Bila je to godina za pamćenje. Posljednja je to rečenica novog romana Vlade Simcicha Vave, riječkog rockera, glazbenika, gitarista i člana mnogima i danas drage grupe »Laufer«. Svoj novi literarni iskorak pod naslovom »Srce od gume«, nakon prvijenca objavljenog 2012. godine pod naslovom »Odstranjivač ljubavi (Amolitium Amoris)«, Simcich je u cijelosti posvetio svojoj mladosti, točnije 1985. godini nastojeći prenijeti što uvjerljiviju sliku Rijeke iz sredine osamdesetih i to viđene očima Ivana Marića, u rock glazbu zaljubljenog i djevojkama opsjednutog studenta književnosti kojeg okolina smatra simpatičnim, ali i pomalo smušenim.

   Uz studentske obveze Ivan za džeparac nastoji zaraditi prodajući na tržnici LP i singl ploče (pogotovo onih izvođača koje voli), a uz glazbu preokupacija su mu i djevojke pri čemu pokušava održati veze sa Suzy, kolegicom s faksa, zatim Marijom koja uz njegov štand na tržnici prodaje kaktuse te sa Sanjom, nekadašnjom srednjoškolskom ljubavi.

Ljubav i glazba

Međusobni odnosi ovih likova zauzimaju najveći dio romana pri čemu zaplet generira Ivanova naglašena želja da ima djevojku, odnosno raznovrsni motivi zbog kojih te djevojke ulaze u vezu s njim – Suzy jer uz ozbiljnog dečka Milana želi imati i »rezervu« pa održava tajnu vezu s Ivanom; Marija koja nakon rastave s Mirzom i brige o trogodišnjem sinu želi imati nekoga te Sanja koja je nakon nekoliko godina prekinula vezu s dotadašnjim dečkom pa se nada da će u nekada u nju ludo zaljubljenom Ivanu naći zamjenu.

   Ljubavne zanose (prave ili glumljene), svađe, razlaze i sve ostalo što čini vezu pratimo u toj »godini za pamćenje«, a uz ljubavne jade i načine njihova rješavanja znatan je dio romana – mada se očekivalo više – posvećen rock glazbi.

  Središnji zaplet te linije pripovijedanja vezan je uz Petra Čeha, Ivanovog prijatelja, novinara lokalnog omladinskog lista koji jedini od novinara tadašnje jugoslavenske države dobije akreditaciju za praćenje Live Aid koncerta u Londonu. Nažalost, umjesto na Wembleyu, Petar će završiti u prostorima policijskog osiguranja aerodroma Heathrow pa će telefonom zamoliti Ivana da umjesto njega na TV-u prati Live Aid i vodi bilješke kako bi, kad se vrati kući, mogao napisati prikaz koncerta na kojem nije bio.

   Uz tu priču o neuspješnom odlasku na mitski Live Aid ovaj roman o mladenačkoj ljubavi prema djevojkama i rock glazbi nudi, naravno, niz posveta rock glazbi, bilo spominjanjem imena brojnih izvođača i njihovih ploča, bilo citiranjem nekih stihova (Rolling Stones, Bruce Springsteen, David Bowie) ili pak naslovima pojedinih poglavlja (»Summertime Blues«, »Across the Universe«). Uz to tu je i niz posveta filmu, stripu i književnosti koje su voljele generacije mladih tog doba.

Palac gore

Simcich je vrlo dobar u građenju likova koji djeluju stvarno, pogotovo to vrijedi za glavni lik Ivana Marića. Odličan je i u dijalozima koji u sebi nemaju ništa knjiško već proizlaze iz kolokvijalnog načina govora mladih tog doba i često su vrlo duhoviti, a nedvojbena je i njegova sposobnost duhovitog obraćanja čitatelju te dobro odmjerena nota blagog sarkazma, cinizma i ironije što podiže kvalitetu pripovijedanja, kao i povremene duhovite a la Monty Python poredbe – »Ljeto je huktalo kao lokomotiva kroz preriju«, »Ne razlikuje ironiju od frižidera«…

   Iz odličnih epizoda pri privođenju Ivana u policiju, odnosno scene kada u kafiću čeka Suzy i opisuje tipični look šminkera osamdesetih, vidi se da je znao uočiti i izraziti neke od karakteristika tog doba pa je tim više šteta što je većinu romana vezao uz muško-ženske odnose, umjesto da se više posveti slikanju tog doba. No, s druge strane, nedvojbeno je kako je baš to bilo glavni sadržaj života Vavinog glavnog lika, pa i zbog toga ovaj Simcichev roman zaslužuje palac gore, uz nadu da neće ostati i posljednji njegov doprinos riječkoj i hrvatskoj književnoj sceni te da ćemo još poneki put biti u prilici saznati kako to izgleda kad se rock gitarist uhvati pera.