trikvartače, iliti gaće, odnosno hlače koje tako fino gaze po rubu odjevne konvencije.
– Dobar dan.
– Dobar dan.
– Ja bih na Odbor za informiranje.
– Hm…
– Odbor, HRT, ravnatelj i tako to. Kratko. Poslali dopis iz redakcije.
– Hm…
– Hm???
– Nećete u kratkim hlačama moći. Znate pravila. Ipak je ovo Sabor.
– Ma, kratko ću ja, samo Odbor, neće me nitko ni vidjeti.
– Žao mi je, ne mogu. Idemo do šefa, pa ako vas on pusti, zaključuje sve to čovjek na saborskoj porti.
On do šefa, a meni mrak na oči. Već vidim tekst koji bijesno piše o licemjerstvu, dvostrukim kriterijima, razlici između muškaraca i žena, zakeranju državnih institucija koja misli da će preko dužine hlača popraviti svoj poljuljani ugled. Kad, eto ti šefa. Kaže, razumije on sve, i njemu nije baš jasno zašto gole noge ženske mogu, a muške ne mogu, ali pravilo je takvo. Evo su, nema koji dan, vratili i sinove nekih zastupnika.
– A i onaj koji je u redu bio prije vas, taman je od kuće došao nakon što se presvukao, kazuje.
– Jedino da vam nađemo neke hlače, reče šef stražarske službe.
– U tuđe gaće ja ne idem, reče na prvu pripadnik sedme sile, spreman kukavički povući se s bojišta radije nego na sat vremena biti u tuđim hlačama.
Nekako mu se činilo mrvu žensku dijelit’ s nekim hlačama, makar da im je vlasnik tip sa značkom na reveru, no još je više plašila posve stvarna mogućnost da donese majstorske hlače, a on da ih zbog svog blagog viška kilograma ne može zakopčati. Bila bi bruka nadaleko. A, opet, zadatak je zadatak.
– Znate što, ajmo mi probat’ tako, reče novinar.
Šef straže ga taj tren odmjeri od glave do pete, pozove prvog do sebe i naredi mu: »Zovite Zagija!« Dok se Zagija tražilo, dva muškarca u zrelim godinama vrijeme su kratili, čim drugim doli pričom o nogometu. Neće valjda pričat’ o krojevima i dezenima, ili o skidanju do mudanata, da bi se obuklo u hlače. Balun, to je muška spika. Moda, jok! U to evo i Zagija. Nosi hlače. Novinar ostade sam s hlačama. Pun skepse u njih ulazi. Kad ono, hlače idealne! Idealna im dužina, idealna im širina skoro, idealan kroj, čak se i modra tkanina na tren učinila nježnom i mekom. Idealne saborske hlače!«
E da, tako nekako bi onomad. Što se u međuvremenu, u tih 11 godina, promijenilo? Ništa, skoro ništa, ili samo bitno!? Goli gnjati i dalje vrijeđaju istančan ukusu u državnih službenika. Dostojanstvo institucija i dalje se brani dugim nogavicama i zatvorenim cipelama pri čemu estetika i nije toliko važna, ako je uopće, koliko potreba da se uniformira, ako ne i zamaskira pristup i nastup svih sudionika u procesu. Pri tom činjenica da pričamo o dva grada u dvije države ne mijenja na stvari baš ništa. Cijele zemlje tako dišu, cijela regija, cijela Europa, ako stvar ne poprave daleki sjevernjaci koji samo što nisu blagoslovili prvi i ulaz s trikvartačama u državne institucije, čim im zla klima to dopusti, onako kako su u mnogočemu bili prvi i napredniji. Na koncu jedino što se kroz godine promijenilo jest to da je narod danas ipak mrvu drskiji, u najboljem smislu riječi, i da je potreba da tjeramo onu političku korektnost urodila sasvim ko(nk)rektnim uskakanjem u šarenu ljetnu opravicu. Pametan odabir odjeće ruši sve granice, zabrane, barikade. Eh, da je to bilo prije desetak godina znati, ili da nam je bar trebalo manje od tih desetak godina da neke stvari shvatimo. Možda bi štošta bilo drukčije.
U naše mladosti taman se tako ovih dana okončala prva runda pisanja državne mature. Rezultati i nisu neki, padalo se podosta iz fizike, ali se, bome, padalo poprilično i iz onog što se na maturi zove Politika i gospodarstvo iliti od milja PiG. Negativnih ocjena bilo 31,1 posto. Lobiranje ili referendum, dilema koje tijelo vlasti zastupa društvene interese te ih zakonski određuje, neznanje koji od ekonomskih procesa proučava mikroekonomiju, ako ne i pitanja vezan uz Ustav ili socijalna prava. Ili je sve nemoderno pisano da mladost ne zanima uopće, ili nam je politika takve razine da mladost odbija, ili je gradivo neozbiljno shvaćeno kad već na malim ekranima sve izgleda tako neozbiljno, ili bi za bolje razumijevanje trebalo prići institucijama bliže da nije te nesretno propisane dužine nogavica.
Jer, dok bi mladost da je transparentno sve, ‘starost’ bi da je sakriveno sve i sklonjeno daleko od očiju javnosti u ona neka četiri zida, pogotovo ako je kakav političko-financijski marifetluk u pitanju. I zato je potez gospodina iz Mostara koliko humoran vapaj toliko i jasan putokaz onima koji dolaze u kom smjeru da pokrenu mladenački prkos, ako ga išta imaju.
Onako kako se u mostarski Federalni zavod za mirovinsko i invalidsko osiguranje ne može ući u ljetnoj odjeći ni kada je vani mali milijun stupnjeva u zraku, tako se i u malu dvoranu Hrvatskog sabora nije nekidan ulazilo nikako drukčije nego u pomno odabranim odijelima sparenim s odgovarajućim košuljama i pripadajućim kravatama.
U stavu mirno se stoji sad kad se plinska afera rasplamsala toliko da brat bratu jamu kopa, slikovito rečeno dakako, a sve zato jer se skupo plaćen plin po jedan pišljivi cent prodavalo. Ministar gospodarstva u kope i u kontru šefu HEP-a, šef HEP-a u špade i u kontru ministru gospodarstva, a onda dođe šef HROTE-a ili Hrvatskog operatora tržišta energije da prisnaži ono čega smo se svi bojali kako je najviše jeftinog plina, čak 63 posto kupio PPD.
Tko će iz besramna plinovanja izaći kao pobjednik, a tko kao onaj što je nadrapao, tek će se vidjeti. Već sad je međutim jasno kako ova priča nudi sjajnog materijala za šalu i pošalicu, baš kao i to da će u konačnici nastradati onaj koji na vrijeme nije shvatio da nisu kod nas u laži kratke noge, barem ne toliko koliko su u nje duge hlače.