Prijatelji i u nevolji

POTRESNA ISPOVIJEST Ovi momci iz Rijeke su prijatelji iz djetinjstva i stopostotni invalidi. Imaju samo jednu želju

Kristian Sirotich

Antonio Šebelja i Andrej Rubeša - prijatelji iz djetinjstva, stopostotni invalidi, prolaze kalvariju, ali ne gube nadu / Foto Ivica TOMIĆ

Antonio Šebelja i Andrej Rubeša - prijatelji iz djetinjstva, stopostotni invalidi, prolaze kalvariju, ali ne gube nadu / Foto Ivica TOMIĆ

Andrej Rubeša i Antonio Šebelja imali su svijet na dlanu, a danas ne žive život svojih vršnjaka, nemaju vremena razmišljati o tome što su mogli postići, imaju boljih i lošijih dana, uspona i padova. Njihova je priča posebna. Tragična, šokantna, emotivna. Priča o upornosti i volji



Rođeni su u razmaku od dva dana. Iste godine. Roditeljski domovi su im udaljeni dvjestotinjak metara zračne linije. Zajedno su išli u vrtić, zajedno dijelili osnovnoškolske klupe. Antonio Šebelja i Andrej Rubeša su prijatelji iz djetinjstva. I spletom nesretnih okolnosti danas praktički dijele istu sudbinu.


Antonio, član Boćarskog kluba »Marinići« taman je završio školu i zaposlio se kao vodoinstalater, Andrej, košarkaš »Svetog Mateja«, »Kvarnera«, FSV-a i hrvatski reprezentativac u mlađim dobnim kategorijama, halubajski zvončar, član klape Mistrage, bio je maturant Medicinske škole u Rijeci, želio je postati fizioterapeut. Svijet im je bio na dlanu. A onda se sve srušilo. Bio je dovoljan samo djelić sekunde da im se život okrene za 360 stupnjeva, pretvori se pakao. I u herojsku priču.


Antonio i Andrej ne žive život svojih vršnjaka, nemaju vremena razmišljati o tome što su mogli postići, imaju boljih i lošijih dana, uspona i padova, nemaju vremena očajavati nad zluradom sudbinom. Njima su namijenjene neke druge uloge. Nije im bilo lako otvoriti se, prebirati po neželjenim sjećanjima potisnutim u odavno zatvorene ladice svijesti, ali su ipak za to smogli snage. Baš onako kao što to čine svakoga dana vjerujući da će ipak doći do svoga cilja. I zato je njihova priča posebna. Tragična, šokantna, emotivna. Priča o nevjerojatnoj upornosti i volji.


Najteži dani




Andrej Rubeša prvi je otvorio dušu. Govorio je smireno, polako, zastajao u onim trenucima kada mu je postalo teško ili kada ne bi mogao pronaći pravu riječ.


Obitelj najveći oslonac i podrška – Valter Šebelja, Antonio Šebelja, Biljana Rubeša, Predrag Rubeša, Andrej Rubeša i Mia Rubeša


Obitelj najveći oslonac i podrška – Valter Šebelja, Antonio Šebelja, Biljana Rubeša, Predrag Rubeša, Andrej Rubeša i Mia Rubeša



»Baš i ne volim pričati o tome što mi se dogodilo. Bio sam maturant, upisao fakultet, bio je sedmi mjesec, bili smo na fešti na Grobniku. Prometnu nesreću doživio sam u ranim jutarnjim satima. Čekali smo autobus, same situacije se baš ne sjećam, ali autobus je zadnjim kotačem prešao preko mene. Sljedeće čega se sjećam bilo je buđenje u bolnici, kada sam ugledao roditelje. Kažu da je jedan autobus prošao i nije se zaustavio, a onda je došao drugi. Izvadio sam pokaznu da bi vozač stao, potrčao sam i onda se to dogodilo. Sjećam se nečega u magli dok sam ležao na cesti, na autobusnoj stanici u Podrvnju. Tako je počela moja kalvarija. Bio sam tri mjeseca na intenzivnoj njezi, nakon toga sam još tri mjeseca ležao na traumi. A to je bio tek početak.


Antonio Šebelja i Andrej Rubeša


Antonio Šebelja i Andrej Rubeša



Taj početak liječenja je bio zaista užasan jer sam bio u velikim bolovima i pod narkoticima. No, prošlo je. Možda mi je to bio najteži dio, da nije bilo mojih roditelja ne znam kako bi se to završilo. Zaista su bili svaki dan uz mene, dolazili su i prijatelji. Bio mi je kaos u glavi, užasni strahovi, bolovi. Sve to trajalo je jedno šest mjeseci. Do sada sam imao stotinjak operacija, a u tom prvom periodu liječenja bio sam svaki dan u sali pod općom anestezijom. Imao sam sedamdesetak uzastopnih anestezija. Rane su bile teške, trebalo ih je čistiti, bilo je tu svega. Bilo mi je strašno teško kada su mi rekli da više nikada neću moći mokriti, ali zadovoljan sam što to ipak nije tako završilo. Danas imam stomu i to mi više ne predstavlja problem.


Antonio Šebelja


Antonio Šebelja



Prva faza oporavka trajala je šest mjeseci u bolnici, nakon toga sam godinu dana bio kod kuće, godinu dana previjanja. Nekoliko sam mjeseci bio u krevetu. A onda sam rekao dosta, dojadilo mi je biti u krevetu. Fizioterapeut mi je dolazio svaki dan, mišići su u potpunosti atrofirali, a kada je prvi mišić zatitrao svi smo kući slavili. Bilo je teško stati na noge, ali imao sam silnu volju i želju što prije život vratiti u normalu. Nije bilo druge nego svaki dan trenirati. I to se tako sada vrti u krug. Malo sam kući, malo u bolnici na operacijama.


Rane ne zarastaju


U tom periodu kada sam bio kući odlučio sam krenuti na fakultet. Na Veleučilištu sam nakon mature bio upisao Sigurnost na radu, iako mi to nije bio prvi izbor. Imao sam strašnu volju to završiti, iako je sada u statusu mirovanja. Uspio sam položiti i vozački ispit, svaki dan sam išao na predavanja, svaki dan na treći kat… U drugom sam semestru malo popustio, postalo je preteško. Unatoč volji. Godinu sam, doduše, prošao, a onda sam završio u bolnici. Sada mi je zdravlje na prvom mjestu, želim napraviti sve te operacije koje moram napraviti da bih se vratio u normalu, a onda ću nastaviti. Kada sam krenuo na fakultet nisam baš zdravstveno bio najbolje, čak niti ne znam kako sam tu godinu uspio odlaziti na fakultet.


Andrej Rubeša


Andrej Rubeša



Možda sam se tada malo i preforsirao. Uslijedile su komplikacije oko rana koje nisu zacjeljivale, stalno sam na operacijskom stolu. Noga, trbušni organi, stalno nešto. Posjetili smo klinike u Londonu i Münchenu više puta. I najveći je problem što te rane nikako ne zarastaju, a rekonstrukcije su upitne. Doduše, sada je puno lakše jer je puno jednostavnije za previjati budući da jednog dijela tijela više nemam. Nedostaje mi gluteus, na lijevoj strani veliki dio tijela uključujući bedro i potkoljenicu… Teško je to nadoknaditi i te rane jednostavno ne zarastaju. Kako kratim vrijeme? Tražim nove zanimacije, upisao sam tečaj glume u Kalvariji, upisao tečaj neurolingvističkog programiranja… I onda opet završim u bolnici. Nešto me zaintrigira, pa završim u bolnici, pa mi je nakon toga još teže nešto pronaći.


Vrijeme kratim čitajući, slušajući glazbu, gledam TV, filmove…. Nekad sam svirao harmoniku i pjevao u klapi Mistrage, sada sam jedno vrijeme učio svirati gitaru pa onako potiho i zapjevam. Ali teško mi je pustiti glas. Ne vuče me više da zapjevam, ali tko zna. Možda jednom. Igrao sam i košarku, danas želim staviti koš u vrt i baciti »Amerikanca«.


Predstoji borba


Krivim li koga? O vozaču autobusa koji me pregazio i nije se nakon toga zaustavio uopće ne razmišljam. On će dobiti svoju kaznu, a mene čeka moja borba. Da mogu sada nešto promijeniti, ne bih otišao na tu feštu. Ostao bih kući. Jelenu Rozgu ionako nikad nisam slušao. Puno puta sam o svemu tome razmišljao, ali što sada imam od toga. Ništa. Treba to ostaviti i krenuti dalje. A to je teško. Sve je teško. A najteže je što sve stoji i ne ide naprijed. Svaka operacija je nova nada da će biti bolje. I volio bih vidjeti barem neki mali pomak.


I društvo se rasulo, svatko je otišao na svoju stranu, puno njih se zaposlilo… Znao sam da će to biti tako, uzeo sam zdravo za gotovo da neće uvijek moći biti uz mene, ali uz prijatelje je neke stvari lakše podnijeti, izdržati. Koji put mi nedostaje društvo, ali iz te se kože ne može. Imam nekoliko prijatelja s kojima sam jako dobar i za koje znam da su uvijek tu. U kontaktu smo, čujemo se, kada nisam u bolnici odemo na kavu ili dođu kod mene. Trenutačno sam baš izašao iz bolnice, malo dolazim k sebi, izađem tu i tamo navečer prošetati po pola sata. Evo, sada prvi put sjedim nakon dva mjeseca. Krećem se uz pomoć štaka i ortoza, a vjerujem da ću jednog dana moći pustiti jednu štaku i normalno se kretati.


Vodi me želja za oporavkom koliko je to moguće, da počnem konačno funkcionirati u nekoj mogućoj normali. I da završim taj fakultet. Želim se riješiti više i te bolnice, kada vidim bolnicu polako mi postaje muka, ali nema druge nego biti strpljiv. Drugog načina za oporavak nema.


Hvala svima koji su bili uz mene kada je bilo najteže, dragoj razrednici profesorici Mileni Jelovčić i tadašnjem razredu fizioterapeuta, uvijek su bili prisutni i bodrili me. Hvala i doktoru Ivanovskom, liječniku na JIL-u velikoga srca, koji me je u krevetu odveo na bolnički kiosk na prvo pivo u novom životu, sestri Hani, profesoru Tediju Cicvariću, koji me spasio i o meni brinuo od prvog dana do danas, sa zahvalnošću i poštivanjem ću se uvijek sjećati pokojnog profesora Štalekara. Hvala i svom osoblju traumatologije na čelu s najboljom i posebnom fizioterapeutkinjom Dolores, koja me je dizala na noge kada nitko nije vjerovao da ću stati na njih. Hvala i dragoj sestri Kiki, dr. Gomizelj-Randić i sestri Aidi na svakodnevnoj pomoći i razumijevanju svih ovih godina. I svima na odjelu Plastične i rekonstruktivne kirurgije u KB Dubrava. Naravno, i čitavoj obitelji na ljubavi i potpori – zaključit će Andrej Rubeša i riječ prepustiti prijatelju iz djetinjstva. Antonio je pozorno slušao sve što je Andrej govorio, ali kada je na njega došao red nije lako bilo vratiti se u prošlost.


Zadnji balončić


»Kako sam ja nastradao? Blesavo – pitanjem i odgovorom krenut će Antonio Šebelja. – Završio sam školu, počeo raditi kao vodoinstalater i dočekao prvi godišnji odmor. S djevojkom sam otišao na kupanje u Volosko, otišli smo na Črnikovicu na kavu. Htio sam se ići okupati, a djevojka je rekla da je pričekam. Nisam je pričekao. Uzeo sam loptu i htio izvesti neku glupost, kao što sam to uvijek radio. Bacio sam loptu, skočio i skočio krivo. Noge su mi se prevrnule, glavom sam udario u tlo. Vjerojatno sam nekoliko sekundi bio u nesvijesti, onako od udarca, ali kako sam došao svijesti htio sam izaći iz vode. Ali ruke i noge samo su plutale oko mene. Gledao sam u daljinu, pustio zadnji balončić i rekao sam sebi, gotovo je, umireš. I onda me je netko povukao van iz vode.


Prvo su me posjeli jer nisu znali što mi se dogodilo, ali sam klizao u vodu. Nakon toga su me polegli, dotrčala je i moja djevojka i onda su shvatili da nešto nije u redu. I ja također. Počeo sam plakati, rekao da ništa ne osjećam… Zvali su hitnu, završio sam u bolnici i odmah na operacijskom stolu. Šestog kralješka nemam, peti i sedmi kralježak spojeni su pločicom, ali je dobra stvar što mi je jedna trećina leđne moždine još uvijek živa. Prije operacije su me došli vidjeti, mama, tata, djevojka, barba, Karlo… Toga se sjećam kao u magli. Probudio sam se drugi dan pod morfijem i lijekovima. Petnaest dana sam bio na JIL-u, imao halucinacije od lijekova, pratio sam samo kada će doći 15 sati i posjeta.



U organizaciji Boćarskog kluba Marinići 30. srpnja u Marinićima održat će se humanitarna akcija »S Andrejom do cilja«. Riječ je o drugom humanitarnom međunarodnom boćarskom turniru parova i fešti tijekom koje će sav novac prikupljen donacijama biti uplaćen na žiroračun za pomoć Andreju Rubeši tijekom liječenja.


Humanitarna akcija započet će u 8.30 sati uz mažoretkinje Halubajke, od 9 sati započinje turnir parova, od 11 natjecanje u kuhanju kotlića, od 16 turnir u briškuli i trešeti, a od 18 sati košarkaški turnir »tri na tri« u dvorani Osnovne škole Sveti Matej. Žiroračun na koji se mogu uplatiti donacije za pomoć Andreju Rubeši je: HR9324020063103275898 za Andreja Rubešu.



Sestra Hana je bila prekrasna, dopustila bi da posjete dođu i dva puta dnevno. Kada bi oni došli malo sam mumljao, nisu me baš razumjeli, ali mi je bilo bitno da su uz mene. Iako, kroz karnilu sam uspio i progovoriti, a niti liječnicima nije bilo jasno kako. Nakon toga sam prebačen u Varaždinske toplice. Izgubio sam termoregulaciju pa su me, ne znajući što mi je, prvo smjestili u bolnicu i nakon dvadeset dana vratili u toplice. Tamo sam prvo dobio okovratnik, nakon toga su počele vježbe u krevetu, pa su me podizali na jednu dasku okomito da mi proradi krvotok…


Vježbe u Moskvi


Nakon mjesec dana su me počeli po sat vremena stavljati u kolica i tako je počelo. Mama je bila stalno uz mene, djevojka je dolazila svaki vikend, dolazili su tata, barba, nona, nono. Djevojka Anja mi je najveća podrška. Uz roditelje i sve prijatelje. Društvo je stalno uz mene, sada sam bio s djevojkom na Pagu, malo sam odmorio, napunio baterije. Zahvalan sam svima koji su mi pomogli i pomažu, prijateljima što su nam pomogli urediti stan u roditeljskoj kući u kojemu sada živimo djevojka i ja.


Trenutačno idem na jednu kliniku u Moskvu na terapije, riječ je o liječenju mojim matičnim stanicama. Stanice vade iz moga tjela, prerađuju i ubrizgavaju u lumbalni dio. Nadam se čim boljem oporavku. Nisam izgubio vjeru i nadu da ću se oporaviti. Možda nekoliko puta na početku, tek kada mi se sve to dogodilo, ali sada ne gubim nadu. Vjerujem u sebe, vjerujem da ću opet barem još jednom prohodati. Ti odlasci u Moskvu znaju biti naporni, sve i svi nedostaju, komunikacija je slaba, ali zato su vježbe na vrhunskom nivou. Prvi put sam u Moskvi bio 21 dan, napravili su detaljne preglede, provjerili mogu li uopće raditi matične stanice i kada sam dobio zeleno svijetlo počele su terapije.


Prvi put su mi izvadili matične stanice i samo jednom su mi ih ubrizgali, a zadnja dva puta sam dobio dvije doze. Vježbe, fizikalna terapija, struja… A kada sam kući vježbam i po pet sati dnevno. Dobio sam vježbe u Moskvi pa onda kombiniram. Vozim bicikl, dolazi fizioterapeut, imam struju da mi potakne živce da bolje reagiraju… Nedjeljom uzmem malu pauzu, ali druge dane nema odmora. Ujutro i poslijepodne.