Američka središnja banka (Fed) mora napraviti plan za suzbijanje sljedeće krize, poručio je ovih dana Charles Evans, prvi čovjek ogranka Feda u Chicagu. Iako je američko gospodarstvo sada snažno, Evans se boji da će Fedovo podizanje kamatne stope obuzdati gospodarsku aktivnost, i to potkraj iduće godine. Stoga vjeruje da je sada pravo vrijeme za oblikovanje plana protiv nove krize.

Mišljenje tog američkog stručnjaka pojavilo se u trenutku kada više nitko ozbiljan ne sumnja da će doći do nove svjetske recesije, koja je posljednji put izbila prije deset godina. U prethodnim trima desetljećima krize su izbijale često, svakih šest-sedam godina, pa mnogi misle da je samo »pitanje vremena« kada će se okončati prividna stabilnost svjetskog financijskog sustava i izbiti novi potres.

Znakovito jest da je Evansovo upozorenje objavljeno dva mjeseca nakon što je sličan alarm upaljen i u japanskoj vladi. Nikkei Asian Review napisao je u kolovozu da je vladin savjetnik Nobuhiro Kiyotaki, uvaženi ekonomist s Princetona, preporučio službenom Tokiju da »napravi plan za izvanredne mjere protiv financijskog kolapsa«, koji može doći »razmjerno brzo«. No, posebnu je pažnju privukao američki ekonomist Nouriel Roubini, koji je sredinom rujna prognozirao da će sljedeća kriza izbiti 2020. godine.

Pogođena Europa

– Sadašnja globalna (gospodarska) ekspanzija vjerojatno će se nastaviti iduće godine, budući da SAD provodi velike proračunske deficite, Kina izvodi labave proračunske i kreditne mjere, a Europa ostaje na putu oporavka. Ali do 2020. sazrijet će uvjeti za financijsku krizu, nakon koje će uslijediti recesija, procijenio je Roubini u članku koji je supotpisao njegov suradnik Brunello Rosa.

Roubini možda ne bi postao glasovit ekonomist da nije bio jedan od rijetkih koji su predvidjeli krizu iz 2008. godine. Još 2006. pisao je Međunarodnom monetarnom fondu (MMF) da će američki financijski sektor doživjeti krah, koji će izazvati recesiju s posljedicama za cijeli svijet. Većina medija i ekonomista smatrala je da Roubini pretjeruje. Pogrdno su ga nazivali katastrofičarem, a New York Times prišio mu je nadimak »dr. Zloguki Prorok« (Dr. Doom). Međutim, kad je kriza ipak izbila, ekonomska struka ostala je zatečena i posramljena. To se najbolje vidjelo na skupu ekonomista u Londonskoj ekonomskoj školi u jesen 2008., kada ih je nazočna kraljica Elizabeta naivno pitala: »Kako to da nitko nije vidio da kriza dolazi?«

Da bude zanimljivije, Roubini je uglavnom šutio dok su se mnogi ekonomisti u posljednjih nekoliko godina počeli natjecati tko će preciznije pogoditi dolazak nove krize. Sve donedavno pisao je da još nema elemenata za izbijanje nove recesije. U rujnu je okrenuo ploču i naveo desetak razloga koji upućuju na kraj razdoblja oporavka.

Ukratko, Roubini smatra da će uvjeti za krizu nastati ponajprije zato što američki Fed i ostale središnje banke prestaju s monetarnim popuštanjem i idu u smjeru povećavanja kamata. To će usporiti gospodarski rast posvuda u svijetu, a dužnicima će izazvati velike nevolje s vraćanjem dugova koji su dosegnuli nezapamćenu razinu u povijesti. Bit će pogođena i Europa u kojoj globalni gospodarski pad »može potaknuti Italiju i ostale zemlje da izađu iz eurozone«, upozorio je.

Sazrijevanje uvjeta za krizu Roubini vidi i u tome što su napuhane burze u Americi izgubile dodir s ekonomskom podlogom. Cijene dionica poduzeća, u odnosu na njihove zarade, danas u 50 posto više od povijesnog prosjeka. Izbijanju krize, prema Roubiniju, može pridonijeti američki predsjednik Donald Trump, koji potiče trgovinske ratove i političku nestabilnost.

Mnogi vjeruju da Roubini opet pretjeruje, jer nitko nema čarobnu staklenu kuglu. Međutim, taj ekonomist nije jedini »zloguki prorok«. Znakovito je da posljednjih mjeseci najznačajnije međunarodne financijske institucije naglo snižavaju procjene gospodarskog rasta. MMF, Svjetska banka i Europska središnja banka odjednom uočavaju usporavanje gospodarstva, ali se čuvaju od donošenja dalekosežnih zaključaka, jer su te institucije, po svom položaju, zadužene za optimizam. Ipak, priznaju da je aktualni poslovni ciklus u svijetu doživio svoj vrhunac potkraj prošle godine, a sada je krenuo silaznom putanjom – posvuda, osim u SAD-u.

To se vidi i u usporavanju industrijske proizvodnje u Europi, osobito u Hrvatskoj.

Novi alati

Roubinija najviše zabrinjava to što vlasti, prema njegovu mišljenju, neće imati oružja za borbu protiv nove krize. U tome nije osamljen, jer dugačka povorka zapadnih ekonomista također uočava kako središnje banke neće moći opet krenuti u snažno snižavanje kamata i u opsežno »tiskanje novca« (monetarno popuštanje), kao što su to činile nakon krize iz 2008. Primjerice, Europska središnja banka još nije ni prestala s »tiskanjem novca« i držanjem kamatne stope na nuli.

Ova će Ona se još uvijek bori protiv prošle krize. Kad se pojavi nova, sva će municija biti potrošena.

Poznato je da se vlade mogu uspješno spopasti s krizom tako da povećaju državu potrošnju kako bi potaknule oporavak gospodarstva. Međutim, Roubini vjeruje da vlade više nemaju ni tu mogućnost, jer su prezadužene i moraju paziti da im proračunski deficiti ne porastu. Osim toga, iduća kriza bit će specifična i po tome što vlade više neće moći spašavati banke novcem poreznih obveznika, što su činile nakon 2008., jer će to naići na bijes građana.

– Spašavanje financijskog sektora bit će nepodnošljivo u zemljama s rastućim populističkim pokretima i s vladama na rubu bankrota, kaže Roubini. Očito, vlade će u sljedećoj recesiji morati potražiti neke nove alate. Iako Roubini o tome ne govori, mnogi stručnjaci upozoravaju kako države i njihove vlasti ipak nisu ispucale potencijalno oružje. U to je uvjeren britanski ekonomist Robert Skidelsky, koji smatra da najprije treba pritegnuti privatne banke kako više ne bi izazivale financijske slomove.

– Bankama se mora onemogućiti da gospodarstvo izlažu opasnostima putem rizičnog pozajmljivanja, kaže Skidelsky. Nije dovoljno, upozorava, bankama nametnuti veće obvezne rezerve kapitala, kao sada. »Nužno je banke razlomiti u manje jedinice te institucionalizirati kontrolu nad tipom i odredištem kredita koje one daju«, tvrdi Skidelsky. Time on zaziva oštre mjere za kontrolu financijskog sektora, kakve je putem Glass-Steagallovog zakona poduzeo SAD nakon Velike Depresije iz 1929.

Za borbu protiv krize Skidelsky navodi još dvije mjere koje nakon krize iz 2008. nisu upotrijebljene. Prva je rehabilitacija uloge države u poticanju gospodarstva. Država bi trebala, kaže, snažno povećati svoje investicije na stabilnih 20 posto BDP-a. Za razliku od Roubinija, Skidelsky očito misli da itekako ima načina za povećanje državnih investicija, iako su vlade prezadužene. Treći način za sprječavanje krize jesu mjere za smanjivanje sve dubljih nejednakosti u društvu.

– Ako je previše bogatstva i dohotka usredotočeno u premalo ruku, potrošačka baza gospodarstva postaje preslaba da bi podržala punu zaposlenost, upozorava Skidelsky. Očito, siromašenje većine stanovništva jedan je od uzroka za nastanak ekonomskih kriza, a pravednija raspodjela dohotka jedan je od načina za izlazak iz njih.