Riječki krumpirići osvojit će i Ameriku

Franšizu za riječki lanac »Surf'n'Fries« žele kupiti Austrijanci i Kanađani, no Andrija Čolak i Denis Polić još se uvijek nećkaju, dvojica mladih Riječana trkači su na duge staze

Jeste li čuli priču o riječkim krumpirićima? Tek rijetki je znaju. Posve je neobična, ali ponajprije zabavna. A iznad svega – poučna. I vrlo je izvjesno da će obići cijeli svijet. Imamo priču i o jogurtu. Ali neka prvo idu krumpiri.

   Kad je prije nešto više od dvije godine u Rijeci otvoren »Surf’n’Fries«, restoran brze prehrane koji nudi nekoliko vrsta friganih i pečenih krumpirića i umaka, Riječani su u koloni čekali da probaju to američko čudo, te krumpiriće u super ambalaži koje ne nabadaš običnom čačkalicom, nego nečim praktičnijim, američkijim, nekako modernijim. Kolone su bile učestale. Kao da nikad prije nisu jeli pomfrit. Kao da su ljudi krumpira gladni. Čudo nije trajalo tri dana, pa prestalo. Ma kakvi!

   Američki čudo je počelo rasti, širiti se po cijeloj Hrvatskoj, a stiglo je i u Sarajevo. U roku od nepune dvije i pol godine otvorilo se petnaest »Surfe’n’Friesa« u Hrvatskoj. Računica je jasna – ljudi ga vole, ljudi ga traže. A tako malo o njemu znaju. Iako nimalo ne sliči na McDonald’s, »Surf’n’Fries« mu je konceptualno vrlo sličan, i eto nam sada, reći će neki, još jedne američke franšize brze prehrane koja se raširila Hrvatskom. Ali, istina je posve drukčija.

   Evo kako ide priča.   

Luda ideja

Dva mlada Riječanina, Andrija Čolak i Denis Polić, prvi je jedva navukao trideset godina, otišli su prije tri godine u Ameriku s jednim jedinim zadatkom, ciljem i misijom – gledati krumpire. Obići što je moguće više fast fooda specijaliziranih za krumpiriće. Okanili su se Broadwaya, teatra, kulturnog uzdizanja, ali i svega što vole mladi u New Yorku. Da je bilo lako odoljeti, nije. Ali, ipak su ih najviše zanimali krumpiri. Toliko su ih silno zanimali ti krumpiri, da su proučili sve što su mogli, od friteza do čačkalica, od uniformi zaposlenika fast fooda koji su specijalizirane za krumpiriće, pa do sata na zidu. Najeli se Andrija i Denis krumpira kao nikad u životu i vratili u Rijeku.

   Krenuli su u potragu za prostorom. Željeli su prodavati krumpiriće. Pikirali su na Korzo, ali nisu imali tu sreću pa su se zadovoljili lokacijom preko puta pravoslavne crkve. Ajde, nije tako loša lokacija.   – Prodavat ćete krumpire, jeste li ludi? – smijali su im se prijatelji.    Dok su se oni smijali, Andrija i Denis otvorili su »Surf’n’Fries« i njihovi krumpirići pročuli su se u Rijeci. A bogami i šire. Evo ih danas u cijeloj Hrvatskoj, a i u Sarajevu. Franšize niču kao gljive poslije kiše i nitko se više ne smije Andrijinim i Denisovim krumpirićima. I, što je najfornije, »Surf’n’Fries« nije američki proizvod, to je čista riječka priča, riječki proizvod koji je u nepune dvije i pol godine dobio 15 franšiza.   

Američko iskustvo

Tko bi rekao? A svi bismo ruku u vatru stavili da je to neki brend iz korporacije McDonald’s. Ljudi i dan danas misle da je »Surf’n’Fries« američki brend s franšizama u Hrvatskoj. Upravo suprotno, ovo je riječki brend koji bi vrlo lako mogao obići svijet, pa tako i Ameriku.

   – Imali smo šest ponuda iz Australije, ljudi su nam kucali na vrata ovdje u Rijeci i tražili franšize za Australiju. No, još se za to nismo odlučili, teško je to pratiti. Imamo ponude iz Kanade u kojoj, po pitanju fast fooda specijaliziranog za krumpiriće, vlada poznati »New York Fries«, koji ima 180 franšiza diljem svijeta. Dakle, i u Kanadi traže našu franšizu, i to pored »New York Friesa«, kaže nam Andrija.

   – Neću reći da sam lagao, ali gdje god sam mogao, izbjegavao sam reći da je to moj i Denisov proizvod, jer jako dobro znam kako funkcionira tržište. Da sam stavio natpis riječki krumpirići, teško da bih privukao kupce. Ljudi ipak više vjeruju stranim proizvodima, nego domaćim, lako za to što pričaju obrnuto. Ljudi žele kupovati brend, nešto za što misle da se sviđa i da zadovoljava ukuse kupaca cijeloga svijeta. A brend znači nešto već provjereno. U Americi smo skupljali ideje, išli smo po inspiraciju i edukaciju, upijali ono što je dobro, eliminirali loše i napravili naš vlastiti »Surf’n’Fries«. Svaki detalj unutra pažljivo smo osmislili, od koncepta pečenja krumpira do boje pločica. Ali, bili smo svjesni toga, a jako je važno toga biti svjestan, da svatko nije za sve, pa je svaki detalj radio stručnjak upravo za taj segment, a mi smo samo rekli kako želimo da izgleda. Pa evo, Barbieri nam je napravio umake, pa ja nisam kuhar, kaže Andrija.   

Kvaliteta prije svega

– Željeli smo da sve bude vrhunsko, a ljudi najčešće žele iz rupe prodavati loš proizvod i nabrzinu se obogatiti. Nevjerojatno kako mnogi ljudi i danas imaju takav koncept u glavi, dodaje Andrija.

   Denis kaže kako od prvog dana pa do danas ni za mrvicu nisu smanjili kvalitetu ni jednog svog proizvoda. Na tržištu je odjedanput nastalo puno, pa i previše svega, mozak potrošača više nije u stanju registrirati sve što mu se nudi, i zato se mora stvoriti vlastiti brend. Više nitko ne kupuje generički, dobar brend je danas jedina šansa na tržištu. Ali, mora postojati dobra priča, ljudi danas kupuju priču, a ne proizvod. Sasvim je sigurno da se mora imati i dobar proizvod, jer priča mora imati svoj kredibilitet. A ne kao oni plakati »Volim Hrvatsku«, gdje čovjek skače u more, a ne vidi se u pozadini nikakva obala ni otok, ili pak pije koktel. Ta priča nema kredibilitet jer se na njoj ne vidi Dubrovnik, Hvar ili Vis, a čovjek može skakati u more bilo gdje, kao što bilo gdje može piti koktel. Mi želimo da naša priča ima kredibilitet, pa ne kupujemo ulje od šest, nego od 13 kuna, izučili smo sve studije o pečenju krumpirića i standardizirali se do najviše razine, kaže Denis.

Andrija i Denis u Rijeci su zapravo napravili tri brenda – časopis Info nekretnine, Surf’n’Frice i Chill frozen jogurt. Još 2003. godine smo pisali kako je Andrija zamrznuo studij marketinga u Vancouveru i vratio se u Hrvatsku radi pokretanja oglasnika za nekretnine, i to sa 250 kuna u džepu. Bila je to prava hrabrost tada 22-godišnjeg Andrije, koja je na kraju završila uspjehom. Bio je to prvi oglasnik za nekretnine u boji, a nakon nekoliko godina su ga prodali jer su dobili dobru ponudu. Novcem dobivenim od Info nekretnina Andrija i Denis krenuli su u Ameriku po krumpiriće. Što li će im iduće pasti na pamet?

   Smatra da nitko ne treba biti inovator da bi stvorio svoj brend, dovoljno je, kaže Denis, biti poluinovator, maknuti se malo u svijet, ideju preraditi i inozemni proizvod, ali poboljšan, donijeti kući. Andrija pak kaže da je sve ovo što rade vrlo riskantno.   

Rad i odricanje

– To je rizik u koji se 99,9 posto ljudi ne bi upustilo, uložili smo sve što smo imali. Ali svi ovi koji nam kucaju na vrata za franšizu, sve je to dokaz mojoj tezi da svi žele investirati u sigurno, u nešto već provjereno. Vide da ide drugima, pa hoće i oni. Godinama smo se odricali mnogih stvari da bismo nešto postigli, a vjerovali smo u posao koji radimo, to nas je nosilo i znali smo da ne smijemo stati. Mi još uvijek vraćamo investicije, radimo od sedam ujutro do pola noći za plaću, ne možeš se obogatiti preko noći. Ugostitelji se danas ponašaju kao trgovci, kupe najjeftiniji proizvod i prodaju ga po napuhanoj cijeni. Mnogi su nas pokušali kopirati, ali svi su redom propali jer bez kvalitete nema napretka.

Čak i ovu ambalažu smo sami izumili i patentirali je, da bude najkvalitetnija i da nema olova. Nigdje u svijetu prije nije bilo takve ambalaže. Mogli smo uzeti nešto s tržišta, to bi nam bilo jednostavnije i jeftinije, ali samo kratkoročno. Dugoročno smo željeli da naša ambalaža također postane brend, da budemo prepoznatljivi. Svaki detalj je bitan i puno ulažemo u dizajn, a danas je malo tko voljan uložiti u to iako bez dizajna nema dugoročnog napretka, kaže Andrija.   

Smrznuti jogurt

Biste li sve ovo ostavili da vam netko ponudi redovnu mjesečnu plaću od 30-ak tisuća kuna, pitamo ih.

   – Mislim da ne, kad te taj adrenalin jedanput obuzme, teško se s toga skinuti. Uđe ti u krv, kaže Andrija, a Denis ga nadopunjava da je to stvar i odgoja.

   – Mlade ljude u Hrvatskoj ne odgajaju tako da sami nešto stvore, ne kažu im kako je lijep taj osjećaj kad si nešto sam napravio, a drugima se sviđa, nego sve ide po principu »ići ćeš u srednju, pa na fax, pa onda ti je najbolje u nekoj državnoj firmi«.

   A evo i priče o jogurtu. Smrznutom.

   – Naš prijatelj Marko nedavno se vratio iz Amerike i rekao nam da bi prodavao smrznuti jogurt, da je to ful hit vani. Ispočetka smo se malo nećkali, ali kad sam vidio da na cijelom Korzu gotovo da i nemaš gdje kupiti sladoled za »po putu«, pristali smo. I evo, prije dva-tri tjedna otvorili smo Chill frozen jogurt u Barčićevoj i već imamo ponude za franšize. Već smo se pročuli, ljudi znaju da je voće svježe, a jogurt niskokaloričan, pa je to obrok koji zasiti i osvježi, a ne deblja, kaže Andrija.