Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 29° 2
Sutra: 29° 29° 2
26. kolovoza 2019.
Avantura života

Zbog Zemlje i galeba Živka Filip Jakovac i Ivan Marin u "jugiću" će u 45 dana prijeći čak 27 država

Snimio Ivica TOMIĆ
Snimio Ivica TOMIĆ
Autor:
Objavljeno: 13. ožujak 2016. u 22:45 2016-03-13T22:45:00+01:00

U utrci neobičnih pravila i humanih namjera, Riječani će 16. srpnja u Pragu sjesti, u kako pravila nalažu što stariji automobil, a oni su odabrali  Yugo, Koral 55 i pod imenom  »Alan Ford« pokušati do 10. rujna stići na kraj Rusije i tako osvojiti tisuću funti. Pola će dati za spas Zemlje, a pola 84-godišnjoj Zaprešićanki Ani Škarici, koja je udomila riječkog galeba slomljenog krila, jer priča je počela prije godinu dana...

Kad već digneš ruke od one »na mladima svijet ostaje« jer ti se nekako ne sviđa ostaviti ga onima koji rađe razglabaju o tome tko je bio bolji partizani ili ustaše, ne znajući puno ni o jednima, ni o drugima, nego li o tome što je bilo prije kokoš ili jaje, Svemir ti pošalje dva mlada bića kojima politika i razmišljanje o politici nije strano ali bogme ne ni dominantno. Ivanu Marinu i Filipu Jakovcu, dvadeset i nešto godišnjim Riječanima najbitnije je zabavljajući se pomoći drugima, usput pomažući i sebi.

Traže se »dušebrižnici«

»Alan Ford Timu« za sudjelovanje na Mongol Rallyju treba oko 6 tisuća eura. Po stavkama to bi izgledalo ovako:
– Osim »jugića« kojeg moramo kupiti i osposobiti za put, moramo  imati novac za donaciju od 1.000 funti u dobrotvorne svrhe, ulaznu kotizaciju koja iznosi 650 funti, za gorivo nam treba oko 1.300 eura, vize nas po osobi stoje 270 eura, a Go-Pro i Dash kamere daljnjih 1300 eura jer tijekom čitavog putovanja namjeravamo pisati, snimati i javljati se svim medijima koji to požele. Treba nam i šator za 4 osobe, plinsko kuhalo, statična užad, vreće za spavanje, pribor za jelo... Moramo nešto jesti i piti, stoga molimo svih koji nam mogu pomoći novcem, opremom, savjetom i sl. da nam se jave, kažu altruisti i avanturisti Filip i Ivan koji su u proteklih pet godina organizirali više od 20 putovanja uzduž i popreko Europe. Dakako, putovali su osobnim automobilom ili kombijem, bez GPS-a, samo uz pomoć karte.

Slijedom toga oni će u srpnju na dvomjesečno putovanje ili točnije u dvomjesečnu avanturu koja bi, ukoliko je privedu kraju trebala donijeti 500 funti dobrotvornoj organizaciji »Cool Earth« čiji je cilj borba protiv globalnog zatopljenja, a ostalih 500 funti od tisuću koliko moraju imati da bi sudjelovali na Mongol rallyju dospjet će u ruke Ane Škarice, 84-godišnje Zaprešićanke, vlasnice jedinog prihvatilišta za ptice »negrabljivice« u Hrvatskoj. I sad što ćemo prije? Priču o Mongol rallyju ili priču o prihvatilištu? Ovu potonju, jer je od nje sve počelo.

Ranjeni galeb

– Počelo je jedne jesenje večeri prije godinu dana kad sam kraj riječkog kazališta ugledao galeba slomljenog krila. Silno sam mu htio pomoći ali kako je oko devet navečer još uvijek bilo previše ljudi da bi ranjeni galeb mogao shvatiti moju dobru namjeru, odgodio sam akciju spašavanja na nekoliko sati. Vratio sam se oko pol noći s ručnikom i nakon silnog trka on predamnom, ja za njim uspio sam. Odnio sam ga frendici Alex Tessin koja u dvorištu ima svojevrsni privatni azil u kojem zbrinjava dvadesetak što mačaka što pasa, potom i odveo u Veterinarsku stanicu »Njuška« čijoj je »posadi« klanjam do poda i doznao da galeb Živko, kako sam ga nazvao nikad više neće moći letjeti, jer je prijelom krila nastao u zglobu. I onda su počele muke.

Guglao sam i guglao, osim azila za ptice grabežljivice, u Hrvatskoj ništa. Kad sam već skoro odustao naišao sam na neki post iz 2009.  i otkrio da ipak postoji azil u Zaprešiću. Danima sam pokušavao kontaktirati gospođu Anu Škaricu, i kad sam ju konačno dobio rekla mi je – žao mi je, prekapacitirana sam. Krenulo je uvjeravanje i Živko je konačno udomljen. Mjesecima mi se činjenica da o galebovima, golubovima, vrapcima i inim pernatim negrabežljivim stvorovima u ovoj zemlji brine samo Ana vrtjela glavom, a onda sam ovog ljeta sasvim slučajno radeći kao skiper i vozeći grupu Španjolaca od njih saznao za Mongol rally. Rekao sam si to je to, nazvao Ivana i eto, krećemo..., priča Filip.

Tim »Alan Ford«

FILIP JAKOVAC:
Student pete godine Pravnog fakulteta u Splitu. Živi u Rijeci. Po karakteru društvena i komunikativna osoba s izraženim diplomatskim vještinama. Iskusan u okupljanju i vođenju različitih grupa ljudi i organizacija te organizaciji putovanja i evenata. Sportski tip, puno vremena provodi u prirodi. Tečno barata engleskim i hrvatskim jezikom, pasivno govori talijanski i ruski. Emotivni pokretač tima.
IVAN MARIN:
Diplomirani kroatist i student pete godine studija informatike na Odjelu za informatiku na Sveučilištu u Rijeci. Tečno govori engleski i hrvatski, pasivno govori njemački. Sportski tip, puno vremena provodi u prirodi. On i Filip su najbolji prijatelji i dugogodišnji kolege na različitim honorarnim poslovima. Racionalna vertikala u timu.

A što je zapravo Mongol rally pojasnio je Ivan.

– Mongol Rally je natjecanje koje se provodi svako ljeto od 2004. godine dosad i godišnje okuplja više od 250 timova iz svih dijelova svijeta. Dvije su polazne točke. Jedne godine London, druge Prag, a odredište je Ulan Ude u Rusiji. Svaki tim za sebe bira rutu kojom će se kretati. Uvjeti su jednostavni – može se natjecati automobilom ili motociklom, ali zapremnina motora automobila ne smije biti veća od 1.000 kubika iako se tolerira do 1.200. Za prekoračenja se plaćaju penali. Kubikaža motocikala ne prelazi 125. Za auto vrijedi pravilo »što starije i neadekvatnije – to bolje«. Potom, sudionici rallyja putujući ka odredištu ne smiju koristiti auto-ceste, te da bi se odužili majci prirodi i dali nešto zauzvrat moraju uplatiti 1.000 funti za dobrotvorne svrhe. Također, sama kotizacija za sudjelovanje u utrci iznosi 650 funti po timu. Upravo zbog utrkivanja neadekvatnim vozilima koju većina ljudi ne bi koristila za kretanje izvan grada, da ne spominjemo na drugi kraj svijeta, prihvaćeno geslo Mongol Rally utrke je »Nije važno stići prvi. Važno je stići!« Na taj način timovi ne žure na odredište i cilj im je proživjeti rutu punim plućima i obići što više destinacija. Skoro svi timovi deponiraju aute na odredištu ili ih vraćaju vlakom, no naš plan je voziti do odredišta i nazad u Hrvatsku. Zbog toga smo izabrali južnu rutu kojom ćemo stići do Ulan Udea (Češka, Slovačka, Mađarska, Srbija, Bugarska, Turska, Gruzija, Azerbajdžan, Iran, Turkmenistan, Uzbekistan, Tadžikistan, Kirgistan, Kina, Mongolija, Rusija), a vraćat ćemo se sjevernom rutom (Rusija, Kazahstan, Estonija, Latvija, Litva, Bjelorusija, Ukrajina, Moldavija, Rumunjska, Srbija, Hrvatska). Na taj način ćemo obići skoro tridesetak zemalja i od 16. srpnja do 10. rujna odvoziti dužinu cijelog Ekvatora.

Živko je faca

O psihofizičkom stanju galeba Živka Filip se zanima na tjednoj bazi. Kaže da najnovije informacije dobivene od tete Ane glase:
– Živko je dobro. Štoviše, izvrsno. Najviši stup na kojem ptice sjede je onaj njegov, a jedini od svih ptica ima privilegiju jesti iz padelice psa čuvara azila i to prije njega samog. Izuzetno je kooperativan pa kad teta Ana nosi drva, on hoda iza nje i u kljunu nosi treščice. Sve u svemu, faca je, ponosno će Filip.

Alan Ford Team

Što je ovaj dvojac gurnulo u ovu njihovu dosad najveću avanturu pojasnismo, no zašto timu ime »Alan Ford« i zašto baš »jugić«?

– Obojica smo filantropi. Zaljubljeni u prirodu i putovanja. Većinu života putujemo na nekonvencionalne načine s primarnim ciljem viđenja stvari onakvima kakve jesu, a ne kroz prizmu turista i turističkih aranžmana. Putovanja, upoznavanja ljudi, mjesta i kultura su trenutno veliki dio naših života. Sve to nas je učinilo bogatijima i onakvima kakvi smo danas. Upravo zato želimo nastaviti tu tradiciju. Kako je već spomenuto, jedno od pravila Mongol Rallya je da se utrka vozi u što starijim i neadekvatnijim vozilima. Za simbole našeg vizualnog identiteta odlučili smo se na Yugo, Koral 55 i za ime tima »Alan Ford«. I Ivana, i mene, kao i ostatak generacije rođene u rasponu od 1988. do 1992. godine, vežu uspomene iz djetinjstva na oboje, a svojom pojavom i reputacijom se sjajno upotpunjuju. Naši roditelji su »jugiće« vozili nekada davno, a svjesni smo i činjenice kako Yugo ne glasi kao najpouzdaniji auto. Radi toga i radi sigurnosti izvedbe našeg poduhvata, usko surađujemo s dva automehaničara – Valterom iz »Moto boxa« i Darkom iz Darko servisa koji će nam ukazati na nedostatke koje Yugo ima te koji bi se mogli nametnuti kao moguća prepreka na našem putu. Ponijeti ćemo sve potrebne dijelove i prije nego krenemo uvjeriti se da znamo dijagnosticirati kvar i otkloniti ga. Naglašavamo da ne postoji nikakva politička poruka iza priče o autu i imenu tima. Prilikom izgradnje našeg vizaulnog identiteta vodili smo se onime što nas spaja i opisuje kroz generacije na ovim prostorima, a da i dalje sa sobom nosi nužnu dozu humora. Auto još nismo kupili, ali hoćemo. Njuškamo po »Njuškalu«, kaže Filip.

Doznajemo i da će njihov »jugić« nositi izvorno riječko ruho, odnosno da će biti obojan u riječke boje, te da dvojac Ivan – Filip uporno traže sponzore, jer put kroz 27 zemalja košta. I to papreno, košta.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka