Za sjećanje na Relju Bašića

Otišao je Gospon Fulir i Gospodin Glumac

Miljenko Marin

foto: arhiva NL

foto: arhiva NL

Kad sam 2004. godine shvatio da nas je ostalo premalo za dobar teatar, ugasio sam Teatar u gostima. A onda sam svoju strast prema kazalištu kompenzirao drugom strašću, koja je uvijek bila prisutna u mom životu, a to je novinomanija. Ali i tu sam doživio razočaranje, jer sva je naša štampa, apsolutno, požutjela. Ipak, ja i dalje uporno čitam sve novine, iako sam svakoga dana sve više razočaran...



Veliki hrvatski kazališni, filmski i televizijski glumac, redatelj i producent Relja Bašić umro je preksinoć u Zagrebu u 88. godini. Iako se posljednjih dvadesetak godina nije pojavljivao na kazališnoj sceni, u prebogatoj glumačkoj karijeri odigrao je bezbroj uloga u više od 3.700 kazališnih predstava, snimio više od 120  filmova i 25 tv serija, ali će ga najšira publika ipak pamtiti kao Gospona Fulira iz kultnog filma »Tko pjeva zlo ne misli« Kreše Golika iz 1970. godine. No Relja Bašić bio je i istinski gospodin hrvatskog glumišta.


Rođen je 14. veljače 1930. u Zagrebu u obitelji Elly Bašić, vrsne pijanistice i glazbene pedagoginje, a prezime je dobio po svom očuhu, pijanistu i dirigentu Mladenu Bašiću, ali ga je predodređena karijera glazbenika ipak zaobišla. Školovao se u Zagrebu, da bi, nakon što je izbačen iz gimnazije, srednje školovanje završio u Pomorskoj školi u Bakru, a zatim diplomirao glumu na zagrebačkoj Akademiji dramske umjetnosti u klasi dr. Branka Gavelle.


Kazalište i film


Bašić je osim izuzetnog talenta na neki način imao i sreće – za jedan od najvažnijih filmova hrvatske kinematografije »Koncert« angažirao ga je 1953. godine Branko Belan; dvije godine kasnije na inicijativu Bojana Stupice već postaje članom dramskog ansambla Hrvatskog narodnog kazališta gdje će tijekom idućih desetak godina odigrati dvadesetak uloga klasičnog repertoara u predstavama istaknutih redatelja kao što su Gavella, Paro, Habunek, Violić, Stupica, Spaić, Radojević, Juvančić i drugi. Sudjeluje i na Dubrovačkim ljetnim  igrama.




Nakon odigranih petstotinjak predstava u HNK-u godine 1968. Bašić prelazi u »slobodnjake« i igra u drugim zagrebačkim kazalištima – Teatru ITD, Komediji, Zagrebačkom kazalištu mladih i u tim je kazalištima odigrao gotovo 800 predstava, ali i realizirao svojih prvih šest režija (»Ljubaf«, »Crna komedija«, »Jedan dan u smrti Joe Egg«, »Stara vremena«, »Obećanja« i »Hotel Plaza«).


Paralelno se razvija njegova filmska karijera – igra u brojnim filmovima, uključujući i značajnom »Rondu« Zvonimira Berkovića za koji u Puli 1966. dobiva Zlatnu arenu za najbolju ulogu. Kreši Goliku on je omiljeni glumac – s njime je snimio i filmove »Imam dvije mame i dva tate«, »Ljubica«, »Vila Orhideja«, a isto tako i Bogdanu Žižiću s kojim snima »Ne naginji se van«, »Posljednja utrka«, »Kuća«, »Rani snijeg u Munchenu«… Ima ga i u filmovima Krste Papića, Mimice, Vrdoljaka, Zafranovića, Hadžića, Bulajića, Galića, Gamulina i mnogih drugih.


Teatar u gostima


Relja Bašić 1974. utemeljuje Teatar u gostima, prvo putujuće privatno kazalište bez vlastite scene, koje  izvodi predstave diljem zemlje po principu da neka predstava traje onoliko koliko je publika želi gledati. Okupio je velike, prvorazredne glumce svoje generacije, među kojima su bili Fabijan Šovagović, Vanja Drach, Ivo Serdar, Ana Karić, Zdravka Krstulović, Franjo Majetić, Boris Buzančić, Pero Kvrgić, Seka Sablić, a Bašić je osim kao glumac u Teatru u gostima funkcionirao i kao umjetnički ravnatelj i redatelj koji je od 1981. do 2003. godine režirao čak 18 dramskih naslova.


Teatar u gostima trajao je punih 30 godina, i u tom razdoblju izveo je na prostoru Hrvatske, Jugoslavije i u inozemstvu ukupno više od 4.200 predstava u 340 gradova, mjesta i sela, koje je vidjelo više od  dva milijuna gledatelja.


– Inzistirao sam da Teatar u gostima funkcionira tako kao da je svake večeri premijera, radilo se o Zagrebu ili gostovanju u nekom zaseoku – rekao je Bašić u jednom intervjuu.


– Budući da sam izraziti protivnik monodrame, meni je taj užitak nastavka života u profesiji oduzet – govorio je Relja Bašić za naš list u srpnju 2011. godine kad je, zajedno s prijateljem još iz školskih bakarskih dana, slikarom Vojom Radoičićem, boravio na oporavku u opatijskoj Thalassotherapiji.


Prisjetio se tada svoje kazališne karijere i odlaska prijatelja, kolega glumaca koji su uz njega bili okosnica Teatra u gostima i bez kojih to kazalište više nije imalo smisla:


– Kad sam 2004. godine shvatio da nas je ostalo premalo za dobar teatar, ugasio sam Teatar u gostima. A onda sam svoju strast prema kazalištu kompenzirao drugom strašću, koja je uvijek bila prisutna u mom životu, a to je novinomanija. Ali i tu sam doživio razočaranje, jer sva je naša štampa, apsolutno, požutjela. Ipak, ja i dalje uporno čitam sve novine, iako sam svakoga dana sve više razočaran…


Relja Bašić tom je prilikom evocirao i svoje uspomene na Opatiju u kojoj je prvi put bio još kao dijete, s roditeljima…


– Čudno je to kako je Opatija fizički ostala ista. Prepoznajem svaku zgradu, terasu – ovdje smo plesali, u ovom smo hotelu igrali predstavu, ovuda smo se noću šetali – Opatija je bila uvijek konstanta u mom životu… rekao je Bašić za naš list.


Izuzetno obrazovanje i znanje stranih jezika omogućilo je Relji Bašiću impresivnu inozemnu filmsku karijeru, sasvim sigurno najveću među glumcima njegove generacije – osim na hrvatskom i slovenskom, Bašić je glumio na engleskom, njemačkom, talijanskom i francuskom jeziku, snimivši u inozemstvu više od 70 filmova i serija u austrijskoj, njemačkoj, švicarskoj, francuskoj, engleskoj i američkoj produkciji. Budući da je tečno govorio te jezike, relativno je lako dolazio do uloga u njemačkim komercijalnim produkcijama, talijanskim povijesnim spektaklima, ljubićima i krimićima.


Radio je između ostaloga i s oscarovcima Volkerom Schlöndorffom i Peterom Ustinovim, a među partnerima i poznanicima bila mu je krema europskog glumišta, imena poput  Richarda Burtona, Laurencea Oliviera, Richarda Chamberlainea, Emme Thompson, Kennetha Branagha, pa Nina Manfredija, Stefanije Sandrelli, Marcella Mastroiannija, Marine Vlady, Franca Nera, Claudije Cardinale, Gerarda Philipea, Maria Adorfa i brojnih drugih.


Reljin sluga Keith Richards


U toj plejadi imena s kojima se družio Relja Bašić našlo se i ime gitarista Rolling Stonesa Keitha Richardsa s kojim je također – to je manje poznato – snimao, i to pod redateljskom paskom Volkera Schlöndorffa koji je 1969. režirao film »Michael Kohlhaas« za Columbia Pictures. Ulogu u filmu imala je i Richardsova supruga Anita Pallenberg koja igra suprugu vođe razbojničke bande. Taj vođa bande je – naravno – Relja Bašić.


Na set u Slovačkoj došao je i Richards, i budući da mu je to vjerojatno bilo zabavno, zamolio Schlöndorfa da mu izmisli neku ulogu, a redatelj mu je ponudio ulogu sluge vođe razbojničke bande – dakle Relje Bašića.


– Keith Richards je to prihvatio s nečuvenim veseljem; bio je uslužan, nosio je kavice i bio najbolji sluga kojeg sam imao. Jedino je problem bio u tome što su on i supruga jako mirisali po teškim, istočnjačkim parfemima, a vjerojatno i drogama. Tom se mirisu pribrojio smrad mokraće majmuna, kojeg sam gotovo stalno morao nositi na ramenu – pričao je Bašić o toj epizodi iz glumačke karijere u jednom intervjuu.


Za svoj umjetnički rad u kazalištu i na filmu Relja Bašić dobio je mnogobrojne nagrade i priznanja struke. Uz sve obaveze bio je i društveno i politički angažiran kao jedan od utemeljitelja Hrvatske socijalno-liberalne stranke, kao saborski zastupnik, član Hrvatskog helsinškog odbora, UNESCO-ov umjetnik za mir…


Relja Bašić – Gospon Fulir i Gospodin Glumac, jedan nevjerojatno bogat, zanimljiv i ispunjen život, jedna biografija koja jedva da bi stala ne u film već u seriju…