Kako kaže, kad se vratio iz Amerike, više od deset godina sanjao je o razvoju te grane kardiologije u Rijeci. Riječki liječnici endovaskularnu medicinu počeli su razvijati puno ranije nego što je mladi doktor Plazonić počeo sanjati o njoj. Prva periferna angiografija na horizontalno pokretnom stolu učinjena je na Sušaku 1962., da bi tri godine kasnije obavljena prva kateterizacija srca. Prva koronarografiju srca u riječkoj su bolnici obavili prof. dr. Antun Šepić i dr. Branimir Budisavljević 1974. da bi 1977. ugrađena prva aortokoronarna premosnica. Sredinom sedamdesetih godina u riječkoj se bolnici polako stišavaju aktivnosti koje su temelj razvoja endovaskularne medicine. Kirurzi i radiolozi koji su se njome bavili iz raznih razloga gube interes pa se sve do početka devedesetih u riječkoj se bolnici na tom području ne dešava praktički ništa.

Mentor prof. Šest s Rebra

– Devedestih godina nakon što sam se vratio s bojišnice postao sam šefom Intenzivne njege u sklopu Kardiologije na Sušaku gdje sam uveo niz novosti. Nakon toga dolazi odluka da odem u Zagreb na edukaciju iz invazivne kardiologije. Interesantan je podatak da smo na osnovi dobrog odnosa s profesorom Šestom s Rebra koji je bio moj mentor, uspjeli dogovoriti da primi dvaput mjesečno po jednog našeg bolesnika na koronarografiju. Dovoljno je usporediti to sa činjenicom da mi danas naparavimo preko 20 koronarografija u jednom danu, što je rezultat našeg dvadesetogodišnjeg rada. Kad sam ja počeo raditi koronarografije, akutni srčani infarkt bio je apsolutna kontraindikacija, danas je apsolutna indikacija i treba je napraviti što prije da bi se očuvalo što više srčanog mišića. To dokazuje kako se medicina razvija i mijenja i tako ponekad demantira samu sebe, objašnjava Plazonić.

Endovaskularna medicina, a posebno invazivna kardiologija, spadaju trenutno u jedne od najdinamičnijih medicinskih struka kad je u pitanju razvoj i primjena novih tehnika. Doktor Plazonić uvjeren je da će endovaskularna mediicna, poput endoskopije, ući u brojne medicinske grane što se već uostalom i dešava. Danas se endovaskularnim putem liječe razne bolesti koje su se nekad rješavale isključivo kirurškim putem, a to jee veliki napredak. Cilj suvremene medicine je što manje dezintegrirati ljudsko tijelo zbog čega se sve više okreće endoskopskim i endovaskularnim putovima.

I treća sala

– Endovaskularna medicina koju smo počeli razvijati sigurno će biti osnova našeg budućeg kvalitetnog rada u KBC Rijeka. Ona će ući u sve ostale specijalnosti poput neurologije, neurokirurgije, onkologije, ginekologije, traumatologije… Sve se više ide prema lokalnom davanju lijekova što iziskuje i treću angiosalu u Rijeci koja će biti različitih specifikacija nego prve dvije. Treba imati na umu i da je prva naša kardiološka angiosala iz 2003., a nakon što prođe 15 godina njezinog rada vi više ne možete nabaviti rezervne dijelove angiosalu. Prostora za treću angiosalu imamo, nabolje bi bilo napraviti hibridnu salu koja na jednom mjestu ima i CT i ultrazvuk. O tome KBC Rijeka mora misliti jer u Zagrebu već postoje dvije takve angiosale, a jedan KBC ne može biti više bez takve angiosale ako želi biti KBC, upozorava Plazonić.

Ipak put od prve angiosale u kojoj su riječki kardiolozi bili tek gosti pa do prve prave angiosale na kardiologiji kojoj se prije tri godine pridružila još jedna, bio je dug. Dvonamjenska angiosala u KBC Rijeka montirana je 1995. To zapravo, kako tvrdi Plazonić, nije bila dvonamjenska angiosala, već zapravo čista radiološka sala. Dvojica riječkih kardiologa, dr. Plazonić i dr. Đuro Marinović, počeli su raditi na aparatu koji nije bio primjeren za radiološku uporabu. Na njemu suradili sve do 2003. kad je napokon montirana kardiološka sala.

Njemački princip

– Prvu angiosalu smo, dakle, dijelili s radiolozima i tamo smo radili dvaput tjedno, utorkom i četvrtkom. Kompletnu dijagnostiku u njoj smo prvi počeli raditi dr. Đuro Marinović i ja. Usput smo počeli educirati dodatni kadar, a prvi sljedeći kolega koji nam se pridružio bio je dr. Rajko Miškulin koji se prvi nakon nas osposobio za samostalan rad. Sa profesorom Šestom usvojili smo princip, koji je njemački i kao takav vrlo pedantan i rigorozan, a koji u edukaciji zahtijeva broj učinjenih zahvata nakon kojih se tek stječe samostalnost u radu. Ja sam prvu samostalnu koronarografiju napravio nakon 100 koronarografija koje sam obavio uz mentora. Kad smo Đuro i ja radili prvu koronarografiju, nismo imali nikog iza sebe. Što smo pritom proživljavali od emocija do straha, to samo mi znamo. Znamo kako je raditi pionirski posao bez da se ima »leđa«, a da nam je pritom uvijek jako bilo stalo do pacijenta. Nakon što smo 1996. počeli s dijagnostikom u angiosali, 1998. implantirao sam prvi stent, a iste godine smo u toj angiosali zbrinuli i prvi akutni infarkt. Mi smo u početku imali isključivo balon dilataciju odnosno širenje krvnih žila balonom. U početku nije bilo stentova. Kad su došli stentovi onda smo ih koristili samo u onih pacijenata kod kojih je tijekom dilatacije došlo do komplikacije, a to su najčešće bile disekcije. Razvojem stentova, njih smo počeli stavljati nakon balon-dilatacijske pripreme lezije. Danas možda imamo i pretjerano korištenje stentova, budući da suvremena invazivna kardiologija ide prema tome da se stent ne implantira, a ako se i implantira da nestane kroz neko vrijeme što je moguće s biorazgradivim stentovima. Mi smo ugradili biorazgradivi stent u Rijeci među prvima u Hrvatskoj koji se razlikuje od klasičnog stenta. Postavljanjem klasičnog stenta krvna se žila armira na svojevrstan način i tako je isključujete iz njezine hemodinamske funkcije što nije dobro za pacijenta, ističe dr. Plazonić.

Ministrica Rukavina i ministar Milinović

Vlastitu angiosalu, riječki kardiolozi dobivaju tek 2003., a Plazonić za to velike zasluge pripisuje Ani Stavljenić Rukavina koja je tad bila ministrica zdravstva. Na prijedlog tadašnjeg ravnatelja bolnice, Plazonić je osobno sjedio u povjerenstvu za odabir angiosale. Naručene su dvije angiosale, jedna za Split, druga za Rijeku, a dogovor je bio da budu identične. Plazonić je posebno ponosan na tehničku specifikaciju koju je napisalo povjerenstvo koja je garantirala nabavku kvalitetne angiosale što je rezultiralo da su Rijeka i u Split dobili Siemensovu aparaturu koja je i dan-danas u uporabi u obje bolnice. Mnoge angiosale drugih proizvođača koje su nabavljene kasnije, ali od drugih proizvođača, prema Plazonićevim riječima, zamijenjene su s drugima.

– To znači da je naš odabir bio stručan, kvalitetan i pošten jer dobra angiosala znači dobru dijagnostiku, ali i zaštitni mehanizam za sve one koji su izloženi zračenju, a to je u prvom redu osoblje. I druga naša angiosala je uostalom Siemensova. Čim smo dobili vlastitu angiosalu počeli smo raditi svakodnevno, a osnovni limit koji nam je ograničavao rad, bile su financije. Niz godina nismo imali financijsku potporu ravnateljstva. Prvi sam put dobio nešto više novca za laboratorij kad su bile aktualne liste čekanja. Tada je ministar bio Darko Milinović kojeg stjecajem okolnosti znam iz ratnih, gospićkih dana. Tako smo dobili mogućnost da povećamo broj i intervencija i dijagnostike te da imamo vrhunsku kvalitetu materijala, što je jako bitno. To je sve dobro radilo do 2013. kad se počeo smanjivati limit potrošnje prema laboratoriju. To je smanjivanje bilo s ciljem i namjerom, a to je u konačnici rezultiralo mojom smjenom. No, bitno je da se sve nastavilo jer su moji učenici bili dobro obučeni. Oni sa svojom mladošću i dalje ulažu svoj ambiciozni moment u rad laboratorija i pokreću ga prema naprijed, optimistično će Plazonić.

Desetljeće čekanja

Drugu angiosalu KBC Rijeka je zapravo trebao dobiti odmah, no na nju je valjalo čekati cijelo desetljeće. Natječaj za tu angiosalu izašao je u studenom 2011. godine prije parlamentarnih izbora koje je stranka Darka Milinovića, tadašnjeg ministra zdravstva – izgubila. Iako je sljedeći ministar poništio taj natječaj, druga angiosala je ipak puštena u rad koncem 2013. Odjel za invazivnu i intervencijsku kardiologiju u riječkoj bolnici tada je već preuzeo je Plazonićev učenik, dr. Vjekoslav Tomulić, danas uspješan intervencijski kardiolog koji je prije godinu dana proglašen jednim od najradišnijih hrvatskih liječnika koji se nalaze u hrvatskom vrhu po broju obavljenih procedura.

– Nova angiosala bila je predviđena za nabavku dodatne aparature za elektrofiziologiju i elektroablaciju. Dr. Brusich koji je vrlo angažiran i entuzijastičan ulazi polako u tu domenu, koja je jedna od vrhunskih tehnika koje jako mogu pomoći pacijentu. Osim toga, već s prvom angiosalom, zajedno sa zagrebačkim kolegama uključili smo se u rad mreže za zbrinjavanje akutnog infarkta što je omogućilo našu dostupnost u 24 sata, a druga angiosala jamči tu dostupnost. Našom stalnom dostupnošću snažno je smanjen mortalitet. Danas imamo tek dva do tri posto mortaliteta među hospitaliziranim pacijentima s akutnim infarktom, ističe Plazonić.

Zapisano u genima

Dr. Željka Plazonića dijeli godina dana od mirovine koju će dočekati s više od deset tisuća obavljenih koronarografija i oko pet tisuća intervencija. Impresivan podatak iz profesionalnog životopisa, platio je zdravljem, ali ne žali. Njemu je invazivna kardiologija, kako se može zaključiti iz njegova objašnjenja, zapisana u genima.

– Da biste bili dobar invazivni liječnik bez obzira koje grane medicine, morate imati veliku količinu ljubavi prema tom poslu i veliki entuzijazam. Tu su i neke fizičke komparativne prednosti. Prije svega, to je sposobnost rada lijevom i desnom rukom odvojenom jedne od druge. Ja s obzirom na svoje bavljenje glazbom s tim nisam imao problema. Morate i znati gledati trodimenzionalno dvodimenzionalnu sliku. Tu je i najvažnija ljudska karakteristika u bavljenju tim poslom, a to skromnost, ali i svijest da ako radiš pettisućitu koronarografiju u svojoj karijeri, ne smiješ zaboraviti da je ona pacijentu prva. Toga nam danas pomalo fali i to nije dobro. Zdravlje? Jedna studija kaže da je intervencijski kardiolozi i radiolozi, imaju značajno skraćen život, pet puta veću mogućnost oboljenja od malignih bolesti, značajne probleme s očima, smanjenje imunološkog odgovora… Ja sam to sve proživio, bio sam pacijent. Imam dvije ugrađene valvule, preživio sam dvije sepse, melanom na leđima koji je operiran u prvom stadiju… Platio sam sve što može platiti u svom zdravstvenom kartonu pionir ovog posla koji predstavlja izravno izlaganje zračenju. Nije mi žao, ja sam to želio. Uostalom ni danas se ne čuvam. Pa ne mogu se staviti u futrolu ili epruvetu, ponosno zaključuje Plazonić.