Od Korza do kanjona Rječine

Spajanje prošlosti i budućnosti grada: Umjetnici svjetskog glasa bude Rijeku

Danijela Bauk

Foto Tanja Kanazirov

Foto Tanja Kanazirov

U ovogodišnjoj Spajalici fokus smo stavili na reaktiviranje javnog i urbanog prostora, s naglaskom na revitalizaciju urbanih prostora na izdisaju, kaže kustostica riječkog MMSU-a Nataša Šuković



Performansi Selme Selman i Nike Rukavine, murali Sebasa Velasca i Lonca, te intervencije Isaaca Cordala i Pejaca, ali i video rad Ane Pečar sedam je činova ovogodišnje Spajalice, seriji umjetničkih intervencija u javnom prostoru, projektu riječkog Muzeja moderne i suvremene umjetnosti.


O različitim intervencijama, njihovim značenjima, ali i samom konceptu Spajalice, porazgovarali smo s kustosicom MMSU-a Natašom Šuković.


– U ovogodišnjoj Spajalici, tematski se nadovezujući na svoje prethodnice, fokus smo stavili na reaktiviranje javnog i urbanog prostora, s naglaskom na revitalizaciju urbanih prostora na izdisaju. Te nezgrapne spojeve prošlosti pronađene s one strane ideje o glatkom povijesnom progresu, povezujemo s post-industrijskim stanjima Rijeke, teksturama njezine post-tranzicijske realnosti, ali i šire socio-ekonomske nelagode. Ove godine pomaknuli smo se u jesenske mjesece, a protežemo se od prostora šireg susjedstva Muzeja pa sve do Rječine i njezinih nevidljivih zona. Uvertirom u programsku liniju Slatko i Slano, prostorno i tematski markiramo tri okosnice koncepta Rijeka 2020: voda, rad i migracije. Diskretnim uzurpiranjima javne domene umjetnici ovogodišnje Spajalice svojim radovima preuzimaju njezina pravila kako bi ih obrnuli, uhvatili našu pozornost, promijenili nam svakodnevne putanje i izbacili nas iz uhodanih trasa. Poetičnim politikama otpora ukazuju na simptomatične točke društvenog regresa što su u paradoksalnoj poveznici uzrokovane stremljenjem prema kontinuiranom i neodrživom progresu. Prostorno i tematski opipavaju margine grada, a među pukotinama i rascjepima ispod zaglađenih površina, listaju po zalihama biografskih sjećanja, hvatajući prekinute poglede i loopove posrtanja o viškove stvarnosti. Ovogodišnja je mapa Spajalice sačinjena od inteligentnih obrata logike javnih prostora, koji originalnim i učinkovitim konceptima, dodiruju osjetljive socio-ekonomske, političke i ekološke probleme, kazuje nam kustosica MMSU-a Nataša Šuković.


U srcu luke različitosti 




Spajalica je počela performansom »Autoportret« Selme Selman na Korzu, u srcu luke različitosti. Mlada žena, Romkinja u cvjetnoj haljini i srebrnim cipelama, na najfrekventnijem mjestu u gradu rastavlja perilicu rublja ne bi li je u konačnici sjekirom razbila u komade.



– Značenje čina mijenja se ovisno o ključu kojim prolaznik raspolaže – dok u centru simboličkog djelovanja vidi ženu, čin poprima formu otpora prema dominantnom diskursu patrijarhalne raspodijele poslova. Kada ugleda Romkinju, forma prelazi u reprezentaciju obiteljskog načina privređivanja – rastavljanja perilice u željezo. Iako aludira na stereotipne reprezentacije romskog načina privrede, taj je čin ujedno i naracija njezine intimne priče. Poigravanjem tradicionalnim načinima ispovijedi, u centar izvedbe autoportreta postavlja vlastito kulturno naslijeđe, kao i predrasude koje ga prate. Odabirom centralne ulice grada za mjesto izvedbe autoportreta, zrcalo istovremeno okreće sebi i gradu, rekreirajući scene umjetnosti preživljavanja njegove socijalno ugrožene margine prepuštene vlastitim, kreativnim strategijama opstanka, kaže nam Šuković.


Drugi čin Spajalice dogodio se »potiho«, odnosno bez najave, a riječ je o fantastičnom muralu španjolskog street-art umjetnika Sebasa Velasca na križištu puteva na samom ulazu u staru Lujzijanu, donedavno glavnom ulazu u Grad, od kuda su brojni riječki radnici dolazili u potrazi za poslom.



– U središtu murala kojeg je oslikao Sebas Velasco, jedan je od tih radnika koji rukom zakriva pogled usmjeren nizvodno prema lučkim skladištima. Osim fizičke pozadine rada, ostale prostorne determinante pronalazimo u noćnim vizurama u pozadini subjekta – parkirališta kod ulaza u Harteru, te poviše zaokruženog, brodogradilišta 3. maj. U prekinutom pogledu nevidljivog lica grada okruženog zaboravljenim industrijskim zonama, donosi nam metaforu društva zatočenog u kontinuiranim prekidima kretanja, neprestanom loopu posrtanja – bilo prošlosti o sadašnjost, ili obratno, objašnjava nam Šuković.


Mini paralelni svijet 


Trećim činom Spajalice, videoradom slovenske umjetnice Ane Pečar »Oštrije nego ikad«, intervencije migriraju dalje uz Rječinu, obrnutim tokom od centra grada u kojem teče opkoljena bivšim industrijskim pogonima.


– Pratimo je sve do skrivenog klanca tek nekoliko koraka uzvodno, gdje se razotkriva kao subjekt velike mitološke snage i ljepote. Kadrovima slijedimo neprekidni tok rijeke suprotstavljen statičnim prizorima nepomičnog kamenja koja svoju povijest kretnje bilježe tek u brazdama koje im je utisnula voda. Povlačenjem prema izvoru pronalazimo zapanjujuće vizure, gotovo utopijske međuigre elemenata – svjetla, vode, vjetra i raznih stvorenja, životinjskih stanovnika Rječine. Obrnutim tokom postepeno se udaljavamo od posljedica logike ljudskog utjecaja na okoliš da bi, približavajući se izvoru, pronašli fragmente iracionalne drame u kojima priroda, još uvijek prisutna, nastavlja biti ohrabrujućim simptomom opstanka. Putanju čovječanstva ne pronalazimo više u logici ideje kontinuiranog progresa, već u oštrijem nego ikad povratku svojoj osnovnoj bazi – prirodi, kaže Šuković.



U Rijeku su u četvrtom činu migriraju novi stanovnici – minijaturni, srednjovječni, proćelavi muškarci iz poznate serije »Cementne pomračine« koju nam donosi španjolski umjetnik Isaac Cordal. Figurice poslovnih ljudi zagledanih u mobitele i pokunjenih građana opterećenih brigama vješto su uklopljene na povišenja riječkih fasada.


– Prolazeći pored njih obično ih niti ne uočavamo zaokupljeni upravo onim istim radnjama koju mali cementni sugrađani diskretno reflektiraju. Obitavajući uglavnom iznad nas, naših ustaljenih trasa i vidokruga, tvore svojevrsnu mrežu – paralelan svijet koji zrcali širu sliku društva obilježenog nelagodom. Istovremeno svojim pažljivo odabranim kompozicijama posreduju asocijacije, misli i osjećaje upisane u međuprostore između lika, pozadine, i radnje koja ih prati, a nas – slučajne prolaznike, promiče u katalizatore značenja. Poticanjem učitavanja vlastitih projekcija i interpretacija pomažu nam da se sagledamo izvana te barem donekle osvijestimo psihičke i tjelesne automatizme rutinizirane svakodnevice. Ako makar na trenutak zastanemo možda je ono što ćemo osjetiti duboka tuga koja izvire iz samoga središta vlastite egzistencije. Ali barem smo stali, a empatična, nepomična solidarnost cementnih sugrađana možda će nam donijeti makar tračak optimizma prije nego nastavimo s poražavajućim rutinama dana. Uostalom, cementni čovječuljci će nas i sutra dočekati na istom mjestu, samo ako se u sveopćoj jurnjavi sjetimo na trenutak zastati i podignuti pogled, objašnjava nam Nataša Šuković.


100 kantica spreja 


U petom činu Spajalica se preselila na sredinu Ružićeve ulice, jedne od brojnih riječkih prostora-spavača u kojoj je smješten mural »Pimplanje« zagrebačkog street art umjetnika Lonca.



– Kroz osobnu poveznicu njegove obitelji s Rijekom, uvodi nas u rascjepe i pukotine skrivene ispod zaglađenih površina pedantnih poteza i premaza nanesenih beskonačno preciznim nijansiranjima preko 100 kantica spreja, uredno posloženih i presloženih po tonovima. Lonac portretira oca koji je prvi nacrt za maketu nabavio baš iz Rijeke. Iako je ta prva maketa u međuvremenu nestala, sin ju zamjenjuje novom, ne bi li na muralu rekonstruirao obiteljski narativ prizorom oca koji je promatra preciznim znalačkim pogledom. Svojim radom Lonac pokazuje kako se u njegovoj obitelji osobine, poput pimplanja, prenose kroz generacije, možda kao i sama tradicija brodogradnje koja im je poveznica s Rijekom, makar kroz makete brodova. Tradicija brodogradnje godinama čini sastavni dio karaktera, identitetske površine grada koju se uporno popravlja i po kojoj se iznova pimpla, ne bi li se opsesivno zagladila, a pukotine postale manje uočljive, veli Šuković.


Šesti čin donosi poetične intervencije koje se diskretno pojavljuju na tri lokacije unutar grada. Kompozicijama upečatljivih site-specific intervencija, španjolski umjetnik Pejac donosi suptilne optičke distorzije sastavljene od obrata logike prostornih elemenata koje na lokacijama pronalazi.



– Ispod sata na Titovom trgu iscrtava obrise srebrnkaste otrovne meduze oko kanalizacijskog otvora kojeg pronalazi na samom pokosu korita. Njezin klobuk sugerira oblik ljudskog mozga, možda puno otrovnijeg od same meduze. Sa suprotne strane, koristi se lišajevima i raslinjem betonskog dijela pokosa kako bi iscrtao jelena u plamenu koji se naginje nad vodom okružen apokaliptičnim pejzažom kojim teče rijeka, možda jedna od pritoka Rječine.


Inspirativna Hartera 


Unutar prozorskih okvira Energane bivše tvornice Hartera, intervenira prizorom siluete dječaka koji praćkom gađa ptice sugerirajući uzrok i ostalih rupa na staklenom pročelju zgrade. Promišljenim korištenjem narativnih paralelizama, simbola i raznih elemenata nadrealizma i fantastike, Pejac se zadržava u minimalističkom vizualnom izričaju koji se ne poigrava isključivo s određenim konceptom, već sa samom percepcijom stvarnosti, kaže Šuković.


Sedmi završni čin Spajalice na rasporedu je u ponedjeljak 31. listopada u 12 sati, a riječ je o performansu Nike Rukavina »Vi ste sljedeći na redu / You’re the Next«.


– U sedmom činu završavamo kako smo i započeli – performansom na Korzu, ispred Malog salona. Ovaj je put žutom trakom istaknuta barijera koju umjetnica Nika Rukavina želi prijeći, ali joj glas s razglasa uporno ponavlja neka pričeka još malo jer je sljedeća na redu. Ne zna se hoće li crtu uspjeti prekoračiti, vidjeti što je čeka s druge strane, niti čekaju li je bolje ili lošije okolnosti. Budućnost je neizvjesna, ali strpimo se još malo, sljedeći smo na redu, zaključuje Nataša Šuković.