Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 10
Sutra: 7° 7° 10
19. veljače 2019.
Istinska inspiracija

foto U Josipovom svijetu tišine samo je nebo granica: Upoznajte djelatnika godine KBC-a Rijeka

Foto Damir Škomrlj
Foto Damir Škomrlj
Autor:
Objavljeno: 16. siječanj 2019. u 9:18 2019-01-16T09:18:44+01:00

Pacijenti shvate da ne čujem, kad mi postave pitanje. Objasnim im da ne čujem. Dobro reagiraju. Nekoliko puta dosad mi se u bolnici dogodilo i da sam vozio gluhe, njima je puno značilo da netko poput njih radi u bolnici

Klinički bolnički centar Rijeka u ovom trenutku zapošljava 96 osoba s invaliditetom, a jedan od njih je i nosač bolesnika Josip Smokvina, kojem je bolnica nedavno dodijelila priznanje djelatnika godine za 2018. godinu. Stopostotni invalid Josip, jedan je od pet tisuća gluhih i nagluhih stanovnika Primorsko-goranske županije. Josip u svijetu tišine živi praktički cijeli svoj život: sluh je izgubio još kao šestomjesečna beba zbog neprepoznatih upala i visokih temperatura. Danas ima 24 godine, a u riječkoj bolnici radi dvije i pol godine.

U slobodno se vrijeme aktivno bavi velikim i malim nogometom, igra u riječkom Nogometnom klubu Rikard Benčić i član je Hrvatske nogometne reprezentacije gluhih s kojom je na Europskom prvenstvu u Finskoj održanom u studenom prošle godine osvojio peto mjesto u futsalu za gluhe. Godina koja je iza nas očito je bila Josipova godina, pa se tako ovaj mladi Riječanin prošle godine prijavio na natjecanje za izbor Mistera gluhih koje organizira Hrvatski savez gluhih i nagluhih kao kvalifikacije za izbore Miss i Mistera gluhih Europe i svijeta. Josip je najprije odnio pobjedu na hrvatskom izboru da bi uskoro nakon toga ponio i laskavu titulu Mistera Europe gluhih osoba.

Kao da nema prepreka 

U Josipovom svijetu kao da nema prepreka: velik dio slobodnog vremena i novca koji sam zaradi ulaže u putovanja po svijetu pa će tako uskoro otputovati na Tajland, ima djevojku i vozi automobil. Josip je pritom osoba koja oko sebe širi jednu posebnu vrstu vedrine i skromnosti, mladi čovjek kod kojeg je teško ne zamjetiti dobar kućni odgoj i otvoreno srce koje pokazuje interes za svaku osobu koju susreće, iako je možda uvijek i ne razumije.

Josip, naime, sa sugovornicima koji ne razumiju znakovni jezik komunicira pisanim putem, čitanjem s usana, a pomaže mu i umjetna pužnica koja mu je ugrađena kad je kretao u prvi razred osnovne škole.

Foto Damir Škomrlj

Kako sam počeo raditi u KBC Rijeka? Nakon srednje škole, dugo sam tražio posao. Moja mama je pronašla bolnički natječaj na internetskim stranicama Zavoda za zapošljavanje. U bolnici su zapošljavali osobe s invaliditetom i rekli smo: idemo probati. Mama me je prijavila, a kad sam bio na razgovoru za posao, odmah sam ga prihvatio, iako nisam točno znao što ću raditi. Želio sam administraciju i možda bi mi to više odgovaralo, no trenutačno radim u 12-satnim smjenama na Hitnom medicinskom prijemu na riječkom lokalitetu. Ne radim u noćnoj smjeni jer osobe s invaliditetom ne smiju raditi noću, pa tako u Hitnoj provedem cijeli dan. Bolesnike vozim od Hitnog trakta prema klinikama na riječkom lokalitetu. Nahodam se, puno hodam, to je takav posao. Nisam nikad mjerio koliko kilometara pređem u jednoj smjeni, no sigurno su kilometri i kilometri u pitanju. Sve ovisi o poslu, naravno, o tome koliko ga ima taj dan i koliko poziva ima. Dispečer mi šalje poruku gdje trebam ići, na koji odjel, dobijem uputnicu i kojem se doktoru trebam obratiti. Pacijenti shvate da ne čujem, kad mi postave pitanje. Objasnim im da ne čujem. Dobro reagiraju.

Nekoliko puta dosad mi se u bolnici dogodilo i da sam vozio gluhe, njima je puno značilo da netko poput njih radi u bolnici, objašnjava Josip koji je samo za ovaj razgovor prekinuo svoj slobodni dan i došao u bolnicu kako bismo s njim razgovarali.

Priča dirnula mnoge 

Već na prvi pogled bilo nam je jasno da ga kolege odlično prihvaćaju i cijene njegov rad. Dok ga je naš fotoreporter snimao na radnom mjestu na Hitnom traktu prilazili su mu i pozdravljali ga, razgovarali s njim i ohrabrivali ga. Josip je istinska inspiracija, a mnogi zaposleni u riječkoj bolnici prvi put su za njega čuli na završnoj godišnjoj svečanosti bolnice gdje mu je i dodijeljeno priznanje za radnika godine. Njegova je priča dirnula mnoge i gotovo nije bilo kolege u bolnici koji mu nije poželio čestitati na uspjehu.

Foto Damir Škomrlj

– Nisam znao da ću dobiti priznanje za najboljeg djelatnika. Jako sam bio iznenađen i jako mi je bilo drago. Zahvalan sam na tome ravnatelju, glavnoj sestri bolnice i mojim šefovima. S kolegama se i inače dobro slažem i razumijemo se. U početku je bilo malo problema s komunikacijom i sporazumijevanjem, istina, bilo je malo teško, no sada je puno bolje. Neki od kolega danas jako dobro komuniciraju sa mnom, neki slabije. Dosta čitam s usana i znam procijenti s kim se mogu sporazumijeti, a ako se ne razumijemo na taj način, onda pišem, kaže Josip koji s »čujućim« osobama komunicira na razne načine, a jedan od njegovih mostova između svijeta gluhih i »čujućih« vrlo često je i Ivona Križić, njegova prevoditeljica.

Kodeks časti 

Prvi put su se upoznali prije desetak godina u Udruzi gluhih i nagluhih Primorsko-goranske županije, gdje je Josip, koji dotad komunicirao samo pisanjem i čitanjem s usana, počeo s učenjem znakovnog jezika. Ivona je jedna od troje prevoditelja za gluhe koji djeluju u Primorsko-goranskoj županiji u kojoj živi oko 800 gluhih osoba. I sama je dijete gluhih roditelja, što joj na neki način pomaže da još bolje razumije osobe s vrstom invaliditeta. Svoj posao, između ostalog, voli i jer je terenski i jer niti jedan dan nije isti.

– Ovo je dinamičan posao. Jedan dan sam u bolnici, drugi na vještačenju, treći na nekom testiranju, govori Ivona ističući kako prevoditelj gluhim osobama treba u prvom redu biti osoba od povjerenja. Naime, prevoditelj gluhih osoba prevodi tajno i ima svoj kodeks časti.

– Nikad ne smijem pričati gdje je osoba kojoj prevodim bila. Ja, naime, idem s njima u bolnicu i na sud, na brojna mjesta koja su od strogog povjerenja i tiču se njihove privatnosti. Što se pak tiče znakovnog jezika, on se ne može naučiti u par mjeseci. U mojem slučaju to je bilo nešto drugačije, budući da moji roditelji ne čuju. Također, kao i svaki jezik, to je jezik koji se zaboravlja kad se ne koristi pa tako i ja, kad sam na godišnjem i ne radim, zaboravim neke stvari zbog čega trebam stalno učiti. Osim toga, gluhi stalno mijenjaju svoj jezik, pogotovo mladi i zato stalno treba biti u toku, objašnjava Ivona koja je Josipu jedina prevoditeljica, iako se zbog velikog opsega posla prevoditelji često mijenjaju, ako gluha osoba nije izričito naglasila da želi surađivati samo s jednim prevoditeljem.

S Josipom je, kako kaže, praktički od prvog dana kada je došao u Udrugu.

– On je jako dobra, pristojna i strpljiva osoba s kojom je jako ugodno raditi, ističe.

Foto Damir Škomrlj

Jedna je Rijeka 

Josip kaže da mu je znakovni jezik bitno olakšao komunikaciju i život općenito. U Udrugu gluhih i nagluhih prvi put je došao 2011. godine na nagovor prijatelja s nogometa koji je također gluh.

U riječkom KBC-u zaposleno 96 osoba s invaliditetom

Klinički bolnički centar Rijeka jedan je od najvećih poslodavaca u Primorsko-goranskoj županiji te kao društveno odgovorna ustanova posebnu pozornost usmjerava na zapošljavanje i praćenje osoba s invaliditetom. Trenutno je u bolnici zaposleno 96 osoba s različitim oblicima tjelesnog ili osjetilnog oštećenja. Svakodnevne radne aktivnosti onima s težim stupnjem oštećenja omogućavaju učinkovito sudjelovanje u društvu na ravnopravnoj osnovi s drugim djelatnicima uz građenje međusobnih radnih i socijalnih odnosa te obostranu komunikaciju, ističu u riječkoj bolnici dodajući kako osobe s invaliditetom ovdje rade kao medicinske sestre, administrativni radnici, nosači bolesnika, spremačice, telefonisti, laboranti, radnici na održavanju hortikulture i slično, dok su organizacija rada i način izvršenja zadataka prilagođeni vrsti invaliditeta.

– Nisam do tada znao za Udrugu, no tada sam polako počeo učiti znakovni jezik, naš jezik i međunarodni jezik s kojim se svi mi gluhi sporazumijevamo u svijetu. Prije toga nisam znao znakovni jezik, išao sam u redovnu školu, a oko gradiva su mi pomagali prijatelji, ako ne bih razumio učitelje. Moji testovi su uvijek bili pismeni, bilo dok sam pohađao Osnovnu školu Nikola Teslu ili kasnije Ekonomsku školu. No, brojni moji prijatelji su čujuće osobe. Moja tri najbolja prijatelja iz djetinjstva čuju. Hodao sam s djevojkom koja čuje. S čujućim osobama se družim, izlazim, igram nogomet i idem na partije. Volim izlaziti i družiti se, tvrdi Josip koji glazbu čuje kroz vibracije i sramežljivo priznaje da ponekad pleše, ali nije u tome profesionalac.

Zato kad je nogomet u pitanju, Josip točno zna što radi i za koga navija. Za Rijeku, naravno, i to kako naglašava, otkad zna sebe. Kad igra nogomet, igra na poziciji desnog veznog igrača i lijevog krila. Zanima nas kako na utakmici s »čujućim« osobama uspijeva razumijeti svoje suigrače, trenera i suce.

– Prije početka utakmice trener kaže sucu da igra gluha osoba. Igrači s protivničke strane to, naravno, ne trebaju znati. Neki moji suigrači znaju nešto znakova iz znakovnog jezika, pokazuju mi, a puno je tu i govora tijela. Kad igram u reprezentaciji gdje su sve osobe gluhe, onda je to drugačije, tumači Josip koji ove godine s reprezentacijom putuje na svjetsko prvenstvo u futsalu za gluhe koje će se održati u Švicarskoj. Prije svjetskog prvenstva u srpnju ga očekuje put u Južnoafričku Republiku gdje će na sljedećem natjecanju za Mistera gluhih predati svoju lentu. Iako se na natjecanje mistera prijavio radi novih poznanstava i iskustava, zainteresirao ga je i svijet modelinga pa se već prijavio kod nekih modnih agencija... Očito, u Josipovom svijetu tišine, samo je nebo granica.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Poduzetnik u Zabi pronašao banku-partnera