Danas se prosječna plaća radnika kreće od 1.000 do 1.200 eura. Dobar se dio posla odrađuje na crno, a sve je to moguće jer je moć sindikata teško nagrižena
Otvorite li bilo koji talijanski visokotiražni dnevni list neće vam biti teško doći do zaključka: devedeset posto ekonomsko-propagandnog sadržaja posvećeno je modi i mobilnoj mreži, MM sustavu, odnosno dijelu potrošačkog paketa koji unatoč krizi ne posustaje. Da, zaboravio sam na parfeme, dezodoranse i na satove…
Svako toliko pojavljuje se i neki novi automobil. Ali moda, ona suvereno vlada na stranicama listova poput Corriere della sera, La Repubblica, La Stampa itd. Itd… Kažu mi da je situacija gotovo identična u Njemačkoj, Velikoj Britaniji i Francuskoj. Ma koliko ogladnio prosječni europski potrošač i dalje drži do svog izgleda i mirisa. Po kojom cijeni? U Italiji modna industrija je 1980. godine odvajala za plaće radnika 62 posto bruto proizvoda, u 2012. godini primanja radnika obuhvaćala su tek 52 posto bruto proizvoda. Radnici su sve manje plaćeni, u zadnje dvije godine bilježi se povratak velikih firmi na talijanskom tržištu: nakon dva desetljeća provedena na istoku Europe (Rumunjska, Bugarska, Moldavija…) i na Dalekom istoku (Bangladeš, Šri Lanka, Kambodža…), giganti poput Luisa Vuittona, Armanija, Prade, Diora, obnavljaju stara postrojenja na Apeninskom poluotoku. U pokrajini Riviera del Brenta, u zaleđu Venecije, koncentriran je veći dio talijanske industrije koja se bavi izradom obuća, cipela. Danas se prosječna plaća radnika kreće od 1.000 do 1.200 eura, početnici mogu računati na primanja manja od 900 eura, takve plaće pokrivaju tek dvije trećine realnih mjesečnih životnih potreba, sindikalna prava svedena su na nulu. Radnici u prosjeku rade daleko više od zajamčenih osam sati na dan. Prato, grad u regiji Toscana koji je poznat kao žila kucavica talijanske tekstilne industrije, pretvoren je u konglomerat sitnih tekstilnih postrojenja u kojima veći dio radne snage čine kineski radnici.
Rad na crno
U biti cijela je talijanska tekstilna industrija doživjela proces kinezizacije (cinesizzazione), a standardi s Dalekog istoka uvedeni su na talijansko tržište rada. Dobar se dio posla odrađuje na crno a sve je to moguće jer je moć sindikata teško nagrižena, a bez jakog sindikata pravna država je mrtvo slovo na papiru, barem je to jasno, ili nije?
Među kompanijama koje su se koristile radom izrabljenih radnika u Bangladešu, a odbijaju potpisati sporazum je i talijanska tvrtka Benetton koja tvrdi da je podmirila svoje obveze s time što je neodređeni, odnosno nepoznati iznos uplatila na račun jedne dobrotvorne ustanove. Benetton odbija sudjelovati u plaćanju odštete iako je godinama iskorištavao rad radnika koji su radili u trošnom zdanju palače Rana Placa. Sad, kad prosječan europski potrošač dolazi do takvih i sličnih spoznaja, mora ali ne mora se upitati da li ima smisla potrošački podupirati sistem temeljen na krvlju i (neplaćenom) znoju.
Isplata odšteta
Pod pritiskom jake svjetske kampanje protiv bezobzirnog poslovanja velikih modnih kompanija, kanali preko kojih protiču informacije još nisu presušili, svako toliko nešto se ipak piše. U travnju 2013. godine u mjestu Savar, 24 kilometara od Dhake u Bangladešu, cijela se jedna zgrada srušila zbog teških strukturnih poremećaja: ispod ruševina 1.138 radnika je izgubilo život, preko 2.000 radnika je ranjeno. U toj zgradi je bilo koncentrirano stotinjak malih obrta koji su proizvodili za velike multinacionalne kompanije, 80 posto tekstilnih proizvoda bilo je namijenjeno izvozu prema Zapadu. Radni uvjeti su bili slijedeći: 12 sati rada na dan tijekom cijelog tjedna, nedjelja uključena, za prosječna primanja od 43 američka dolara na mjesec. Nakon te tragedije vlada u Bangladešu sklopila je sporazum sa svjetskim kompanijama kako bi skupila novac za isplatu odšteta poginulim i ranjenim radnicima. Sporazum je potpisan nakon oštre kampanje udruga civilnog društva (svjetski pokret Clean Clothes Campain) i neposrednog angažmana OUN-a. Do sada je skupljeno tek 40 posto od dogovorenog iznosa odštete radnicima. alijanski list La Repubblica objavio je priču mlade radnice Mahinu koja je teško ranjena u tragediji zgrade Rana Placa, isplaćena joj je odšteta od 90 američkih dolara. Prikupljanje novca ide usporeno jer pojedine kompanije koje su se koristile radom izrabljenih radnika u Bangladešu odbijaju potpisivati sporazum.
