Ljudi danas popravljaju samo drage uspomene, stalo im je sačuvati sitnice od neumitnog zaborava i prolaznosti. I jako me veseli kad u rukama držim starinu, sat koji odavno nije u upotrebi. Danas su mobiteli satovi, moj sin Vlatko ne nosi sat na ruci, priča nam Vlado
Tik-tak, tik-tak, za urarsku radionicu Vlade Sorole u Adamićevoj na broju 30a sve se može reći samo ne da je u njoj stalo vrijeme. Samo jedan trenutak trajala je zbunjenost otkucajima stotinu satova, ali je i vrlo brzo nastupio čudesan mir izazvan upravo umirujućim ritmom. A uraru Vladi Soroli, kako nam pripovjeda, otkucalo je službenih 40 i neslužbenih 60 godina radnog staža!
– Završio sam urarski zanat 1956. godine, pa 1960. tehničku školu, a strojarski fakultet 1975. godine. Sad sam i magistar, magistrirao sam u Bologni, hahaha… Otac Stjepan bio je urar. Otvorio je urarski obrt davne 1948. godine. Prva radionica nalazila se na mjestu gdje je danas Robna kuća Ri. Onda smo se preselili i kratko zadržali kod današnje Filodramatice, odnosno danas je to trgovina Benetton za djecu, a nekad je tu bio dječji dućan »Zeko«…
Trideset godina na istoj lokaciji
– Zadnjih trideset godina, od 1984. smo na istoj lokaciji, ovdje u Adamićevoj ulici uz autobusno stajalište, priča nam urar Vlado. – Zapravo, kad se prisjetim, završio sam fakultet da se ne zakopam u satove, a onda sam se vratio ocu Stjepanu u radionicu. I ostao kad je on otišao u mirovinu, baš te godine, a ja nastavio. Bili smo veoma bliski, cijelu sam svoju mladost proveo u radionici kod oca, pomagao mu, radio svaki slobodan trenutak s njim i sve naučio od njega. Oduvijek smo se bavili ne prodajom nego popravcima satova, ručnih, džepnih, budilica, zidnih satova, govori nam pokazujući rukom prostor u kojem vlada savršen red u neredu. Gdje se radi, prostor izgleda ovako, pokazuje nam na police, vitrine, pult, zidove ispunjene različitim urama.
– Negdje sedamdesetih godina stiglo je i kod nas vrijeme elektronike, kvarcnih satova, a sada vlada doba baterija. Danas ustvari živim od uspomena, veli nam Vlado. – Kako to mislite? pitamo ga. – Pa ljudi danas popravljaju samo drage uspomene, stalo im je sačuvati sitnice od neumitnog zaborava i prolaznosti. I to me jako veseli kad u rukama držim starinu, sat koji odavno nije u upotrebi, da ne kažem moderan. Danas mladi ne nose sat, ako i nose, više je nakit, manje potreba za mjerenje vremena. Danas su mobiteli satovi, moj sin Vlatko ne nosi sat na ruci, priča nam Vlado.
U Rijeci pet urara
– Tko će nastaviti vaš posao? pitamo ga. – Nitko, kći Melita uskače, pomaže mi petkom, njezini sinovi nisu zainteresirani za urarski obrt. Ostalo nas je u Rijeci pet urara, a nekad nas je bilo preko dvadesetak. Nekad smo popravljali na ruke, tokarili, ručno izrađivali popravke. Morate znati da je sat nekada bio vrlo skup, mogao se naplatiti i popravak. Recimo red veličine, popravak »zenith automatika« koštao je oko 50 eura, nabavljali smo dijelove isključivo u Trstu. Odnedavno nabavljamo dijelove satnog mehanizma, baterije i remenje u Zagrebu. Nekada su brendovi poput »omege«, »longines«, »zenith«, »doxa«, »rolex« imali svaki svoju tvornicu, svoj potpis na rad, ali danas Švicarci rade u jednoj tvornici dijelove i mehanizme za sve vrste satova. Plaćate malu cijenu i za recimo mehanički i za kvarcni »rolex«, objašnjava nam urar Vlado.
Najgore je zlato
– Danas ako se i pokvari sat, mijenja se cijeli mehanizam. Starinski sat? E, to je nešto drugo, treba biti pravi majstor, jer to je mukotrpan posao, radi se o čistoj mehanici. Popravak jednog takvog starog zidnog sata ne košta ispod petstotinjak kuna. Ručni satovi su se izrađivali od metala, čelika i mesinga, neki su bili kromirani, a osovina od čelika. Sat od zlata bio je samo kućište. Zlato je mekano, ima koeficijent toplinskog rastezanja, za moj ukus najgori materijal jer se zapravo na zlatu uvijek štedjelo. Danas se satovi rade od titaniuma, laganog materijala, antialergijskog materijala, nekada nije bilo toliko alergija koliko danas. Skupocjeni satovi »tag heuer«, »breitling« ili »rolex« imaju vrhunski mehanizam, neuporediv u odnosu na neke druge marke. Recimo, Švicarci su napravili stolni sat optočen dragim kamenjem vrijedan milijun eura, ali je dopušteno odstupanje točnosti mjerenja vremena neuporedivo veće od najjeftinijeg kvarcnog sata, jeste li to znali? pita nas urar Vlado i dodaje: – Radio control, elektronski sat dirigiran iz Frankfurta najtočniji je elektronski sat.
Ove se godine obilježava stoljeće ručnog sata. Zabilježeni su u povijesti slučajevi koji svjedoče o postojanju ručnih satova učvršćenih na narukvici još u 16. stoljeću, ali je švicarska tvrtka Girard Perregaux 1880. godine caru Wilhelmu II za časnike njegove mornarice izradila dvije tisuće satova. U širu upotrebu ručni satovi dolaze s Prvim svjetskim ratom, namijenjeni vojnicima. Satovi su imali rešetku nad staklom kako ne bi došlo do oštećenja krhotinama projektila. Kazaljke i brojčane oznake bile su premazane ilumninacijskom supstancom kako bi bile vidljive u mraku. Kućište je bilo slično džepnom satu, a kroz žičane ušice provlačio se remen. Prvi ručni satovi s automastkim navijanjem počeli su se proizvoditi dvadesetih godina prošlog stoljeća, a standard automatskog navijanja šezdesetih godina također prošlog stoljeća.
Usred razgovora otvaraju se vrata urarske radionice, ulazi njegov prijatelj inženjer Antun Grego, prepoznajemo u njemu jedriličara koji je krajem šezdesetih i sedamdesetih u tandemu sa Simom Nikolićem osvojio juniorsko i seniorsko europsko prvenstvo u klasi »šljuka«, a broncu na svjetskom prvenstvu. Pitamo ga koliko dolazi kod urara Vlade? – Pa sigurno trideset godina, možda i više, a znamo se sigurno pedeset, jel’ tako Vlado, kad si ti ono diplomirao, ja sam brodogradnju sedamdesetih, prisjeća se Grego. – Došao sam po brodsku uru koju mi je nećakinja poklonila, jako mi je drag sat, eto dogodio se neki mehanički kvar, a bez ure na mojoj jedrilici »Dora« nema smisla jedriti, našalio se Grego otišavši zadovoljan. Cijena popravka? Sitnica, 30 kuna.
Sto eura je plafon
– Ima jedna anegdota, moj prijatelj ima odličan kvarcni sat, a drugi »rolex«. Obojica nose satove na servis u Austriju, ovaj s »rolexom« dobiva servisnu knjižicu. Pita taj prijatelj majstora garantira li mu nakon popravka točnost, a majstor mu veli da kupi kvarcni sat za točnost, a »rolex« neka nosi da se hvali. Kad smo već kod satova, znate li koji ima savršen mehanizam? Brodski kronometar u kardanskoj kutiji. Inače, ja nosim »puma« reklamni sat. Kožni remen je ugodniji, a metalni trajniji, sada je u trendu koža. Kao mlad od oca sam dobio »roamer«, stara švicarska marka satova. I što se dogodilo? Otišao sam na trke na Preluku, trolejbusom se vraćao do Rijeke, pao i izgubio ga. Nikad ga nisam prežalio.
Pitamo urara Vladu kako gleda na općedruštvenu pojavu nošenja i u javnosti pojavljivanja sa skupocjenim satom na ruci, pogotovu političara i ostalih javnih osoba. – Pa nisu to samo političari, za mene su takve osobe, oprostite na izrazu, karikiram, bolesnici, kvarcni sat od sto eura je plafon! Sve ostalo je bacanje novaca, mišljenja je urar Vlado. – Da se razumijemo, tu ne ubrajam kolekcionare, to su male edicije satova i to su velike vrijednosti. Recimo »brietling« serija od 25 satova nema cijene jer je serija unaprijed prodana, no takav sat kad izađe iz trgovine, cijena mu pada. Recimo, »schaffhausen« se može prodati za sto eura jer ih je puno u seriji, a s druge strane džepni »longin« vrijedi 10 tisuća eura jer je replika vrlo male serije.
Mirno more i penzija
Društvo uraru Vladi radi i njegova kći Melita. – Pomaže mi petkom jer imam »produženi vikend«. Moja ljubav su barka, ribarija, školjke, gljive, puževi, sitnice koje život čine. U zadnje vrijeme proučavam samoniklo jestivo bilje kako bih mogao preživjeti kad odem u mirovinu, a to će biti sad na jesen, duhovito je završio ugodni razgovor ugodni jedan od najstarijih zanatlija na riječkom području. A nama je samo preostalo poželjeti uraru Vladi mirno more i mirne, svojim zadovoljstvima ispunjene umirovljeničke dane.
