Želim okupiti skupine ljudi koji su spremni investirati u ona područja koja će Hrvatska odrediti kao poželjna. Ali, to teško ide, jer projekti nisu definirani, kaže Simonić
Ante Simonić broji već tri godine i dva mjeseca na dužnosti veleposlanika Republike Hrvatske u Kini. Kaže da je i ranije bio veliki štovatelj kineske kulture i tradicije, koja ima 5.000 godina civilizacije u kontinuitetu po čemu je jedinstvena u svijetu. Simonić je ovih dana u Rijeci na odmoru. Uskoro se ponovo vraća u Kinu i razgovor s njim realiziran je i velikom zaslugom jednog našeg čitatelja na portalu Novog lista pod nadimkom »kocar99« koji je sugerirao da bi Simonićev boravak u Rijeci bilo dobro iskoristiti za razgovor o doista brojnim aktualnim temama.
U jeku sve očitije inudustrijske kataklizme u Rijeci nerijetko se ulazak kineskog kapitala spominje kao moguća slamka spasa za oporavak i novu industrijalizaciju riječke regije i Hrvatske, prvenstveno za otvaranje novih radnih mjesta. O nizinskoj pruzi, izgradnji zračnih luka, otvorenju Konfucijeva instituta u Rijeci, odnosima dvaju zemalja i mnogim drugim temama Ante Simonić progovara s lakoćom, konkretno i jezgrovito, ne krijući iskreno divljenje prema novoj svjetskoj velesili, kineskoj kulturi, tradiciji, gospodarskom i svakom drugom značaju.
– Kina me definitivno oborila s nogu kad sam bio u posjeti s Kinesko-hrvatskim društvom prijateljstva, čiji sam utemeljitelj u Rijeci. Najviše me oduševila bogata prošlost Kine, ali i ono što Kina danas jest i što će uskoro biti. Ona je danas najmnogoljudnija zemlja svijeta, stalna članica Vijeća sigurnosti UN-a, atomska velesila, najveći proizvođač automobila na svijetu (više do 17 milijuna godišnje), zemlja s najboljim sustavom suvremenih autocesta na svijetu, koja kad gledate proizvodnju ribe i marikulture predvodi cijeli svijet, a slično je i u brodogradnji i potrošnji čelika. Ta zemlja ima približno 3.600 milijarda američkih dolara (USD) deviznih rezervi, najveći je vjerovnik SAD-a s 1.100 milijarda dolara, ima najveću vojsku na svijetu od 2,5 milijuna ljudi, iako ne i najmoćniju, jer je SAD barem jedno desetljeće tehnološki ispred. Više od 500 milijuna ljudi je spojeno na internet. Opet, često se govori da je i Kina u krizi, što je donekle točno, jer je dotiče svjetska kriza, ali je svejedno rast BDP-a 9,5 posto prošle godine.
Zemlja krajnosti
O kojim kineskim problemima govorite?
– Kad razvijete novi lijek i laboratorijski ga testirate kako biste doznali sve o riziku, doziranju, strukturi lijeka slijedi njegov razvoj u humanoj medicini, što je proces koji traje desetak godina i košta milijardu dolara. Kinezi imaju potpuno druge standarde u tradicijskoj medicini, jer tvrde da se lijekovi koriste već 5.000 godina i tvrde da su oni dobri jer se 5.000 godina testiraju. Njih ne zanimaju toliko pitanja koja postavlja zapadna znanost. Međutim, prošle godine je istekao rok do kada su oni svoje lijekove mogli izvoziti u EU bez svih tih dozvola i provjera i sada nastaju veliki problemi, jer stručnjaci diljem Europe propisuju te lijekove. Problem je i za farmaceutsku industriju u Kini, miljarde dolara su u igri, jer je riječ o tržištu od 1,375 ljudi. Usporedbe radi Rusija ima oko 145 milijuna ljudi, gotovo deset puta manje. Kineska platežna moć raste, raste im standard, a kemijska industrija je najbogatija na svijetu. Unutar nje najbogatija je farmaceutska industrija. U proizvodnji čipova oko 96 posto vrijednosti čipa je znanje, a materijal i energija imaju vrlo mali udio. U farmaceutskoj industriji je udio znanja još i veći u krajnjem proizvodu. Onaj tko je uložio milijardu dolara u lijek mora vratiti uloženo i ne želi da mu dođu drugi u konkurenciju. Ta industrija je jako moćna, proizvodi se između ostalog i GMO hrana i GMO sjeme, gdje imate supermoćne kompanije i velike su igre u pitanju iza kojih stoje cijele države. To je iznimno interesantno područje za mene kao znanstvenika i jedno golemo područje s kojim će se suočiti cijeli svijet.
– Pa, primjerice velika je razlika između nerazvijenog zapada i razvijenog juga. Velike su razlike između grada i sela po prihodima, zdravstvu, školstvu… Imaju oko 280 milijuna migrirajućih radnika, koji nemaju stalno zaposlenje, pa je problem njihovog društvenog statusa. Neki su gospodarski sustavi prekapacitirani, a drugi nisu, što je vezano i uz probleme sa zaštitom okoliša. Njima populacija stari, kao i u nas, ali se još uvijek povećava pučanstvo. Doduše dosta sporo s čim su oni zadovoljni. Sada imaju oko 1,375 milijardi stanovnika, što znači da će ih Indija uskoro prestići po tom pitanju i postati najmnogoljudnija zemlja na svijetu. Međutim, Kinezi istovremeno imaju nevjerojatne financijske, organizacijske i ljudske kapacitete za rješavanje problema. To je sadašnjost, a impresionira budućnost Kine koja stvara svoju budućnost. Međutim, stvara i novi svjetski poredak pri čemu je Kina jedna od bitnih kreatora. Ne može se danas riješiti niti jedan značajan svjetski problem bez Kine, od financijskih sve do gospodarskih. Peking postaje jedno od najvažnijih središta svijeta, gdje se slijevaju projekti i najvažniji ljudi na svijetu. Zato je danas privilegija biti tamo. Možda ne znate, ali unutar deset najbogatijih žena na svijetu pet dolazi iz Kine. Imaju najveći broj milijardera na svijetu, njih gotovo 700.
Nama u zapadnom svijetu Kina je unatoč svemu nepoznanica, pa i dalje postoji jedna barijera u razumjevanju svjetonazora, kulture, jezika i običaja?
– Sve su krajnosti prisutne u Kini, pa je to zemlja koja spaja prošlost i budućnost, simfonija različitosti, spoj racionalnog i emocionalnog, spoj nečeg ogromnog kao što je Kineski zid i malog u umjetnosti koja je fokusirana na najsitnije detalje. Radi se o jednom kvalitativno potpuno drugačijem sustavu, kojeg mi ne razumijemo dovoljno, jer metar kojim taj sustav mjerimo nije dobar. Neki ove prethodne brojke doživljavaju kao prijetnju, mislim da je to u stvari šansa za ljudski rod, jer je svijet u krizi. Sustav vrijednosti, upravljanja, odgajanja, znanosti, sve je u krizi, nitko nije zadovoljan sa svojim obrazovnim i zdravstvenim sustavom, pa stoga niti ne postoji uzor na kojeg se možemo ugledati da bismo došli do konačnih poželjnih rješenja.
Možete li pokušati usporediti životni standard u Kini sa onim u Europi i Hrvatskoj?
– Oni imaju više od 160 gradova sa više od milijun stanovnika, najveći je Chong Ching s preko 30 milijuna ljudi, Šangaj je drugi, a Peking treći sa nešto više od 20 milijuna ljudi. Brojevi su nevjerojatni, ali radi se prije svega o nevjerojatnoj kulturi. BDP per capita iznosi oko 4.000 US dolara, ali postoje velike razlike. Recimo u kineskim gradovima na jugu uz more prihod po glavi stanovnika je poput našeg, a negdje je čak i veća kupovna moć. Postoji izuzetno veliki broj bogatih ljudi, koji se broje u milijunima i njima je sve dostupno. Ipak, prosječni životni standard je niži nego u nas. Piramida je strmija, veće su socijalne razlike, neovisno o tome što se radi o komunističkoj zemlji, koja se trudi uspostaviti principe socijalne jednakosti, ali brojevi su toliko veliki da to traži vrijeme. Veliki je iskorak napravio Deng Xiao Ping prije 32 godine s politikom otvaranja Kine svijetu. Na vlasti je komunistička partija koja broji više od 70 milijuna članova, postoji još nekoliko stranaka, koje su i parlamentarne, ali po Ustavu je avangarda Komunistička partija, a ove druge stranke rade u suradnji s KP Kine.
To je jedan oblik jednoumlja ili totalitarizma ili smatrate da su to preteške kvalifikacije?
– To su preteške riječi sigurno. Oni to nazivaju demokracijom s kineskim licem ili komunizmom s kineskim licem. Spremni su pritom na teorijske rasprave ukazujući na postojanje raznih sustava upravljanja u demokratskim zemljama poput SAD-a s predsjedničkom, Njemačke s kancelarskom ili Hrvatske koja je parlamentarna demokracija. Njihovi teoretičari inzistiraju na tim razlikama i dokazuju da demokracija može biti obojena na različite načine. Sve u svemu, ja nisam tamo da sudim Kinu, već da unapređujem naše odnose.
Filozofija izražavanja
Vi ste naučili kineski jezik u ove tri godine ili je to bila prezahtjevna zadaća?
– Zagreb će napraviti u svibnju Konfucijev institut u suradnji s jednom znanstvenom institucijom iz Šangaja. Želja je isto napraviti u Rijeci. Partner mora biti Sveučilište u Rijeci o čemu sam razgovarao s rektorom Perom Lučinom, kao i s gradonačelnikom Vojkom Obersnelom i županom Vidojem Vujićem. Moja je obveza naći kineskog partnera. Taj institut nudi učenje o kulturi, jeziku, tradiciji Kine, sadržaji se mogu dogovarati. Kinezi plaćaju sve, pa tako i ljude koji će doći tu i raditi kao predavači. Opcija je i Konfucijeva radionica na razini srednje, osnovne škole i škole jezika, koje je jednostavnije organizirati. Kinezi su spremni zakupiti i neku lokalnu radio frekvenciju i organizirati program na hrvatskom, ali s kineskim informacijama. Mi nemamo svog izvjestitelja iz Kine, ali oni već godinu dana imaju svog izvjestitelja u Hrvatskoj. U Pekingu imamo radio program na hrvatskom jeziku svaki dan po sat vremena plus web stranicu. Na Sveučilištu u Pekingu postoji studij hrvatskog jezika. Oni više drže do nas nego mi do njih. Poruka bi trebala biti Hrvatima da uče kineski jezik, jer ako ne sudjelujemo u podjeli svjetskog znanja i moći, nećete sudjelovati u svjetskoj podjeli novca, blagostanja i demokracije.
– To je jedan fantastičan izazov. Učio sam godinu dana kineski. Nažalost, kako kaže engleska poslovica stari psi teško uče nove trikove, pa tako vrijedi i za mene. Teško je i jednostavno nemam dovoljno vremena. Jezik nije indoeuropski, to je augmentativni jezik, nema padeža, nema roda, vremena, slažu se samo pojmovi u logičan slijed, pa tako čak zvuči i jednostavnije. Međutim, jasno da oni znaju reći i padeže i vremena, ali su to već finese s kojima se suočite kasnije. Postoje četiri tona jezika, oni svaku riječ gotovo pjevaju i ako malo promašite ton riječ ima sasvim drugo značenje. Oni taj jezik njeguju 5.000 godina i vrlo je bogat. Moraju se znati znakovi, to nisu slova, ima ih na tisuće i trebalo bi baratati s barem 8.000 znakova da biste aktivno govorili. Ako stalno ne vježbate vi ćete i ono što znate jako brzo zaboraviti. Zato oni vježbaju svaki dan pisanje. Recimo, moja čistačica svaki dan pola sata vježba pisanje. U parkovima imate betonirane površine i ljudi pišu, a drugi promatraju. Riječ je o kaligrafiji i sve je povezano sa znanjem jezika i umjetnosti pisanja. Pisanje treba stalno vježbati i usavršavati. Suočavamo se s potpuno drugim principom jezika, a uobičajeno je pisanje kineskih znakova korištenjem latiničnog pisma s engleskom transkripcijom. Recimo riječ »Ai« možete izgovoriti na tri različita tona. U jednom je značenju ljubav, u drugom je kućna pomoćnica, a u trećem je teta, pa je u četvrtom stolica. To je u izgovoru, ali se svaka od te tri riječi drukčije pišu i mi pamtimo po zvuku, pa morate znati i znakove da biste razumjeli podrijetlo riječi. Recimo, kineska riječ za suprugu i patlidžan su vrlo slične. Zamislite sad ako netko predstavlja svoju suprugu, a ne izgovori baš savršeno, koliko smiješan može ispasti. Kineski jezik je jako kompleksan, kao i kultura, svjetonazor, religioznost…
Pretpostavljam da nije jednostavno usuditi se progovoriti nešto na kineskom?
– Istina je. Ponekad koristim poneku frazu, čestitanje nove godine, dobrodošlice u Hrvatsku i slično. Filozofija izražavanja je drukčija. Njima je puno lakše. Oko dva milijuna Kineza godišnje nauči engleski. Oni u SAD-u imaju oko 115.000 studenata, u Velikoj Britaniji još 40.000.
Kad je riječ o gastronomiji koji hrvatski proizvodi imaju dobru prođu i interes u Kini?
– Mislim da su naša vina nešto s čime treba napraviti dodatni proboj. U Kini pijenje vina nema dugu tradiciju, osim južne regije, gdje živi oko 70 milijuna ljudi. Vino dolazi u velikom naletu, skupo je, ljudi koji su bogati i društvena elita, puno troše na vino i to pretežno crno. Maslinovo ulje također ima dobar odjek i probija se. U krugu Kineza u kojem se ja krećem mnogi kupuju maslinovo, jer smatraju da je zdravo.
Politika ulaganja
Kako ostvariti gospodarske veze i kontakte? Čini se da Hrvatska u tome umnogome zaostaje za drugima?
– Prije 30 godina, čak i nešto manje, bilo je u Kini oko 1.500 stranaca ne računajući Ruse, kojih je bilo više. Danas Amerikanci u Kini imaju više diplomata negoli je tada bilo stranaca ukupno i tu govorim o ljudima s diplomatskim putovnicama. Nadalje, Nijemci primjerice imaju oko 600 gospodarstvenika koji govore kineski, koji su za to školovani kako bi u Kini ugovarali poslove. Njemačka robna razmjena s Kinom je u ovom trenutku oko 100 milijarda dolara, a dogovoreno je da će ta svota biti uskoro udvostručena. Cijela Europa ima oko 450 milijarda dolara vrijednosti robne razmjene s Kinom od čega Velika Britanija oko 50 milijarda dolara, a Hrvatska oko 1,5 milijarda. To nije malo, ali je nažalost naš trgovinski disbalans golem. Mi izvozimo robe u vrijednosti oko 60 milijuna dolara, ostalo je uvoz. Sada imamo veliku šansu za ukupan rast, kao i za povećanje našeg izvoza.
Pretpostavljam da vi i osobno kao veliki uspjeh doživljavate činjenicu da je kineski predsjednik prije 2,5 godine bio u Hrvatskoj?
– Da. Kineski predsjednik Hu Jintao vrlo rijetko putuje, u inozemstvu je svega nekoliko puta godišnje. Došao je s visokom i brojnom delegacijom, ali nakon toga gospodarski pomaci su ostali vrlo mali. Kina je jedna visoko organizirana država i kad njihov predsjednik negdje dođe on šalje poruku svima da se na to mjesto organizirano ide.
Zašto nije bilo nikakvih rezultata, to sigurno nije bio turistički posjet, niti je kineski predsjednik slučajno odabrao Hrvatsku?
– Kinezi su prošle godine imali više od 70 milijuna turista u inozemstvu, a uskoro će ih biti 100 milijuna. To su ljudi koji imaju novac i žele to pokazati, žele ga potrošiti. Recimo u Parizu troše više od Japanaca. Oni su prošle godine potrošili više od 70 milijardi dolara u inozemstvu. Naravno da naš cilj mora biti privući kineske turiste, barem one koji idu u Europu, a njih ima oko tri milijuna godišnje, da dođu i u Hrvatsku. Treba raditi komplementarno s drugim zemljama u regiji, a ne natjecati se s njima. Cilj je da nas posjeti 10 do 15 posto Kineza koji dolaze u Europu, pa postupno taj broj povećavati.
Prošle godine je broj kineskih turista u RH povećan za 100 posto, ali su brojke još uvijek male. Tu je i pitanje viznog režima, problem koji je baš nedavno bitno bolje riješen, kako bi se omogućilo da dođu i potroše. Kineski turisti se ne vole sunčati, što je za nas jako dobro, jer će dolaziti izvan sezone kad su naši hoteli prazni. Oni žele jesti svoju hranu, a nju im treba ponuditi, što znači imati jelovnik na kineskom jeziku, kineske turističke vodiče. Oni vole puno trošiti na vrhunsku robu, i to treba ponuditi. Vole se i kockati, pa je na nama da odlučimo hoćemo li se u to uključiti. Uvijek je bitno imati i priču za turiste. Recimo, o Marku Polu u što se možemo uključiti s Talijanima, može to biti i priča o Kumrovcu ili filmu »Valter brani Sarajevo« koji je tamo izvanredno popularan. Također, moguća je turistička priča o Dunavu. Mađari imaju 40.000 kineskih turista godišnje, a nemaju more, ali imaju priču o Dunavu.
– Imali smo gospodarski forum, održan je niz kvalitetnih sastanaka. Predsjednik Hu Jintao je dao niz komplimenata Hrvatskoj, vrata su nam tim posjetom otvorena i tako je još uvijek. Mogu se malo našaliti, pa reći da ja osobno ne znam zašto je Hu Jintao došao u Hrvatsku, ali on sigurno zna zašto je došao. Taj njegov dolazak daje nadu da smo mi ipak bolji nego što sami o sebi mislimo, jer oni zaista sve o nama znaju, ne bi bili svjetska sila da ne znaju. Oni rade dugoročno, da biste došli na kinesko tržište morate ulagati barem godinu dana. Neki sistem »uzmi lovu na brzinu i bježi« ne može proći. Kina je jedina zemlja na svijetu koja proizvodi baš sve u rasponu od najjeftinije do vrhunski kvalitetne robe. Ako mi kupujemo bofl robu onda to puno govori o našim trgovcima i našem tržištu, jer Kina u svemu nudi i vrhunske proizvode.
Nakon tog skupa i posjete kineskog predsjednika niti jedna veća investicija nije se dogodila. Zašto?
– Mi imamo gospodarsku razmjenu koja nije za podcjenjivanje. Međutim, šansa je tako velika da sam i osobno frustriran, jer se ta šansa ne ostvaruje. Naša diplomacija se bavi makroekonomijom, a u Pekingu imamo samo jednog djelatnika za gospodarstvo, financije, turizam, itd. Na gospodarstvenicima je da dogovore konkretne poslove i snose rizik, te beru plodove uspjeha. Mi ćemo pritom pomoći i maksimalno se založiti pogotovo ako je riječ o državnim projektima kakva je recimo izgradnja zračnih luka u Zagrebu i na Krku, ulaganje u lučke terminale u Rijeci ili gradnja nizinske pruge Rijeka-Zagreb-Botovo.
Iz perspektive Kine Rijeka predstavlja prometni ulaz u trbuh Europe, ali ta činjenica nije iskorištena?
– Pet dana je kraća plovidba u jednom smjeru, znači u oba smjera ušteda je deset dana. Imamo duboko more i odlične autoceste. Oni sve to znaju. Nije pitanje samo investicija u riječkoj luci, već i u gradnji hotela, zračnih luka, jer oni mogu dovesti teret i putnike. Nije da samo imaju novac, znanje, kapacitete i interes, oni te investicije mogu staviti u funkciju i zato su nam jako važni. Cijela Hrvatska ima odličan prometni položaj, ali kapaciteti riječke luke danas iznose oko 150.000 kontejnera. Recimo, Dalian s kojim Rijeka ima jako dobre odnose, kao sedma luka u Kini, ima godišnji promet od 10 milijuna kontejnera. Oni imaju više od 30 golemih luka, pa je jasno da mi ne možemo biti njihova vrata u Europu, već je poželjno da i nas koriste kao jedan od pravaca. Važno je i stoga što transport robe znači i razvoj servisnih centara uz luke, ceste i pruge. Ne pričamo više o tržištu od 4,5 milijuna stanovnika Hrvatske, već tržištu EU-a od 500 milijuna ljudi do kojeg put vodi i preko Hrvatske.
Svejedno, za ovih 20 godina samostalnosti Hrvatske malo se toga dogodilo u razvoju tog prometnog koridora, prije svega riječkog prometnog pravca?
– Mogu navesti primjer projekta gradnje aerodroma u Zagrebu o čemu smo prenijeli informaciju kineskim tvrtkama koje su pokazale veliki interes. Otvaranje ponuda trebalo je biti 1. travnja prošle godine, pa sam informirao Kineze da bi na kraju sve mjesecima bilo otkazivano. Ljudi su onda otišli za svojim poslovima, jer nemaju vremena čekati. Bilo je zanimanja i za ulaganja u riječku luku, od Zagrebačke obale, preko Brajdice. Govorilo se i o prodaji brodogradilišta, dolazili su ovdje, bile su prezentacije u Kini. Međutim, stvari nisu jednostavno. Projekte treba dobro pripremiti, a diplomacija u tome samo pripomaže.
Konkretno, može li Hrvatska dati Kinezima koncesiju za izgradnju nizinske pruge, novog Krčkog mosta i kontejnerskog terminala?
– Hrvatska može sve svoje probleme riješiti vezivanjem uz Kinu. Od novčanih kredita, prometa, brodogradnje ili turizma; o tome sam zadnjih dana imao niz sastanaka s riječkim gradonačelnikom Vojkom Obersnelom, županom Vidojem Vujićem, ministricom vanjskih poslova Vesnom Pusić, potpredsjednikom Vlade Nevenom Mimicom… Ono o čemu smo razgovarali i što želim napraviti je dovesti ovdje odabranu skupinu od 10 do 20 bogatih Kineza koji su spremni ulagati. Moj je posao pronaći ih i zainteresirati ih. Sada je ovdje bio gosp. Chang koji želi kupiti Badel, a moja je želja da se uključi u cijelu vinarsku industriju. Želim okupiti skupine ljudi koji su spremni investirati u ona područja koja će Hrvatska odrediti kao poželjna, dakle zelenu energiju, promet, turizam… Razgovarao sam i sa županom o mogućnosti investiranja u riječki aerodrom. Želimo ih dovesti ovdje, ali je uvjet da budu projekti gotovi i riješene dozvole, odnosno da država ili lokalna vlast točno zna što želi postići. Uvijek je važno znati da će kineski investitor ako napravi hotel dovesti i kineske turiste, ako izgradi aerodrom da će dovesti putnike, a ako gradi luku i prugu dovest će teret. Moj je cilj barem jedan veliki gospodarski projekt realizirati. Ali, to teško ide, jer projekti nisu definirani. Pruga još nije ni projektirana.
Hrvatska je užasno mala u usporedbi s Kinom. Čak i mali dolazak Kineza u Hrvatsku mogao bi drastično izmijeniti demografsku sliku Hrvatske?
– Na Hrvatskoj je da odluči što želi. Pred ulaskom smo u EU, članica smo NATO-a, primjerice odnose sa SAD-om ili susjedima državna politika mora odvagnuti. To ne može raditi veleposlanik. Stvara se novi svjetski poredak i Kina je na svim razinama postala nezaobilazan igrač. Zato je moja želja da se na razini izvršne vlasti, na razini Vlade, stvori multiresorni tim koji će promisliti odnose između Hrvatske i Kine na strateškoj razini. Sugerirao sam da bi u tom tijelu trebao biti i predstavnik Ministarstva gospodarstva i Ministarstva vanjskih poslova, a na kraju da se okupe svi, ako je potrebno i sveučilišta i napravimo dugoročne projekte koji bi jasno odredili što želimo u suradnji s Kinom. To sam pokrenuo prije dvije godine, ali nažalost ideja nije zaživjela. Onda bih i ja kao veleposlanik mogao znati da li je prioritet pruga, zračna luka ili nešto treće. Dolazili su mi ljudi izražavati želju za investiranjem, ali su dobili odgovor u Hrvatskoj da sada nije pravi trenutak za to. Našao sam se često u neugodnoj situaciji da ljudi ovdje dolaze, a da interes o kojemu svi pričamo, ne postoji. Država i lokalna vlast moraju odrediti jasnu politiku, bez toga ništa neće ići.
Gluha Vlada
Hrvatska Vlada je nedavno formirana. Jeste li već u pregovorima oko dolaska nekog visokog hrvatskoh izaslanstva u Kinu?
– Ove godine slavimo 20-tu obljetnicu diplomatskih odnosa Hrvatske i Kine i želim organizirati posjete visokih hrvatskih delegacija Kini. Ove su godine u Kini izbori, mijenja se predsjednik, vjerojatno u studenom će doći do smjene na čelu Komunističke partije. Vjerojatno će dosadašnji potpredsjednik Xi Jinping postati predsjednik KP Kine. Zatim će negdje u ožujku iduće godine parlament izabrati novog predsjednika države koji će biti ista osoba. Hrvatski predsjednik Ivo Josipović bio je u posjeti na EXPO-u, koja je bila neslužbena, ali se tada susreo s Xi Jinpingom. Dakle, neke stvari planiramo unaprijed. Radimo na tome da u Hrvatsku dođe predsjednik parlamenta Wu Bangguo, otvoren je i poziv ministrici Vesna Pusić da dođe u Kinu. Nadam se da će doći i ključni ljudi raznih segmenata društva, nadasve hrvatskog gospodarstva.
Hoćemo li ponuditi koncesiju za nizinsku prugu Kini?
– Vi znate koje su rasprave bile o nizinskoj pruzi. Govorilo se da prvo treba ići obnova stare pruge, da nizinska još nije potrebna i slično. Imao sam informaciju od prošle Vlade kako je to jedan od prioriteta, a ispalo je da nisu riješeni ni vlasnički odnosi. Zato bih želio da prije navedeno multiresorno tijelo u ime države definira prioritete. Prošle godine je kineski premijer Wen Jiabao bio s više od 100 ljudi u pratnji i brojnim ministrima u Velikoj Britaniji i Njemačkoj, dogovarali su povećanje robne razmjene. Zatim su došli u Budimpeštu. Kinezi i Mađari su zamolili, a Mađari su tada predsjedavali EU-om, da pošaljemo predstavnike Vlade i gospodarstvenike na sastanak u Budimpeštu i ja sam osobno slao zamolbe, jednako kao i kolege u Veleposlanstvu RH u Mađarskoj. Nakon protokolarnih sastanaka bili smo u stanju dobiti susrete s ljudima koji drže, primjerice, brodogradnju, najveća poduzeća i samog ministra, što nije lako dobiti. Na sve naše pozive nikada nismo dobili niti jedan odgovor i iz Hrvatske na taj skup nije otišao nitko.
Kineski se rast usporava, a postoje i teze da je dosegnula vrhunac i sada polako slijedi silazni trend?
– Kina ima mnoštvo problema, od stanova, školovanja, migracije stanovništva… Gospodarski rast je bio dvocifren prije nekoliko godina, pa je jasno da je riječ o stagnaciji. SAD su jedina supersila svijeta, ali im se Kina približava, i to jednom nevjerojatnom brzinom. Grade veliki broj atomskih i električnih centrala, podižu mornaricu i odnedavno imaju prvi nosač aviona oko čega se cijeli svijet digao na noge. Oni svoju budućnost stvaraju, sve pomno promišljaju. Na kraju krajeva, ako pričamo o gospodarstvu, ne znam baš koliko je realno da mi ovdje tako strogo prosuđujemo Kinu. Ako Kina samo zakašlje cijeli će svijet to osjetiti. Kina može raditi čuda čak i u scenariju zatvaranja u razvoj isključivo unutarnje potrošnje.
