Izvor svih dosadašnjih kriza je pohlepa, odnosno bogaćenje bez rada, kaže nam profesor Ekonomskog fakulteta u Zagrebu dr. Ljubo Jurčić. 

    – Problem je u tome što ne možete povećavati profit ako ne povećavate proizvodnju. A ne možete povećavati proizvodnju ako ne povećavate prodaju robe. Tu robu kupuju radnici, a neravnomjerna raspodjela dohotka dovodi do krize, kaže on. 

    Jurčić ističe da bi se jedinstven porez mogao uvesti u Europskoj uniji jer su porezne oaze ionako na meti vlada velikih država. Što se tiče Europe, ići će se na jedinstvene poreze, misli Jurčić. Recimo, Lichtenstein, Luxembourg, Andori su na meti – izjednačit će se, porez na dobit kompanija možda za desetak godina. Ali, to ne znači da će biti progresivno oporezivanje. U svijetu će to biti teško provesti, kaže Ljubo Jurčić. 

    Ekonomski analitičar dr. Guste Santini kaže da je »Kapital« jako dobra knjiga. Piketty je napravio ogroman posao, no o kapitalizmu i nejednakostima je marksizam svoje rekao, o tome je pisao Karl Polanyi u »Velikoj preobrazbi«, o tome je govorio i Keynes, na svoj način. Kapital odnos ima mehanizam svog funkcioniranja. 

    Santini kaže da je početak priče 1815. godina, nakon napoleonskih ratova. Tada je bio liberalizam a danas neoliberalizam koji je samo brutalniji u odnosu na onaj raniji liberalizam. Postojao je samo ekces države blagostanja (welfare state) koja je sada napuštena i izbrisana, a ostalo je kapital odnos definirao. 

    Što se tiče općeg, svjetskog poreza – to je neostvariva ideja. Santini misli da progresivni porez nije moguć niti na razini Europske unije jer je Unija nosilac neoliberalizma.

    Prosječna stopa povrata od kapitala bila je u 18. i 19. stoljeću 5-6 posto, popela se čak do 7-8 posto na početku 20. stoljeća a zatim pala na 4-5 posto godišnje krajem 20. i početkom 21. stoljeća, a što će barem u Europi biti viša stopa od prosječne stope gospodarskog rasta. To bi trebao biti znak za uzbunu. 

    Pikettyjevi roditelji bili su po uvjerenju trockisti, šezdesetosmaši, a on je simpatizer francuske Socijalističke stranke koji je bio i jedan od savjetnika kandidatkinji za predsjednika Francuske 2007. godine Ségolene Royal. 

    Navodi da pripada generaciji koja je odrastala, slušajući preko radija vijesti o rušenju komunističkih diktatora i nema ni nježnosti ni nostalgije prema tim režimima i sovjetskom sustavu. »Kapital« je parafraza Marxovog djela, no Piketty nije marksist, nego misli da treba reformirati kapitalizam unutar njegovog postojećeg sustava. 

   

Antikapitalističke stranke

Piše da ga ne zanima optuživanje nejednakosti i kapitalizma kao takvih, no na početak knjige »Kapital u 21. stoljeću« stavio je, kao izvjesni moto rečenicu iz prvog članka Deklaracije o pravima čovjeka i građanina iz 1789. godine: »Društvene razlike mogu se zasnivati samo na općoj koristi«. 

    Ali, očito smo u vremenu kad je bjelodano nepravično i neracionalno produbljivanje društvenih nejednakosti daleko od opće koristi, ne doprinosi više niti gospodarskom rastu niti općem dobru, nego samo očuvanju stečenih bogatstava i stečenih društvenih podjela. 

    Najteža gospodarska kriza poslije Drugog svjetskog rata koja je počela 2007. – 2008. godine, i u Americi i u Europi je mnoge deklasirala i totalno osiromašila. Osnovali su se i izvaninstitucionalni pokreti s ciljem da istaknu kako se više ne može izdržati da »jedan posto građana posjeduje 99 posto bogatstva«. To je bio glavni moto pokreta »Occupy Wallstreet« koji se iz Amerike bio proširio i na najveće europske gradove, no kratko je trajao. Ali, sve više je antikapitalističkih stranaka, a neke od njih imaju trenutačno čak najviši rejting u svojim zemljama kao ljevičarska Syriza predsjednika Alexisa Tsiprasa ili španjolska stranka Podemos koja je u samo desetak mjeseci otkako se pojavila u rejtingu prešla i socijaliste i vladajuću Narodnu stranku. 

    Donekle su slični trendovi i u Hrvatskoj. Pojavljuju se novi politički igrači – stranka ORaH, predsjednički kandidat Ivan Vilibor Sinčić i nekoliko stranačkih lista mladih koje su pobijedile na izborima u Metkoviću, Omišu, Vrgorcu. 

    Europska socijalna država je u krizi, a nejednakosti ponovno rastu do vrhunca koje su nekad dosezale u povijesti, pa taj vrhunac i prelaze. 

    Nakon temeljite analize razvoja distribucije bogatstva i strukture nejednakosti od 18. stoljeća nadalje, Thomas Piketty se pita – možemo li za 21. stoljeće zamisliti nadilaženje kapitalizma tako da ujedno postane miroljubiviji i postojaniji, ili jednostavno moramo čekati sljedeće krize, ili sljedeće ratove, ovaj put uistinu svjetske? 

    Lijek za ublažavanje neopravdanih nejednakosti je za Pikettyja progresivni porez na razini cijelog svijeta. Jer, na taj bi se način i ostvarila demokratska i financijska transparentnost uvida u bogatstva. Porez na kapital omogućio bi prevagu općeg interesa nad privatnim interesima ali i otvorenost ekonomije i snagu konkurencije. Piketty ističe da se da se taj cilj ne bi mogao postići raznim oblicima povlačenja u nacionalne ili identitetske granice, ali priznaje da je porez na kapital u istinski svjetskom obliku nedvojbeno utopija. Ali, se u nedostatku svjetskog poreza, smatra Piketty, to rješenje ipak može uspješno primijeniti na regionalnoj ili na kontinentalnoj, posebno europskoj razini, počevši od zemalja koje to žele. 

   

Svijet za 100 godina

Analiza u »Kapitalu« o posljednja tri stoljeća kapitalizma pokazuje da jedino u međuratnom razdoblju i razdoblju obnove poslije Drugog svjetskog rata, između 1914. i 1975. godine, kapitalizam nije proizvodio velike, nepravične nejednakosti. U tom su razdoblju ekonomije rasle po višim stopama, povrat od bogatstva bio je snižen a povećan je bio prihod od rada. 

    No, od 1980. nejednakosti se eklatantno povećavaju i u prirodi modernog kapitalizma je da najviše profite ubiru rentijeri koji su kapital naslijedili. To je i zbog sve usporenijeg gospodarskog rasta jer se ne može očekivati da će u europskim zemljama u sljedećem desetljeću pa i nadalje prosječni rast biti viši od 1,5 do 2 posto. 

    Danas se vlastitim radom teže može zaraditi bogatstvo nego što se može naslijeđivanjem kapitala (nekretnine, dionice, tvornice, štednja u bankama), no u uži krug onih koji su najviše profitirali ulaze i neki glavni menadžeri koji si dodjeljuju plaće i bonuse koji uvelike nadmašuju njihovu produktivnost. Nejednakost je i veća u Americi nego u Europi. 

    Naravno, Piketty ne predskazuje budućnost, ni budućnost kapitalizma. Pa se pita kako će izgledati svijet za 50 ili za 100 godina – »hoće li ga posjedovati brokeri, top-menadžeri, superbogati ili možda zemlje koje imaju naftu i plin, ili možda Bank of China, ili možda porezne sigurne luke gdje će se akteri povući? Bilo bi apsurdno da se to ne pitamo nego da se tješimo da će se sve u jednom trenutku balansirati, a nejednakosti smanjiti.« 

    Iz hrvatske perspektive, na početku nove 2015. budućnost ne izgleda nimalo svijetlo. Ovdje kod nas su razlike u bogatstvu i siromaštvu i veće nego u normalnom europskom prosjeku, iako ovdje kapitalizma u kojem su se mogla naslijediti velika bogatstva pola 20. stoljeća nije niti bilo. Ali zato su neki strahovito »zaradili« u posljednje 24 godine. 

    Odgovornost za budućnost je na svima, ne samo na političarima i ekonomistima.