Tvornice radnicima

Kuharice žele kupiti firmu: Naša ponuda je ozbiljna – nismo menadžerice, ali znamo raditi

Orjana Antešić

Ova bivša trećemajska tvrtka koja je u privatizaciji ispala kao neželjeno prase, u svojem vlasništvu nema nijednu nekretninu, prostore u kojima pripremaju i poslužuju hranu unajmljuju od Brodogradilišta, a jedino čime raspolažu kuhinjski je inventar i ono što znaju raditi



RIJEKA » Da bi izbjegle stečaj i gubitak radnih mjesta, šesnaest trećemajskih kuharica i konobarica, zajedno s direktorom, odvažile su se i dale ponudu državi da su spremne preuzeti »3. maj Ugostiteljstvo« za jednu kunu ako nitko drugi neće. 


Ovo bivše trećemajsko društvo koje je iz privatizacije ispalo kao neželjeno prase, zajedno s još druga tri, u svojem vlasništvu nema nijednu nekretninu, prostore u kojima pripremaju i poslužuju hranu formalno unajmljuju od Brodogradilišta, pa jedino čime raspolažu kuhinjski je inventar i ono što mogu i znaju raditi.    

Više tisuća obroka


U »zlatnim vremenima« ove su žene radnicima »3. maja« i kooperantskih tvrtki dnevno pripremale više od tisuću toplih obroka, danas je to spalo na 250 do 300 porcija dnevno. Ni one ni njihov direktor Milan Lulić ne umišljaju da bi sa svojim uslugama mogli opstati bez Brodogradilišta, možda jednom, uz dodatna ulaganja u opremu i kadrove, ali »3. maj Ugostiteljstvo« oduvijek je bilo upućeno i ovisilo je prvenstveno o trećemajcima i njihovim kooperantima. Doduše, nijedna veća fešta u gradu na Rječini i okolici i dan-danas ne prolazi bez hrane koju su pripremile ove kuharice, od srdelica na Veliki petak i Badnjak, prvomajskog graha u Ronjgima do maškara. Samo za sudionike ovogodišnje karnevalske povorke u Rijeci ove vrijedne žene pripremile su 10.000 porcija jote. 



Ove žene prate trećemajce već dugi niz godina, za dobar dio njih već unaprijed znaju što će naručiti. Ne prate ih samo u tamošnjoj kantini jer su za njih nebrojeno puta kuhale i na brodovima za vrijeme probnih vožnji. I to po tri obroka dnevno za 120 do 130 trećemajaca, koliko ih se u tom trenutku obično nalazi na brodu, sve to u kuhinji i s opremom koja je dimenzionirana za posadu od tridesetak članova. Ako su u tome uspjevale, onda ne bi trebalo biti straha da će se održati, ako im država dozvoli da preuzmu »Ugostiteljstvo« i sudbinu u svoje ruke. Jer, dok bude radio »3. maj«, posla će uvijek biti i za njih.





Nakon što ih je preuzela država, za »3. maj Ugostiteljstvo« u rujnu prošle godine na Trgovačkom sudu u Rijeci zaključena je predstečajna nagodba u koju su ušli sa 1,9 milijuna kuna dugovanja, od čega je više od polovice otpadalo na matični »3. maj«. Nagodbom se vjerovnicima trebalo isplatiti 40 posto njihovih potraživanja što bi bilo oko 770.000 kuna, ali bivši AUDIO, a danas Državni ured za upravljanje imovinom odnosno Centar za restrukturiranje i prodaju (CERP) to pitanje nije potezao već je prošli mjesec jednostavno oglasio prodaju »3. maj Ugostiteljstva«.    

»Gluha« država


Za razliku od sestrinskog TIBO-a, a posebno Tvornice »Motori i dizalice«, koje je država potpomogla sa blizu 70 milijuna kuna unazad nešto više od godinu dana, a koji su uglavnom potrošeni na plaće, »Ugostiteljstvo« je, prema navodima direktora Lulića, prve novce od države vidjelo tek početkom travnja ove godine. U pitanju je bilo namjenskih 394.000 kuna za otpremnine radnicama. Kroz cijelo to vrijeme, nitko se od mjerodavnih ljudi iz DUUDI-ja ili CERP-a nije »spustio« do Rijeke i na licu mjesta uvjerio se što to ustvari »3. maj Ugostiteljstvo« jest i o čemu to država kao vlasnik treba voditi računa. Sva komunikacija svodila se na par prepiski mailovima. 


– Da je država kao vlasnik na vrijeme reagirala i riješila naše financijske obveze, mi zasigurno danas ne bismo bili u poziciji u kojoj se nalazimo, zaključak je direktora Lulića.


S relativno malo novca u odnosu na ono što je već otišlo u spomenuta druga dva društva, država je mogla riješiti apsolutno sve probleme »Ugostiteljstva« koje iz vlastitih prihoda uspijeva podmirivati plaće radnicama i druge svoje obveze. Treba spomenuti da su Ministarstvu financija, koje se obično javlja kao jedan od većih vjerovnika, na račun neplaćenih poreza i ostalih davanja u trenutku otvaranja predstečajne nagodbe dugovali (samo) oko 16 tisuća kuna.    

Prst dolje


Svjesni da neće biti atraktivni ulagačima jer nemaju ništa od nekretnina te da je njihov glavni posao priprema toplih obroka za radnike u brodogradilištu, k tome još sa stotinjak tisuća eura obveza po predstečajnoj nagodbi koje netko treba podmiriti, radnice »Ugostiteljstva« i direktor odlučili su da će se sami javiti na CERP-ov poziv za iskazivanje interesa. Učinili su to iz golog straha i bojazni da bi netko iz Zagreba, ukoliko ne bi bilo ponuđača, mogao okrenuti prst prema dolje za »3. maj Ugostiteljstvo«, a oni završiti u stečaju i na burzi rada s nikakvom šansom za novo zaposlenje. 


Radnice »Ugostiteljstva« nisu školovane menadžerice i znaju malo ili ništa o vođenju firme, samo žele raditi i zadržati svoj posao. Kako će i što će na kraju od te njihove inicijative ispasti, ne znaju ni same. Ne zna ni direktor Lulić koji nema nikakvih povratnih informacija iz CERP-a nakon što su dostavili svoje pismo namjere. Ufaju se najboljem. 


– Morali smo nešto poduzeti da pokušamo spasiti svoja radna mjesta. Sposobne smo, vrijedne, želimo raditi i utoliko je naša ponuda ozbiljna, kazala je Irena Neral, konobarica koja u svoju radnu knjižicu upisuje već 32 godine staža. U »Ugostiteljstvu« je počela raditi s 20 godina. Njezine riječi potvrđuju i druge koje smo zatekli nakon još jednog odrađenog dana u kuhinji trećemajske kantine – Svetka Tomljenović, glavna kuharica Vesna Mičetić, Mirjana Ban, Anđelka Mladenić, Đulijana Sarajlić, Majda Radan i Sandra Kokić. 


One najbolje znaju koliko je njihov posao mukotrpan, kako je teško udovoljiti ljudima, a opet se svakog dana ustajati po mraku i počinjati opet iznova kuhati i servirati. Najmlađa među njima slastičarka je Tatjana Govi, glavni »krivac« za slasne i naširoko poznate štrudle i pite od jabuka koje se poslužuju na svečarskim događajima u »3. maju«. 


Prate te žene trećemajce već niz godina, za dobar dio njih već unaprijed znaju što će naručiti. Ne prate ih samo u kantini jer su za njih nebrojeno puta kuhale i na brodovima za vrijeme probnih vožnji. I to po tri obroka dnevno za 120 do 130 trećemajaca, koliko ih se u tom trenutku obično nalazi na brodu, sve to u kuhinji i s opremom dimenzioniranom za posadu od tridesetak članova. Ako su u tome uspjevale, onda ne bi trebalo biti straha da će se održati, ako im država dozvoli da preuzmu »Ugostiteljstvo« i sudbinu u svoje ruke. Jer, dok bude radio »3. maj«, posla će uvijek biti i za njih.