Od Miljuševe dvojke, preko Ivana Gudelja do stototg rođendana... Stvarno stotog.
Imao sam tri-četiri godine kada mi je stari donio Hajdukov dres s brojem dva. To su bila neka druga vremena, kada su igrači na terenu nosili brojeve od 1-11, tako da nitko nije “kapario” svoju majicu, ali se znalo da desni bek nosi dvojku. U to vrijeme to je bio Branko Miljuš.
Bilo je to najranije povezivanjem s klubom kojeg je teško svesti samo u sportske okvire. Hajduk je dole na hrvatskom jugu ipak nešto više od nogometa. Najbolja komparacija je možda Liverpool, gdje su “crveni” s Anfielda mnogo više od pukog nogometnog tima, odnosno kako bi legendarni Bill Shankly (najveći čovjek među svim nogometnim trenerima ikada) kazao, nogomet je mnogo više od pitanja života i smrti. Ne pomaže niti kada se čovjek pokušava primiriti – Miljušev dres jedina je stvar koju mi je stari dao a da ima veze s Hajdukom. Tek tamo iza osvajanja bronce u Francuskoj 1998. godine doznati ću da je prije mog rođenja znao na gostovanjima dobiti “po lampi” zbog Hajduka. Valjda nije htio da mu i sin završi na stadionima sukobljavajući se sa suparničkim navijačima i “narodnom milicijom” po opskurnim mjestima.
Eh, a u toj generaciji je igrao i boem Baka Slišković, braća Vujović, Simović… Neka druga vremena.
I nije, sin mu nikada nije postao klasični nogometni navijač koji ide na gostovanja, ali Hajduk je bio i ostao broj jedan u sportskom svijetu. Možda su bile krive i te osamdesete. Bile su to godine kada su četvrtfinala europskih kupova bila nešto najnormalnije za Hajduka. Ej, četvrtfinala europskih kupova! Danas to zvuči kao nekakva bajka ili priča pijanog starca koji uvijek prošlost doživljava mnogo blistavijom nego što je doista bila. Još i danas se sjećam gledanja utakmice Hajduk – Dnipro na crno-bijelom televizoru. Klinac kakav sam bio danas snažni ukrajinski klub zvao sam “Njepar”. E pa tog je Njepra Ivan Gudelj sam torpedirao. Kakav je to igrač bio… Da mu nije ona boleština došla, tko zna kakav bi Hajduk bio kroz još najmanje dvije sezone koliko bi zbog pravila Gudelj morao igrati u Jugoslaviji, a potom bi slijedio njegov odlazak u neki od najvećih svjetskih klubova. U vrijeme pravila samo dva stranca, Gudelja su spominjali u kontekstu odlaska u Real i Bordeauxa, u to vrijeme dva od deset najjačih svjetskih klubova. Tamo u Španjolskoj 1982. godine, iako je Jugoslavija imala relativno slab nastup na Svjetskom prvenstvu, postavljen je u najjaču jedanaestorku natjecanja. Jedini jugoslavenski nogometaš ikada, samo će još Davor Šuker 1998. godine s ovih prostora dobiti istu takvu čast. Eh, a u toj generaciji je igrao i boem Baka Slišković, braća Vujović, Simović… Neka druga vremena.
Mnogo sjećanja, jer danas više nije lijepo. Došle su neke nove godine, neki zločesti ljudi na čelo “starine”. Bio je jedan bljesak tamo 1994. godine, kada je Dalmacija zaživjela u nekom transu, kao da su Bajdo Vukas, Frane Matošić, Žungul opet bili na terenu. A onda kada se financijski potpisavala godina, “poija vuk magare” kako bi kazali. Danas je nogomet postao preovisan o financijama, a kada se to poklopi s time da ti u klub dođu ljudi kojima su najbitnije njihove osobne financije, ode sve u vjetar.
Danas vrh kluba nalikuje na nekakav seoski vašar, ili možda kakvu britansku komediju. Ali nema veze. Taj je klub veći od onih koji ga vode i taj će klub nadživjeti one koji ga sad vode. Kako bi rekao transparent Torcide, koja je neizostavni dio tog kluba, “Hajduk živi vječno, a vi dok vas mi ne uhvatimo”. Danas tek mogu uživati u tome da mi je šef nenormalniji i pošemereniji kad je Hajduk u pitanju, da relativno normalni ljudi nakon Vukušićevog gola u zadnjim sekundama pričaju kako su počeli plakati, da stari i pod stare dane počme beštimati kad neki panj od zadnjeg veznog loptu pošalje na devetnaesti red tribina. I tako će uvijek ostati, dole u Dalmaciji ljudi vole ribu, vino i maslinovo ulje, a Hajduka obožavaju, tu razum nema upliva. Dosta je vidjeti donju sliku iz mojih Ploča, točno u ponoć, čitav grad okupan je u stotinu bengalki.
Sretan ti rođendan, starino, i da doživiš bolja vremena od ovih sada. Do tih boljih vremena, moramo uživati u velikoj povijesti. Kako bi jedan splitski grafit kazao: “Najveće pamtit ćemo dane, slavne dane Matošića Frane”.
