Sjećanje dr. Avelina Baretića

MEDICINARI NA PRVOJ LINIJI Svi smo učili. Kroz rat se uči…

Barbara Čalušić

Dr. Avelino Baretić / Foto Vedran KARUZA

Dr. Avelino Baretić / Foto Vedran KARUZA

Rat je bio takva situacija u kojoj smo svi mi smatrali da moramo dati svoj doprinos i biti tamo gdje su naši ljudi, kaže dr. Avelino Baretić. Prema njegovoj procjeni s područja Primorsko goranske županije u ratu je sudjelovalo petstotinjak zdravstvenih radnika raznih profila – od liječnika, tehničara, medicinskih sestara, do vozača koji su bili sastavni dio saniteta



Spašavajući živote vojnika u Domovinskom ratu, brojne zdravstvene ekipe iz Rijeke i cijele Primorsko-goranske županije, od rane su jeseni branile tek osnovanu državu. Medicinske ekipe nalazile su se na samoj prvoj liniji obrane i izvlačile ranjenike, danonoćno se radilo u vojnim bolnicama, a osim ličkog ratišta, riječki su liječnici i ostalo zdravstveno osoblje spašavali ranjene i na brojnim drugim hrvatskim bojištima. 


Jedan od njih je i pokojni dr. Zlatko Tomašić čijoj će obitelji danas biti uručeno njegovo posthumno priznanje junaka Domovinskog rata.


– Dr. Zlatko Tomašić bio je među prvim liječnicima koji su aktivno stupili u Hrvatsku vojsku. Djelovao je na području Vukovara i Hrvatske Kostajnice gdje bio zarobljen, završio je u Manjači pa je razmijenjen i postao je načelnik saniteta Rijeke. Nakon toga otišao je na specijalizaciju iz dječje ortopedije u KBC Rijeka, no do kraja rata bio je aktivan sudionik kao član Kriznog stožera zdravstva i časnik za vezu s Hrvatskom vojskom tako da je on sudjelovao u planiranju i organiziranju postrojbi u ratu.


Biti uz čovjeka




Njegov doprinos na našem području u to je vrijeme velik, a on je i nakon rata ostao je u toj priči i uvijek bio spreman svima pomoći, prisjeća se dr. Avelino Baretić koji je od 1994. godine bio načelnik saniteta Zbornog područja Gospić koje je pokrivalo područja PGŽ-a, Ličko-senjske i Istarske županije te dijela Zadarske županije.



U Ramljanima kod Otočca tijekom prvog dana ratovanja u Oluji sanitet je doživio bolan udarac: liječnik opatijske hitne pomoći dr. Jurica Ivko. U jednom od posljednjih razgovora za Novi list, dr. Zlatko Tomašić prisjetio se kako je ta vijest bila velik šok za sve kolege.


– On je bio s doktorom Srđanom Frketićem koji je isto bio odbačen od eksplozije. Jurica je, nažalost, poginuo. I to odmah prvi dan, sama akcija praktički još nije ni počela… Svi smo u stožeru potonuli. Tek drugi dan kad je osvojen Knin, što u početku nismo mogli ni vjerovati koliko se sve brzo odvijalo, kad su nam te vijesti počele pristizati, nastupilo je oduševljenje koje će zauvijek biti pomiješano s tugom zbog gubitka kolege, prisjetio se svog poginulog kolege pokojni dr. Tomašić.



Prisjećajući se rada riječkih medicinskih ekipa u ratu, među kojima su danas brojni poznati liječnici, ravnatelji zdravstvenih ustanova pa i političari, Baretić kaže da je on sam, iako nije bio vojni obveznik zbog urođene srčane greške, kao liječnik osjetio potrebu biti uz čovjeka u ratu.


– Smatrao sam da je moja obaveza kao liječnika da se odazovem i pristupim. Znao sam da zbog svog zdravstvenog stanja neću moći nositi pušku i boriti se, ali sam vjerovao da ću svojim znanjem moći pomoći, kaže dr. Baretić prema čijoj je procjeni u Domovinskom ratu s područja PGŽ-a sudjelovalo petstotinjak zdravstvenih radnika raznih profila – od liječnika, tehničara, medicinskih sestara pa sve do vozača koji su bili sastavni dio saniteta.


Sanitet je zbrinjavao ranjenika do prve bolnice, a još u kolovozu 1991. na ratište su krenule prve civilne ekipe saniteta. I vojska je imala svoj sanitet koji je mobilizirala i koji je bio sastavni dio postrojbi.


Škola na terenu


– Krizni stožer zdravstva organizirao je sanitet na području Gospića i Otočca, a tako i Dom zdravlja 1991. godine svoje ekipe slao u Gospić i za potrebe civila. Ovisno o terenu, samoj organizaciji i postrojbama ranjenike su izvlačili ponekad i cijeli timovi. Zdravstveno osoblje izmjenjivalo se nakon 15 dana, mjesec dana ili tri mjeseca. Osim liječnika tu su još bili bolničari, tehničari, stomatolozi, farmaceuti i veterinari, ističe Baretić dodajući da je zdravstveno osoblje bilo uvijek snažno motivirano. Pripadnici saniteta najčešće su bili u dobi od 20 do 35 godina.



– Ipak, mislim da je za liječnike i ostalo medicinsko osoblje rat na neki način bio dobro iskustvo jer smo se naučili nositi sa stresom. Vjerujem da nas je to iskustvo na neki način očeličilo i naučilo da se moramo pouzdati u svoje sposobnosti. To iskustvo mnoge je među nama zbližilo i stvorilo neka prijteljstva koja se ne mogu zaboraviti i koja su pomalo drukčija od prijateljstava koja se inače sklapaju. Kad su ljudi u nevolji oni se zbliže na specifičan način. Tada smo svi bili povezani jednom idejom koju smo svi željeli, a to je zajednička država, zaključuje Baretić.



Kako su se tada vrlo mladi ljudi koji su praktički tek preuzeli svoje diplome te nikad ranije nisu vidjeli ni osjetili rat, uspjeli uopće snaći u takvoj situaciji?


– Na fakultetu smo imali dio posvećen ratnoj kirurgiji, da. Naravno, u ratu smo se morali snalaziti. Rat je bio takva situacija u kojoj smo svi mi smatrali da moramo dati svoj doprinos i biti tamo gdje su naši ljudi. Većina mojih kolega i ja smatrali smo to našom obavezom. Na kraju krajeva ni naši vojnici u ratu nisu bili profesionalni vojnici. Svi smo učili. Kroz rat se uči, kaže dr. Baretić.


Stožeri zdravstva


Sanitet se počeo ustrojaviti kada se počela ustrojaviti i vojska, a formirani su stožeri zdravstva po županijama na čijem su čelu bili ravnatelji bolnica. Sanitetu PGŽ-a pripalo je područje malo niže od Karlovca, iznad Brinja i Jezerana pa sve do Gospića prema Lovincu.


– Ministarstvo zdravlja i Ministarstvo obrane shvatili su da je nama raspored bolnca nepovoljan budući da bolnica u Gospiću nije bila dovoljno ekipirana, a i crta djelovanja bila takva da je postojala opasnost da budu prekinuti putevi evakuacije i onemogućeno povlačenje ranjenika. U Gospiću je organizirana ratna bolnica u koju su iz Rijeke dolazili kolege kirurzi i anesteziolozi te kirurški, anesteziološki i rendgen tehničari. U Otočcu je u Domu zdravlja također proglašena ratna bolnica i u njoj je Ministarstvo zdravstva organiziralo jedan punkt u kojoj je bio kirurg, anesteziolog i tehničari. Bila je to prihvatna stanice iz koje su se ranjenici evakuirali prema Rijeci.


Mobilni tim


Vojska je za potrebe 111. brigade formirala mobilni kirurški tim koji je pratio vojsku kod prve akcije prema Brlogu. Nakon toga bila je izmještena u Brinje za potrebe tog kraja koji je također bio pomalo izdvojen. Oni su zbrinjavali ranjene, a vojska je transportirala u Rijeku. Krajem 1994. godine iz riječke bolnice počele su dolaziti ideje da se bolnica u Otočcu ugasi, no nama to nije odgovaralo jer su već počeli raditi planovi za Oluju i znali smo da kad se jednom tako nešto ugasi, bit će vrlo teško ponovo to pokrenuti. Inače, svaka je brigada imala svoje područje s kojeg je mobilizirala svoj kadar za sanitet. S Rabljanima su išli timovi s Raba, s Krčanima oni s Krka, a liječnici iz Rijeke bili su priduženi i drugim brigadama, jer je u Rijeci bilo najviše liječnika. Od 1994. pokrivalo se većinom iz Rijeke jer se zdravstvena skrb na drugim područjima poput otoka trebala i dalje odvijati, objašnjava Baretić.


Samo se jednom dogodilo u cijelom ratu na ličkom ratištu da tako ustrojen sustav saniteta i vojnih bolnica nije uspio opskrbiti sve ranjenke te je dio njih prevezen u Zagreb. Sanitet je na ličkom ratištu bio tako raspoređen da je imao sat vremena do prve bolnice, a ako je bilo potrebno ranjenici su se dalje prevozili u KBC Rijeka i iznimno lovransku bolnicu.


Visok moral


U ratu je bilo najviše minsko-eksplozivnih stradavanja, od mina ili prilikom raketiranja. 


– Te rane zahtijevaju primarno zbrinjavanje, što znači da se na licu mjesta zaustavi krvarenje, da se da transfuzija ako je potrebno omogući transport do Gospića ili Otočca koji su odlučivali gdje će zbrinuti ranjenika. Sve se to odvijalo u okviru jednog sata. Izvlačenje ranjenika bilo je najteži dio posla, no moramo reći da su osim zdravstvenog osoblja suborci bili prvi koji su izvlačili ranjenike i pružali im prvu pomoć. Moral je bio visok i ranjenike se nije ostavljalo. Svi smo bili usmjereni istom cilju kojeg smo na kraju ostvarili, kaže Baretić.


Teški trenuci


Najteže je bilo 1991. i početkom 1992. godine, kad je granata pogodila učenički dom u kojem su bili smješteni vojnici i kad ih je puno stradalo, kad su kolege predvođene dr. Aldom Ivančićem zarobljene u Čanku. Tu je i pogibija dr. Jurice Ivka pa iskustvo iz Posavine gdje smo kao sanitet ostali izdvojeni prilikom rušenja mosta i praktički smo u zadnji čas uspjeli izvući ljude, prisjeća se dr. Avelino Baretić.