Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 18° 4
Sutra: 18° 18° 4
21. listopada 2019.
Dani ponosa i slave

foto 'Danas više nema ni Jureka, ni bureka': Tri i pol desetljeća od Olimpijade u Sarajevu

Foto Oslobođenje
Foto Oslobođenje
Autor:
Objavljeno: 10. veljača 2019. u 13:10 2019-02-10T13:10:49+01:00

Dan uoči početka Igara nigdje ni traga snijegu. Mašine su ga napravile za staze ali, to nije bilo to. Onda je u noći uoči samog otvaranja prekrio i grad i planine, borilišta i staze... Eto, valjda je na onoliko dobrote, ljubavi, entuzijazma i sreće i priroda morala odgovoriti, kao nadležna

Prije neko veče u sarajevskom kafiću u kojem je sve manje onih vječitih iz stare raje, neko onako kao usput pomenu da je u petak, 8. februara, bilo točno 35 godina od otvaranja ovdašnjeg događaja »epohe«, kada smo bili sto puta veći nego što smo ikada prije bili. Od dana kada je tada »naša« zajednička Sanda Dubravčić upalila vatru 14. zimske olimpijade, pred šezdeset hiljada ljudi na stadionu Koševo, i oko dvije milijarde tv gledalaca na planeti. Tako je počela istinska bajka. Mnogi od nas su u onih 11 narednih dana doista vjerovali da tako izgleda vrhunac ljudske kolektivne sreće koja se običnom čovjeku može desiti.

Onda jedan iz raje u kafiću, nostalgično reče: »Sjećate se kako smo mahali transparentima poslije srebra Jure Franka u veleslalomu, prve zimske olimpijske medalje ikada za Jugoslaviju, vičući koliko je grlo dozvolilo – »Volimo Jureka više od bureka...« Na to će drugi, stari inžinjer, jedan od onih što su tada na krilima neviđenog entuzijazma preko noći podizali kojekakve sportske infrastrukture, zafrkantski: »O čemu pričate, kad više nema ni Jureka ni bureka...!« Pa će polako, uz travaricu koju pijucka taman onoliko koliko mu je potrebna kao pogonsko gorivo za jetki humor uglavnom sasvim blizu onom crnom: »Šta me gledate, Jurek nije odavno više naš, ni konstitutivni, a burek nam polako ali sigurno odlazi u Njemačku, Švedsku, Austriju, Novi Zeland... Ovi što su ovdje sad face ne jedu narodska jela za dušu poput bureka, to nije za »novu klasu«, a preostali jadnici za bureka nemaju. Pravi će se bureci uskoro jesti samo u dijaspori. Zdrmala ih nostalgija, imaju pa mogu da gurnu među jufke sve najbolje što treba, samo da se prisjete onog nekad. Takva kuhinja negdje daleko vam je najbogatija domaćim poguzlucima.«

Smiješna ideja glupih Bosanaca

Zgledamo se uz kiseli osmijeh. Da je šega, šega je. Da je istina, istina je. Da je tuga, jeste, tuga... Ali uspomene na onu '84. nemoguće je potisnuti. I ono kako smo bili sretni, veliki i dobri, kako nas se poštivalo, i divilo nam se. A mi bili onako ljudski, prezadovoljni što smo pobijedili i sebe i sumnje u svijetu a i nekih u blizini o »smiješnoj ideji glupih Bosanaca.«

Svako se od nas na neki način tada, u godinama prije Zimskih olimpijskih igara 1984., očešao o to čudo koje je dolazilo. Bili smo mladi novinari, inžinjeri, sportisti, umjetnici, majstori, kojekakvi organizatori, muzičari... Mnogi čak i jednostavno dangube što otkrivaju smisao drugačijeg postojanja. Znali smo šta to spremaju prvo ispotiha, pa onda glasno i konačno oficijelno od 1977. do '84. prehrabri avanturisti političari, profesori, entuzijasti, pa i takmičari na ko zna kakvim skijama i ligurama još od '46. oko Sarajeva. Među njima su bili lokalni genijalci poput profesora Ljubiše Zečevića, gradonačelnici i »akademski sportisti« Dane Maljković, Ante Sučić, pa Ahmed Karabegović, premijer Braco Kosovac, legenda Energoinvesta i gradonačelnik Emerik Blum, inžinjer Aleksandar Trumić, Braco Alikalfić i mnogo drugih kojima se ni broj ne zna. Bilo je na stotine, kasnije i na hiljade entuzijasta koji su naprosto tvrdoglavo htjeli da dokažu da se jurišem, znanjem, duhom, entuzijazmom i klasičnim udarništvom može stići – do samog neba. Usprkos nevjernim Tomama raznih provenijencija i tragom iste poštapalice, gdje će to oni uz onakvu konkurenciju i moć!?

Olimpijada u Sarajevu, ZOI, Foto Oslobođenje

Kada je 14. oktobra 1977. prvi put u novinama objavljeno da će se Sarajevo kandidirati za igre 1984. godine, konkurenti su već bili Čehoslovačka, Švedska, Francuska, Švicarska i Japan... Upuštati se u trku s njima činilo se kao nepristojni bezobrazluk. A tada se već odavde na pitanje zblanutih »da li je zaista tačno da želite Olimpijske igre« odgovaralo iz Sarajeva od onih koji su znali šta rade: »Ne da ih želimo, nego vjerujemo da će Međunarodni Olimpijski Komitet podržati našu kandidaturu...« Na stranu što je i u samoj Bosni i Hercegovini, u »strukturama«, bilo onih važnih što su insistirali da se ne ide »grlom u jagode«. Iz tih vremena ostao je zapis prof. Ljubiše Zečevića kako je na pauzi jedne važne sjednice u Beogradu na kojoj se razgovaralo o projektu, na koricama studije ZOI 84. neko rukom dopisao: »Drugi sarajevski atentat.« Kako kaže Zečević, iz te tri riječi moglo se tada izvući pregršt (ne)ugodnih asocijacija. Sve ostalo danas je legenda.

Ludnica slavlja

Zvanična kandidatura tragom ispunjenog »upitnika« bila je na stolu Michaela Killanina, tada predsjednika MOK-a, dan uoči Nove 1978. godine. Odluka se donosila u Ateni 18. maja te godine. Nakon prvog kruga glasanja ostali su s najviše glasova Saporo (33), Sarajevo (31) i Goteborg (10). U drugom krugu, Sarajevo i Saporo. Prema sjećanju tamo prisutnih, Killanin je tada uz ostalo pitao gradonačelnika Antu Sučića da li garantira snježne uslove u vrijeme Igara? Odgovor je bio presudno pošten: »U posljednjih sto godina u to doba nikada nije bilo bez snijega. Što se garancija tiče, garantiramo optimalne uslove i mogućnosti za takmičenje. Ipak, u mojoj nadležnosti kao gradonačelnika nije i – padanje snijega!« Aplauz je bio uvod u rezultat: Sarajevo 39 glasova, Saporo 36.

Olimpijada u Sarajevu, ZOI, Foto Oslobođenje

Nakon samo nekoliko dana ludnice i slavlja ne samo u Sarajevu, već i širom Jugoslavije, ma koliko se ko osjećao istinski sretan a ko pomalo i poražen, Sarajevo je postalo ogromno gradilište. Kao iz vode su se uzdizali Zetra, hoteli u gradu i na okolnim planinama, među ostalim Holiday Inn, Igman, Bistrica, adaptirani postojeća Evropa, Bristol, hotelski kompleks na Ilidži. Na Mojmilu je izgrađeno »Olimpijsko selo«, preuređeni studentski domovi u Nedžarićima itd., itd. Paralelno, pripremane su skijaške staze na Jahorini i Bjelašnici, nordijska na Igmanu, sanjkaška i bob staza na Trebeviću tada jedna od rijetkih u Evropi, za mnoge najbolja i najsigurnija, a sve do Sočija najjužnija na svijetu, pa dvije skakaonice na Igmanu, kompletna infrastruktura organizacije u Sarajevu, adaptiran je stadion Koševo. Obnovljena je »stara« Skenderija i dograđena nova ledena dvorana.

Sarajevo je bitku s »gradnjama« za Igre dobilo skoro godinu dana prije početka Olimpijade. Da se i ne govori o dotjerivanju samoga grada, uređenju ulica, kuća i fasada, javnih prostora, restorana, kulturnih znamenitosti... Govori se i danas da to ranije nije uspio ni jedan drugi organizator na taj način. Već tada je novi predsjednik MOK-a Huan Antonio Samaranch izjavio da će »svijet biti svjedok velikih igara«. Nakon svega rekao je »bile su najbolje do tada«.

U arhivama koje su preživjele rat ostalo je zapisano ključno: Zvanično otvaranje 14. Zimskih olimpijskih igara sa grandioznom ceremonijom paljenja olimpijske vatre bilo je 8. februara '84. Na Igrama je učestvovalo 1.272 sportista iz 49 zemalja svijeta, 12 više nego na prethodnoj Olimpijadi. Takmičenja su se održavala u 39 disciplina, sve je pratilo 7.825 akreditovanih novinara, radilo je 10.450 volontera, promatralo 640.000 gledalaca...

Platite koliko hoćete

Od samog početka postavljalo se na mnogim stranama pitanje – odakle novci za sve to. A sve to koštalo je 150 miliona dolara. Saldo je na kraju bio: ZOI 84 završile su s 12 miliona dolara (ondašnjih) čistog dobitka! I po tome su ušle u istoriju olimpizma. Naravno da se Socijalistička Republika BiH budžetski izuzetno napregnula, ali se stalno imalo na umu ono što je Branko Mikulić – izuzetan čovjek na čelu cijele operacije a prije uglavnom pominjan kao tvrdi »partijac« – uporno ponavljao: »Ovo je razvojni projekt i ulaganje u budućnost«. Mimo tih novaca, Olimpijada je pokazala još nešto od samog početka. Bio je to projekt kojeg su ljudi prigrlili kao stvar vlastitog, kolektivnog ali i individualnog digniteta i ponosa. I utrkivali se u dobroj želji i volji da pomognu kako je god moguće. U konačnom saldu izbrojano je čak milion i dvjesta hiljada raznih donatora, sa impresivnim brojem sponzora iz cijele Jugoslavije, sa omladinskim brigadama i akcijama, te desetak hiljada amatera i dobrovoljaca direktno uključenih u pripreme i odvijanje Olimpijade. Ostali su nebrojeni dirljivi zapisi o ljudima iz svijeta koji se nikada ni »očešali« o Sarajevo nisu, a slali su svoje priloge poneseni entuzijazmom, ljubavlju i neviđenim elanom grada koji je odlučio da učini nešto za sve koji su »naši« i u svijetu, ma kako se zvali i odakle poželjeli da dođu. Pa i na burek, onaj pravi, uz ostalo.

Sjećanja se vraćaju na dane i noći kada se u redovima čekalo pred kafanicama, ćevabdžinicama ili luksuznim restoranima. Kod »Nurije« se, recimo, sjedilo i jelo na stepenicama a sam Nurija – nažalost umro prije nekoliko sedmica – znao je da »ocijeni« zbunjenog gosta iz daljine i da kaže: »ne sekirajte se, ja ću vam odabrati šta ćete da jedete a platite koliko hoćete...« Ljudi su odlazili odatle naprosto ošamućeni onim što im je i kako priušteno. Sarajevo pamti i »kretena« u restoranu na Baščaršiji kome se učinilo da može debelo da »zavrne« legendu Kirk Douglasa na cijeni porcije ćevapa. Restoran mu je zatvoren odmah i više nije otvoren. Za čaršiju i ono Sarajevo bio je i ostao »mrtav«.

Olimpijada u Sarajevu, ZOI, Foto Oslobođenje

Tom gradu niko nije bio tuđi, niko nije pitao kako se pomaže i kome se čini ljepota, kako to taksisti voze i besplatno gosta rađe nego objašnjavaju kako, kuda, dokle, pa onda desno ili lijevo... U Press centru radile su se po cijele šihte mimo plana samo da vijest ode, ljudi koji su odvozili smeće ostajali su na ulicama koliko treba jer grad mora da blista, podjednako i milicioneri da neko ne ode loših uspomena. Eto takav grad nagrađen je i »dobrotom« koju je zaslužio: Dan uoči početka Igara nigdje ni traga snijegu. Jesu ga mašine napravile za staze ali, to nije bilo to. Onda je doslovce u noći uoči samog otvaranja Igara, prekrio i grad i planine, borilišta i staze... Mnogo više nego što je mislio i Michael Killanin 1978. pitajući Antu Sučića garantira li snijeg kada Olimpijada počne... Eto, valjda je na onoliko dobrote, ljubavi, entuzijazma i sreće i priroda morala odgovoriti, kao nadležna. Onako kako nam odgovara i danas poplavama, olujama, rušenjima i požarima jer smo pomislili da sve možemo protiv nje u ime mnogo čega što se s dobrotom nije ni u putu srelo.

Tako nekako razmišljaju mnogi danas, sjećajući se tih »osamdesetih« i pominjući kasnije »devedesete«, kada je rat razorio sve, objekte, ali i ljude. Hoteli po planinama srušeni, ruine im se prodaju za bud zašto. Ostaci onog na Igmanu za manje od dva miliona eura. Bob staza nepopravljivo urušena, s rupama za snajperiste da bi mogli na miru da ubijaju po Sarajevu, nacereni od sreće. Skakaonice urušene jer se ovdje više ne leti, uglavnom samo pada. Ledene piste se sve rjeđe »postižu«, jer nemati vode u gradu je normalno.

Fale ljudi

Na zlo svi navikli. Novi »lideri« su napravili ZOI 84, »firmu koja ponosno nastavlja tradiciju Olimpijade«. Ispalo je uglavnom sebi i rođacima, onima što se sa Igrama ni u putu nisu sreli, ali jesu maheri drugih vrsta. Pa se polako rasprodavalo, rasturalo, kralo i sakrivalo dok je Olimpijada završavala i po privatnim džepovima. Jahorina koja pripada »Istočnom Sarajevu« za skijaše je tu bolje prošla. Trebević, Igman i Bjelašnica češće su motiv svjetskim fotografima za izložbe tužnih i dramatičnih fotografija objekata kojima se svijet nekada divio. Nevjerovanje i vlastitim očima danas je ogromno nad ruinama nekadašnjeg čuda.

Paraleno sa tim, u »organizaciji« ovoga sada ZOI 84 sezona na Bjelašnici i Igmanu prije mjesec dana započela je stazama neuređene i razrovane, šestosjedom koji ne radi, bez dječjeg ski-lifta, javnog WC-a ili prostorije skijašima za presvlačenje. Na olimpijskom Igmanu se ne može iznajmiti skijaška oprema... U »oficijelnom« kafiću, nedostaje deset konobara! Ko zna koji po redu direktor firme ZOI 84, izjavljuje u februaru, fali mu ljudi...

Prvi »signali« da bi se tu i tamo nešto moglo i popraviti uz kapitaliziranje makar dijela onoga što je bilo, pojavljuju se u minulih godinu-dvije. Sarajevska žičara obnovljena je lani novcima donatora izvana. Izgledalo je da će se i taj novac povući jer poslovi nikako da krenu i žičare nigdje. Na sreću, počela se javljati i ljutita javnost pa eto i žičare. Sada se politika kiti opet iz petnih žila najavljivanim zimskog Evropskog omladinskog festivala, EYOF 2019. kojim se pokušava dokazati i kapacitet kao za »one« igre. Zato i isti datumi, stadion Koševo, »olimpijska vatra« i silno pominjanje koječega što se neće ponoviti nikada. Jer ljudi nisu više isti. Nisu objekti ključni. Nisu bili ni onda. Već su nove generacije podignute uz nove ideje, mitove i realnosti, ljudi ciljano, istrenirano, zadojeni drugim strastima, sjećanjima ali i projektima. I dokazivanjima da nismo više isto ni među nama u Bosni, a kamo li šire, i izvan onih »naših« metropola preko granice. Zato ni ovaj tzv. EYOF s hiljadama učesnika u 7 sportova, 16 disciplina i sa 1.600 mladih sportista nije više sarajevski ili Bosne i Hercegovine, već oficijelno »Sarajeva i Istočnog Sarajeva«. Tu su negdje onda u glavama i mnoga druga godišnja doba kao granica. Kako onda tu može biti »naš« Jurek kad su »naši« samo oni što su konstitutivni ovdje, i u »domovinama« izvan. Ko su »ostali«. Da li je doista idiotluk ona mala provokacija iz kafane: »Čiji je tu burek?«

Običnom čovjeku po standardima iz vremena svekolike olimpijske sreće ove kobajagi dileme glupe su, neprirodne i cinične. A eto nisu. Niti se Jurek više može voliti kao burek, niti je dovoljno onih što su tužni pred tom činjenicom kao i pred onom da je sve ono što je bilo onda, '84. danas nemoguće. Da nije tako, da takvi nisu u manjini, valjda bi nešto uradili da stvar promijene. Ovako, ostaje nam da se intimno pobunimo u kafani kad nam stari drugar provali ono s Jurekom i burekom kojih više nema, a da nam bude možda lakše ako nam se učini da on to ipak ne misli skroz ozbiljno, nego voli da podbada tek onako. Dok još ima koga. Sačuvao čovjek staru krvnu grupu. Zna on da ima sličnih oko sebe, koliko – toliko. I da bi opet uradili sve isto kada bi se ona priča mogla ponoviti. Vrijedilo je živjeti za nju. E, to je već bila privilegija generacije.
Pravit ćemo se zato sretni makar zato što je na Trebeveću lani osvanuo Planinarski Dom koji je ponio ime Jure Franka. Ne znam, možda u njemu ima i bureka. Šta ima veze što ga je otvorio Slovenac koji se oženio Bosankom, pa završio u Sarajevu.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.