Negdje oko 22 sata posvemašnja gužva. »Vagun« autobusa, putnika, kufera, torbi, povika, nervoze, ali i smijeha. Baš kao u mravinjaku. Mjesto koje zavara, jer ma koliko u toj gužvi i gužvanju pomislili kako ništa ne funkcionira, istina je apsolutno suprotna. Oni koji trebaju znati – znaju i gdje, i tko, i kad...
Jedini riječki kvart koji nikad ne spava je Žabica. Zimi, tu i tamo još i ponekad »zakunja« ali kad počne ljeto pa pola svijeta krene na jednu, a druga polovica na drugu stranu izgleda kao da su se, eto baš, odlučile mimoići na riječkoj Žabici. Autobusni kolodvor zamašnjak je ovog trga kojim je prije više od jednog stoljeća dominirala fontana u obliku žabe po kojoj je i nazvan tako kako je nazvan, a koliko od onih koje smo na granici subote i nedjelje upitali znaju li zašto je taj dio grada na Rječini tako imenovan to uistinu i zna? Vjerujte, bilo je 10:0 za nas. Koliko njih zna gdje bi se putnički terminal trebao izmjestiti? Njih troje. A koliki od pitanih misle da će tim preseljenjem kolodvora malo zapadnije Rijeka izgubiti komadić duše? Gotovo svi jer Riječanima je Žabica već više od jednog stoljeća mjesto koje znači put. Znači odlaske i dolaske, rastanke i susrete.
Mravinjak usred grada
A tih je zagrljaja i poljubaca »za doviđenja« kao i onih »za dobrodošlicu« preksinoć na Žabici bilo ohoho. Negdje oko 22 sata posvemašnja gužva. »Vagun« autobusa, putnika, kufera, torbi, povika, nervoze, ali i smijeha. Baš kao u mravinjaku. Mjesto koje zavara, jer ma koliko u toj gužvi i gužvanju pomislili kako ništa ne funkcionira, istina je apsolutno suprotna. Oni koji trebaju znati – znaju i gdje, i tko, i kad. Za one kojima ništa nije jasno ili im je mala Žabica koja može »progutati« toliko autobusa, a u jednom trenutku na onih jadnih niti 10 perona bilo ih je gotovo duplo više, svojevrsni šok, postoje i službeni, i neslužbeni »info punktovi«. Službeni su oni u zgradi »Autotransa«, a neslužbeni – dva kioska, jedna pekarnica, jedan kafić, mjenjačnica i dakako neizbježni fast food.
Tu su i taksisti koji uvijek znaju sve i stoje na usluzi, a i policajci kojima je Žabica jedan od stalnih punktova. Upravo policajci te su večeri, a vjerojatno se ova nije apsolutno razlikovala od onih koje su joj prethodile kao ni od onih koje će je naslijediti, imali pune ruke posla jer Riječani vole parkirati na ulazu u perone pa tako začepiti ionako začepljeno riječko »usko grlo«. Tako parkirani dobiju kaznu i uzalud im je ono »pa samo sam skočio po cigarete«. A kad smo već kod cigareta treba spomenuti Ziju Zubanović, prodavačicu na novinskom kiosku koja te iste cigarete ne bi ni za što na svijetu prodala mlađima od 18 godina ili onima koji joj odbiju pokazati osobnu kartu kao potvrdu punoljetnosti. Kod gospođe Zubanović, ne pali ni pliz, ni molim.
»Zujeći« Žabicom uočili smo jednu gospođu i njezin ogromni crveni kovčeg, te još crvenije lice. Vukla je i sebe, i prtljagu od perona do perona čitajući odakle dolaze i kud putuju pristigli autobusi. Njezinog koji je trebao u 21.45 sati iz Splita stići u Rijeku, pa produžili za Hamburg nema pa nema. Nakon 45 minuta čekanja i provjeravanja umorivši se sjela je i sva očajna priopćila nam kako su joj rekli da je autobus u 22 otputovao, a ona ostala.
– Ne znam kako se to dogodilo. Svi su mi rekli, a i na karti piše da dolazi na peron broj 1. Provjeravala sam i sve ostale i nisam ga našla. Pa nije autobus dječja igračka! Godinama putujem i nikad mi se ovo nije dogodilo, a u ponedjeljak moram biti na poslu. Dođe mi da plačem. Kako ću se sad vratiti na Krk, sva u očaju pričala nam je Katica Fudurić.
I onda smo krenuli u akciju spašavanja. Zamolili smo prometnika da vidi je li taj »nevidljivi autobus« uopće stigao u Rijeku i ako jest je li i kad je otišao. Toni Brdar, se uhvatio mobitela jer je smjenu preuzeo tek u 22 sata, te iznazivao svih koje je mogao da bi nam priopćio kako je autobus otišao, a Katica ostala. No, onda je taj isti mlađahni Brdar opet potražio one koje je trebalo i združenim smo snagama gospođu Katicu ukrcali u autobus za Dortmund koji će ju odvesti do onog što ga je propustila. U ime gospođe Katice zahvaljujemo djelatnicima »Autotransa« kojima očito nijedan problem nije nerješiv problem.
Zima i ljeto bez razlike
– Ma nema šanse. Pokaži osobnu pa onda puši koliko hoćeš, kaže Zija koja je upravo preuzela smjenu što znači da maloljetni do šest ujutro sigurno na Žabici neće kupiti cigarete.
Ono što »tranzitni« najčešće kupuju, kaže Zija, su razne tiskovine, »ljubići« ili raznorazni časopisi specijalizirani za zdravlje i ljepotu. Sve ono što putovanje može bar malo »skratiti«. Kupuju i vodu, žvakaće, cigarete ali i pitaju štošta. Zija ako može pomogne, ako ne usmjeri k onome koji zna i može.
Razum i osjećaji
Srećom, na Žabici ih ne manjka. Primjetili smo i one kojih je internet uputio kazavši im »dočim se iskrcate iz autobusa, samo prijeđete cestu i u hostelu ste«. Primjetili smo i da se oni iz uslužnih djelatnosti svi poznaju i pomažu. Da Žabica nema WC-a, da su čekanja mnogima prilika za upoznavanje i onu neobaveznu razmjenu mišljenja kao i to da kad mi budemo već spavali snom pravednika Žabica će živjeti punim plućima, odnosno peronima i »čekalištima«. Ne bi bilo pošteno otići, a ne reći kako realno gledajući autobusni kolodvor Žabica ne zadovoljava potrebe onih dva milijuna putnika koliko ih tuda prođe godišnje i kako je taj novi kolodvor ispravno rješenje, ali isto tako realno gledajući Žabica je već više od sto godina u funkciji transporta, isprva teretnog, a onda putničkog te kao takva svojevrsna duša grada na Rječini. I to ona mediteranska, pomalo zbrkana, previše temperamentna, ali topla baš koliko treba biti. No, onu o razumu i osjećajima, svi znamo, zar ne?
