Ima samo jedan grad za kojeg srce naše kuca, samo jedan klub, mi njegova smo duša. Od hladne Kanade do vruće Sahare, od »dnevne sobe« tankera u Venecueli preko engleskog puba u Great Yarmouthu do hotelske sobe u korejskom gradu Busan. Za pobjedu Rijeke i dolazak Rabuzinovog sunca na Kantridu proteklog se tjedna nije navijalo samo na Kvarneru i u Primorsko-goranskoj županiji. Za Rijeku i Matjaža Keka srca su kucala i »iza sedam gora, sedam mora, sedam dolina i sedam planina, sedam rijeka i sedam jezera«…

Jednu od fotografija pristiglih na našu adresu poslao nam je pomorac Marin Perković koji je finale kupa gledao u Great Yarmouthu u Velikoj Britaniji.

Huk sa Zapada

– Nakon radnog vremena, uzeli smo laptop i pravac pub, prijenos tekme uz pokoji Guinness, dobra ekipa, tri Riječanina i jedan dinamovac, rezultat povoljan… Nije moglo biti loše. Naravno da bi mi bilo draže da sam mogao biti na Kantridi, sa svojom ekipom, uz svoj klub, ali situacija je takva kakva je i iz nje izvlačimo samo najbolje. Nažalost i povijesni uspjeh Rijeke protiv Stuttgarta pratio sam na sličan način, negdje sa Sjevernog mora uz Radio Rijeku, ali dio sam nadoknadio koji mjesec kasnije jer sam uspio otputovati s Rijekom u Lyon, piše nam Perković čija ljubav prema riječkom prvoligašu  traje od malih nogu, a za sve je »kriv« brat koji ga je još kao osnovnoškolca odveo na utakmicu.

Sličnu priču ispričao nam je i Nino Kera kojeg je posao odveo u Norvešku, u Horten, malo mjesto otprilike sat vremena udaljeno od Osla gdje je zahvaljujući satelitskom prijenosu pratio ogled Rijeke i Dinama.

– Je li bilo teško? Naravno da jest. Bio sam u Splitu i Varaždinu kad smo osvojili prva dva kupa, a sada kada se trofej prvi puta osvojio u našem gradu, morao sam na put. Ali nema veze, tješi me činjenica da ova Rijeka ne staje na ovom trofeju. Cijeli dan sam bio na iglama. Svaki slobodni trenutak sam pregledavao portale da vidim šta se događa u gradu, ima li koja nova fotografija, parola… Za vrijeme utakmice sam stajao na nogama, a na poluvremenu sjedio. Baš kao na stadionu. Neke se navike teško mijenjaju. Kad sam na putu, utakmice proživljavam dosta emotivno jer se hoćeš, nećeš, pomiješaju se s nostalgijom. Pogotovo kad se radi o velikim utakmicama kao što je bila ova. Svašta ti se vrti kroz glavu: gledaš na sat pa misliš da sam doma sad bi išao na pivu s prijateljima, sad bi krenuli, sad bi upali u gužvu iznad Kantride, pa štimung iznad stadiona, pa huk sa Zapada, piše nam Nino Kera koji  radi kao projektant i serviser brodskih komunikacija. Ne plovi, već obilazi luke i brodogradilišta po Europi, a matična firma je u Norveškoj. Kera za kraj dodaje jednu zanimljivost:

– Išao sam u razred u srednju školu s najtrofejnijim igračem Rijeke svih vremena: Dario, naklon do poda i moramo se naći da mi potpišeš album za sina. Čestitke ekipi i svima u klubu, učinili ste nas ponosnima.

Bravo Rijeka!

Pomorca Radovana Buvaca posao je proteklog tjedna odveo u daleku Južnu Koriju.

– U Busan sam otputovao na seminar za poslovno usavršavanje. Prvu utakmicu finala kupa gledao sam na Maksimiru, a uzvrat u Rijeci pogledao sam preko live-streama u hotelskoj sobi u Busanu. Ali sam bio spreman – od kuće sam ponio majicu s grbom Rijeke. Večer prije odlučio sam ranije ići na spavanje, ali od uzbuđenja nisam mogao zaspati tako da sam se konačno ustao oko 2.45 da bih gledao utakmicu. O uzbuđenju za vrijeme gledanja nisu ni potrebne riječi… Moja obitelj, supruga i dva sina, tekmu su gledali na Kantridi. Nakon utakmice razgovarao sam sa suprugom preko Skypea, a sinovi su naravno proslavili u gradu, napisao nam je Buvac.

Fotografiju nam je poslao i Alen Stepčić, drugi časnik stroja na brodu inozemne kompanije.

– Volim nogomet i radost koju taj sport donosi kada voljeni klub pobijedi ili se pošteno bori da bi nešto osvojio. Vjerovao sam u osvajanje i to me još više »grizlo«. No, posao je takav. Supruga mi je preko e-maila poslala poruku : Šteta da nisi kući, fešta je u gradu! Naježio sam se. A utakmica još nije niti počela. Pratio sam tekstualni prijenos preko interneta, minute su bile kao sati. Na kraju sam bio presretan i zadovoljan. Razmišljao kako ljudi sada doma slave. Bravo Rijeka! Sigurno da me takve stvari vežu za rodni grad, pogotovo u mom poslu, kada svaka pozitivna vijest dobro dođe. Tu večer bilo je ugodno osjećati se Riječaninom, piše nam Stepčić i napominje da objava njegove fotografije nije razveselila samo njega, nego i kolegu Rusella Oliverosa koji živi na Filipinima koji se fotkao u majici Armade.

– Skupa radimo već dugo vremena. Kad je vidio fotografiju na internetu, postao je pravi hit među posadom.

Navijanje nas povezuje

Veliki pozdrav iz Venezuele stigao je od Riječanina Alena Španjola i Andreja Horvatića, te Dubrovčanina Antuna Glavinića.

– Finale smo pratili na brodu preko interneta. Nažalost, internet nije bio dovoljno brz za prijenos, ali smo bili u stalnom kontaktu s obiteljima putem telefona i chata, izvještaje smo pratili i na raznim portalima, a najviše na Novom Listu. Navijanje nas povezuje, poručio nam je trojac strojara na tankeru.

Da su se navijači Rijeke snalazili kako god su znali, potvrdio nam je i Mato Prskalo.

– Finale Kupa smo pratili jer nam se posrećilo. Na Suisse Atlantique kompaniji nemamo internet, ali smo srećom bili vezani u luci Nelson na Novom Zelandu, pa smo se snašli sa stickom i socijalnim internetom. Ali za Rijeku se ne biraju sredstva. Tako se cijela ekipa Riječana i onih koji navijaju za Rijeku okupila u Tally office i gledala stream finale navijajući za najbolji klub u Hrvatskoj i šire. Naravno da je bilo teško gledati tekmu preko interneta, tako daleko od pune Kantride, ali čovjek se nekako navikne. Ali kad se spomene Rijeka, dvije stvari padaju na pamet: nogometni klub i rodni grad, najljepše od svega je što se uvijek na kraju vratimo doma, u svoju Rijeku, jer – kako se kaže – svugdje je lijepo, ali doma je najljepše, zaključuje Prskalo.

Za Rijeku je proteklog tjedna kucalo i opatijsko srce Ivana Butigana.

– Kao bivši profesionalni sportaš i pobornik zdravog života, vrlo sam emotivno pratio svaku pobjedu meni najdražeg kluba Rijeke!  Trenutno radim u korporaciji Stilcon, najvećem proizvođaču željeza u državi Victoria u Australiji, sa sjedište u Melbournu. Moja pozicija voditelja logistike i skladištenja ne daje mi puno vremena za intezivnije praćenje utakmica, ali nastojim, ako ne direktnim internet prijenosom, onda internet radiom pratiti svaki korak riječkog sporta. Ovom prilikom čestitke Rijeci i Primorju na izvanrednim rezultatima i hvala im što su me učinili ponosnim u dalekom svijetu, piše Butigan.

Fotografije »Armade iz San Josea u Kaliforniji« stigle su zahvaljujući Deanu Cozi.

– Odrastao sam na Turniću, a u Silikonskoj dolini u Kaliforniji živim više od 20 godina. Nogomet mi je u krvi, od malih nogu na betonskom igralištu OŠ Turnić do treniranja mojih sinova Luke, Marka i Nika koji svi igraju nogomet. Marko igra na najvišem nivou svog uzrasta – buduća je mlada nada Rijeke! Kad poslovno dođem u London ili negdje drugdje u Europi, i ako je Rijeka domaćin, »kidnem« doma na utakmicu. Finale kupa smo pratili tekstualno preko interneta, videa nije bilo. Pobjeda nad Dinamom je neopisiv osjećaj nakon toliko godina i nepravde. Bratić Darko mi je slao slike i snimke sa Zapadne tribine. Ajme meni… Stisne ti srce. Rabuzinovo sunce je kruna fantastične sezone. Svaka čast Keku i dečkima! I tako samo nastavite dalje, vitezovi Rijeke, poručio je Dean Coza.  

U zraku za svaki gol

Autohtoni Krasičar Josip Mikuličić povijesni uspjeh voljenog kluba pratio je s FPSO Sendje Ceiba koji se nalazi u Ekvatorijalnoj Gvineji.

– To je već šest godina moj dugi dom. Kako su naše satelitske veze dosta dobre, utakmicu sam uspio pratiti preko live streama. Jedino uručivanje pokala nisam vidio jer je naišla prava tropska oluja,  pa sam kompletno izgubio satelitski signal. Ali bez obzira na to – sreći nije bilo kraja. Važ je naš! I to je ono što je meni tu večer bilo najvažnije. Utakmicu nisam gledao sam, društvo su mi pravili Miroslav Butorac iz Crikvenice i Darko Polić s Hreljina. Kako smo mi svi domaći ljudi, Rijeka nam je svima u srcu. Našu radost odmah smo podijelili i s ostalim članovima posade, a na brodu nas ima preko 100 i dolazimo iz 17 zemalja, piše nam Mikuličić.

Da je bio u Rijeci, cijela obitelj bila bi na Kantridi.

– Nogometni klub Rijeka je za mene uvijek bio dio moga zavičaja. Slušajući navijanje Armade i prateći našu sjajnu igru ja sam i emotivno bio tamo na stadionu s našim dečkima. Trzao se na svaku krivo dodanu loptu i skakao u zrak za svaki gol. Svaki uspjeh Rijeke se pomno prati, a oduševljenje je nekad i veće kad ste na drugom kraju svijeta. Rijeka i Armada su uvijek duboko u meni, poručuje Mikuličić.

Forza Fiume

Pozdrav iz dalekog Singapura uputio je Igor Lončarić.

– Prvo čestitke NK Rijeci i VK Primorju na odličnoj sezoni i zahvala što su usrećili nas Riječane ove sezone. Finale kupa sam pratio iz kreveta u kabini, na moju sreću utakmica se igrala u 2 ujutro pa je bio signal dovoljno dobar da sam mogao pratiti utakmicu. Bio je to užitak. Moram priznati da sam imao osjećaj kao da sam tamo jer su mi prijatelji slali slike s utakmice, a i s fešte na Korzu. Bilo je koji put problema jer bi signal nestao pa sam se selio po brodu u gluho doba noći i tražio signal za gledanje live streama ili preko skypea. Okretao laptop, sastavljao antene od USB kabela, penjao se na najvišu palubu. Ako to ne bi uspijevalo onda sam probao loviti Radio Rijeku i slušati uživo prijenose. No par puta je bilo i čekanje da nekakav signal dođe na brod i onda s prvom porukom od doma stižu vijesti o utakmici s vrhunskim opisom akcija. Tata sve prati!  Svih trese groznica »Forza Fiume«. Ma koliko udaljeni bili od izvora. Mene je ulovila u Taiwanu i Singapuru na super jahti M/Y Saluzi dužine 69,9 metara, piše Igor Lončarić.

Supruga komentatorica

Jurica Randić finale kupa pratio je iz Dominikanske republike.

– Ova sezona uvijek će ostati kao najljepša svima nama koji volimo ovaj klub, grad, Kvarner. U pomorstvu sam već 13 godina i sad kad se prisjetim bilo je tu svakakvih emocija, na brod se uvijek nose dresovi, zastave, majice i ostali navijački rekviziti koji me prate kroz cijeli ugovor, a na stick je spremljena i posebna muzika koja prati naš klub. Bilo je trenutaka kada se je igrala utakmica, nije bilo signala i onda je supruga Martina glavni komentator preko sms poruka, a zamislite u tim trenucima nekoliko ludih Riječana u maloj brodskoj kabini kako zuri u mobitel i čeka svaku poruku… Ti se osjećaji ne daju opisati, treba to sve proživjeti. Ljepše je i lakše kad si doma, ali i daleko od svog kraja uživam u svakom uspjehu Rijeke. Čestitam Rijeci na osvajanju Kupa, Primorju na toliko željenom naslovu i rukometašicama Zameta na ulasku u Finale Kupa. Ideja o grafitu iz Brazila došla je spontano i napravio sam ga s prijateljem i kolegom Igorom Ercegom, piše Jurica Randić.

Da je priča o NK Rijeci zapravo priča o vječnoj ljubavi piše nam Ivan Tadej.

– Teško je objasniti mušku suzu kad Mujanović zabija gol Stutgartu ili kad vidim djecu u školama kako dočekuju igrače u školskim dvoranama, navijaju i pjevaju o Rijeci. Nekada se u školama navijalo za druge klubove. Samo djelomično za Rijeku. Za Rijeku se govorilo da su to Srbi, Bosanci ili neke druge izgovore samo da se ne voli ono što je naše. A i mi Primorci smo posebna vrsta ljudi. Nekako smo naučeni na to da nas se gazi i pritišće. Zato mi nije bilo čudno vidjeti onaj dio gledališta koji je bio čak i malo suzdržan u slavlju. Kao da su očekivali da će nam i to uzeti, da će se nešto dogoditi u 94. ili 95. minuti. Kao da smo spremni gubiti i još učimo kako je biti pobjednik.

 Bogu hvala da se gospodin Mišković pojavio i da dijeli istu ljubav prema Rijeci. U Nigeriji gdje god da zabušiš izvire crno zlato. I taj će novac stabilizirati klub. A mi navijači moramo naučiti da smo postali moćni zahvaljujući radu kao i svi Primorci. Današnji kruh od 7 kora je lakše podnijeti s internetom i kraćim ugovorima. Rijeka je rodni grad. Rijeka je ljubav, poručuje Ivan Tadej iz Gane.

Darko Stojaković tekmu je pratio iz Stockholma.

– Moram priznati da mi je jutro nakon finalne utakmice mobitel bio zatrpan porukama kako smo prijatelj i ja izašli u Novom listu. Bilo mi je naravno jako drago jer smo barem na neki način sudjelovali u velikom slavlju kad već nismo mogli biti na Korzu i Kantridi. Prilično je teško gledati cijeli grad kako se veseli, gledati statuse na Facebooku, video klipove, primati pozive od prijatelja i gledati opću euforiju i biti tako daleko od svega, a pogotovo jer sam godinama odlazio na Kantridu i u onim teškim vremenima i sakupio popriličan broj gostovanja.

Sad je već godina dana da sam se zbog posla preselio u Stockholm i baš sada, na moju nesreću, Rijeka piše jedne od najljepših stranica klupske povijesti, zaključuje Stojaković.