Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1
Sutra: 8° 8° 1
21. veljače 2019.
Omišljanin nakon 68 godina saznao sam kamo je otišla frau Margi

Petar Grgić pronašao potomka Židovke koja se od Nijemaca i ustaša skrivala u njegovoj kući

Petar Grgić / Foto Petar FABIJAN
Petar Grgić / Foto Petar FABIJAN
Autor:
Objavljeno: 12. lipanj 2012. u 15:53 2012-06-12T15:53:00+02:00

Jedan tekst u Novom listu povezao je Krk i Brazil, a Grgić je od Saše Marcusa saznao sve o sudbini Židovke Margit Ebenspanger. Nasljednici njezine kćeri Zlate danas od Hrvatske potražuju oduzete nekretnine 

Na ekranu računala Saše Marcusa koji živi u Brazilu u travnju 2012. godine zasvijetlila je obavijest o pristigloj elektroničkoj pošti. Mora da se čovjek prilično iznenadio kada je kliknuo na e-mail u kojemu je pisalo: Zovem se Petar Grgić, sad živim u Omišlju na otoku Krku, imam neke informacije iz 1944. godine, a odnose se na frau Margit Ebenspanger koju je moja majka Vera sklonila od progona. Njena kći Zlata i Mario Marcus došli su po frau Margit nakon oslobođenja Splita u oktobru 1944. Kako smo samo moja rodica i ja živi i znamo nešto o tom vremenu i događajima, ako vas interesira, rado ćemo vam izaći u susret bez ikakvih obaveza. Molim vas javite mi se ako govorite ovaj jezik. Može i engleski. Pozdrav«. 

Saša Marcus razumio je jezik, itekako se obradovao jer mu se pružila prilika razjasniti dio obiteljske priče koja nije bila nimalo ugodna za njegovu židovsku obitelj koja porijeklo vuče iz solinsko-splitskog područja u kojemu su bili izloženi nacističkom i ustaškom teroru četrdesetih godina prošlog stoljeća. Kada se to događalo Petar Grgić, Pere, bio je dijete, dijete koje je jednoga dana 1944. godine sestrinu i svoju sobu dao starijoj gospođi koju je njegova majka zvala frau Margit. 

 San ili java

– Bila je 1943. godina, kapitulacija Italije, razoružanje Talijana, masovno iz moga sela Vranjic blizu Solina ljudi odlaze u partizane. Vladavina narodnooslobodilačke vojske trajala je kratko. Došli su Nijemci i ustaše. Negdje u proljeće 1944. nama je u kuću došla frau Margit Ebenspanger. Naša je kuća bila malo izvan sela i smjestili smo je u sobu u kojoj smo spavali moja sestra i ja. Ostala je kod nas do jeseni 1944. godine, do listopada kada je oslobođen Split. Po nju je došla kći Zlata. I tu počinje cijela ova priča koja traje nekoliko mjeseci. 

Tada sam imao deset godina jer sam rođen 1934. godine i nečega se sjećam, ali sve se posložilo tek nedavno zahvaljujući članku koji je objavljen u Novom listu. Potpisala ga je novinarka Irena Frlan, a odnosio se na povrat oduzete imovine. Zlata je došla k nama, povela majku i nakon toga nikada više nismo ništa čuli o njima. Pričalo se da je otišla u Južnu Ameriku..., ispričao je Pere Grgić. 

Prolazile su godine, a on nikada nije saznao što se dalje događalo s obitelji Ebenspanger i Marcus. Počeo je sumnjati da je sve to umislio. 

– Pokušao sam saznati nakon smrti moje majke, puno kasnije, što se dogodilo s frau Margit i njezinom obitelji. Nazvao sam židovsku zajednicu, ali kako nije bila riječ o zagrebačkoj židovskoj obitelji, nisu mi mogli dati nikakve informacije. Sve dok u Novom listu nije izašao članak u kojemu se u kontekstu vraćanja imovine spominje ime Zlate Ebenspanger. Shvatio sam da nije riječ o mojoj imaginaciji, već da su ti ljudi stvarno postojali. Putem odvjetnika koji je zastupao obitelj, došao sam do e-mail adrese Saše Marcusa Ebenspangera koji se rodio 1944. ili 1945. u Rimu. 

Taj dečko, slušaj mene dečko, čovjek koji ima godina skoro kao i ja, a što me je fasciniralo, počeo se sa mnom dopisivati na hrvatskom. To je fenomenalno. Riječ je o potpuno razumljivom jeziku i čitam njegove e-mailove bez ikakvih problema, kaže Grgić. 

 Milostava sudbina

Fascinira ga kako je njegovom novom prijatelju nakon toliko godina hrvatski jezik ostao u uhu.

– Između Prvog i Drugog svjetskog rata u solinskom bazenu bila je tvornica cementa u vlasništvu tršćanske tvrtke. Tamo su bili direktor neki Hartman, i njegovi suradnici Židovi. S njima smo u predratno doba bili jako dobri. Moj tata je također radio u cementu i to je očito linija po kojoj je frau Margit došla kod nas u kuću. Zahvaljujući elektronskoj komunikaciji sve više smo saznavali i Saša i ja. Izmijenili smo tri-četiri e-maila, razgovarali smo o onome što se događalo. Nakon što smo to posložili voljeli bi se i vidjeti. Saša je predložio da idem na skype, a ja to ne znam montirati. Zamolio sam prijatelja iz Pazina i rekao je da će mi pomoći. Javio sam mu da mi kaže u koje doba dana bi bilo najpametnije da kontaktiramo skypeom. Tako ćemo vidjeti i u živo, nada se Grgić. Odgovor još nije dobio.

Sve ono što je Grgića mučilo godinama  i za što je kriva povijesna tragedija dobilo je logičan rasplet, zahvaljujući komunikaciji sa Sašom Marcusom koja je počela na ovaj način:

»I ja vam se zaugvalim da ste mi poslali e-mail«

»Pere doba večer. I ja vam se zaugvalim da ste mi poslali e-mail. Moja mama je bila sestra od Zlate. Mama nikada nije pričala što se događalo za vrijeme rata. Znam da su jednu večer pobjegli u jedna mala čamac i da su ostali na jednom malom otoku. Onda su otišli u Bari gdje je moja baka Margit umrla. Iselili su u Rim gdje sam se ja rodio u ožujku 1945. U svibnju 1946. su stigli u Brazil, u Sao Paolo gdje živim do danas. Prvi put u Zagrebu bio sam 2002. i interesira me sve što se onda događalo i bilo bi mi drago ako mi možete pisati. Nisam nikada učio hrvatski, sigurno ima puno grešaka. Srdačan pozdrav!«.

 
Valja se nadati da će sudbina biti milostiva i da će se ovi 70-godišnjaci, koje je povezalo sjećanje o nesreći ljudi koji su proživjeli pogrom samo zato što su bili Židovi susresti, dati si ruku u ime sve one proživljene muke.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
S pet zvjezdica napunite sezonu brzo, lako i jednostavno