Brojni vjernici okupili su se jučer u Trsatskom svetištu na proslavi blagdana Majke Božje Trsatske, posebno sinoć u hodočasničkoj procesiji u kojoj je do oltara u Marijinom perivoju nošena slika Gospe Trsatske. Zavjetnu misu je u perivoju predvodio mons. dr. Ivan Devčić, riječki nadbiskup u zajedništvu s mnogim riječkim svećenicima te franjevcima čuvarima svetišta, njihovim provincijalom fra Ilijom Vrdoljakom i trsatskim gvardijanom fra Antunom Jesenovićem.

U Trsatsko svetište, najstarije djelatno marijansko svetište u našoj zemlji, jučer su postavljene relikvije iz spilje Navještenja u Nazaretu. U svetište ih je donio gvardijan nazaretske bazilike fra Bruno Varriano, a nakon sinoćnje mise postavljene su u bazilici Gospe Trsatske.

»Slavimo 725. godišnjicu od kako se na Trsatu našla kuća Svete obitelji – 725 godina Trsaćani se nisu umorili častiti i slaviti Mariju i njezinog Sina Isusa na ovom mjestu, a ni mi franjevci koji smo ovdje već 563 godine«, rekao je gvardijan Jesenović uvodeći u sinoćnje misno slavlje. Podsjetio je što nazaretska kuća znači, da je s Trsata odnijeta u Loreto, ali da je na Trsatu neprocjenjiva ikona Gospe Trsatske, milosna slika, još od 1367. godine. »Od sada ćemo na Trsatu imati dio stijene iz spilje Navještenja u Nazaretu, gdje se nalazila nazaretska kuća. Kamen – relikviju ćemo ugraditi iza glavnog oltara u bazilici«, objasnio je gvardijan.

Nadbiskup Devčić je svoju propovijed posvetio Majci Božjoj izdvajajući da s »Marijinim ‘evo službenice Gospodnje’ Bog u Nazaretu počinje ostvarivati naše spasenje«, da je Marija kao Božja suradnica, bez oklijevanja prihvatila biti »posrednicom Božjeg milosrđa prema nama, kao i Isus kojeg je rodila i koji je sama utjelovljena Božja ljubav« – da je ona »’Majka Božje milosti’, kako molimo u Lauretanskim, odnosno ‘Sveta Mati milosrđa’, kako joj se obraćamo u našim Trsatskim litanijama.«

Citirajući iz evanđelja sumirao je kakav je bio život Svete obitelji: »Ukratko, na temelju svega što znamo, možemo zaključiti da je Bog čudesno djelo našega spasenja izveo s običnim ljudima, koji se ni po čemu nisu razlikovali od drugih osim po potpunoj poslušnosti i predanosti njegovoj volji. Očito je to Bogu bilo i ostalo najvažnije. U tom smislu i mi možemo, samo ako smo osjetljivi na poticaje Božjega duha, biti Božji suradnici s kojima Bog također može izvoditi čudesna djela, usprkos našoj slabosti i nesavršenosti«.