Božićni razgovor s mons. dr. Ivanom Devčićem, riječkim nadbiskupom, uvijek otvorenim sugovornikom koji promišlja čovjeka i vrijeme u kojem živimo, strukom i vokacijom filozofom, posvetili smo nekoliko aktualnih pitanja naše današnjice. Prije svega, pitamo o njegovoj ovogodišnjoj božićnoj poruci koju u cijelosti posvećuje obitelji u aktualnom trenutku naše zemlje, svjestan da stradaju i pate mnogi, i pojedinci i obitelji, pa tako i društvo u cjelini.

  – Božić je blagdan koji u središte stavlja obitelj u kojoj se Isus rodio. To je obitelj Marije i Josipa, koju mi kršćani nazivamo Svetom ili Nazaretskom obitelji. S tom se obitelji susrećemo u liturgiji i u božićnim običajima od početka došašća do svetkovine Bogojavljenja, kaže dr. Devčić, riječima pape Franje tumačeći da je obitelj »jedinstveno dobro«, no koje je »unatoč njegovoj neprocjenjivoj vrijednosti i važnosti, danas malo cijenjeno i loše tretirano«. Isto tako, upućuje da će u Rijeci, u Trsatskom svetištu 19. travnja 2015. biti održan Drugi nacionalni susret hrvatskih katoličkih obitelji.

  U poruci, među ostalim, naglašavate neumorne poruke pape Franje o obitelji.

  – Ne smijemo zaboraviti brojne izjave pape Franje u prilog obitelji. Među mnogim bolnim točkama suvremenog svijeta, na koje on ne prestaje upirati prstom, nalazi se i kriza obitelji. Koliko smatra obitelj važnom ne samo za Crkvu i čovječanstvo nego u prvom redu za same bračne drugove i djecu, pokazao je svojim brojnim intervencijama na tu temu i sazivanjem izvanredne sinode o obitelji, koja je održana ove jeseni, te redovne koja će se održati u jesen iduće godine.

  Kada govori o obitelji, papa Franjo se obraća i Crkvi i društvu, jer smatra da je obitelj »jedinstveno dobro, prirodno, temeljno i lijepo za osobe, obitelji i društvo«. Pritom glavni uzrok za suvremenu krizu obitelji prepoznaje u pogrešno shvaćenoj slobodi »koja je donijela duhovno i materijalno opustošenje bezbrojnih ljudskih bića«. Riječ je o slobodi koja izbjegava konačne i neopozive odluke i obveze te, umjesto toga, bira i promiče »kulturu provizorija«. Uvjeren da je obitelj, zasnovana na braku muškarca i žene, koji su se obvezali na međusobnu vjernost i zajedništvo do kraja, jedina prava brana toj »kulturi provizorija«, tj. individualističkom i egoističkom raslojavanju društva i čovječanstva, Papa poziva: »Vrijeme je da se shvati kako je lijepo, istinito i dobro stvarati obitelj, biti danas obitelj, kako je to neophodno za život svijeta, za budućnost čovječanstva.« Sve me je navedeno potaklo da ovogodišnju božićnu poruku posvetim obitelji.

Vapaj branitelja

Odavno ste analizirali da su najdublji uzroci krize koju svijet proživljava, pa i naša zemlja, moralno-religiozne naravi. Želim Vas ponovo pitati o dugotrajnom vrlo lošem socijalnom i ekonomskom stanju u našoj zemlji i s tim povezanim sve većim socijalnim raslojavanjem našeg društva.

  – Sve ukazuje na veoma loše, štoviše na iz dana u dan sve gore ekonomsko, a time i socijalno i demografsko stanje u Hrvatskoj. Široki slojevi ljudi sve su siromašniji i sve očajniji, pogotovo oni bez posla. A tih je cijela jedna velika armija. Sve to čini Hrvatsku neprivlačnom zemljom ne samo za strane investitore nego i za one koji su u njoj rođeni, kojima je ona jedina domovina. Koji mogu, napuštaju je, makar teška srca. Kod građana prevladava neka čudna ravnodušnost, kao da su se pomirili sa sudbinom koju se ne može promijeniti. Jedini koji uporno protestiraju jesu branitelji. Ali šira se javnost pomalo i na to navikla i ponaša se kao da tih protesta ni nema. Neki im prigovaraju da »teroriziraju«, da uvijek traže neka svoja prava, dakle da gledaju samo na svoje interese. Meni se čini da nije posrijedi samo borba za svoja legitimna prava, nego da se radi o nečem posve drugom. Nije li zapravo povod njihovu upornom protestu nezadovoljstvo, ne zbog ovog li onog prava, nego zbog toga što vide da država za koju su dali svoje zdravlje i živote ne ide pravim putem, štoviše da pred njihovim očima propada? Nije li taj protest glas vapijućeg u pustinji da se to spriječi, da se konačno zaustavi ekonomsko, demografsko i socijalno rasulo koje nam danas prijeti slično kao što su moćne horde prijetile 1991.? Teško je vjerovati da bi oni koji su 1991. bili spremni dati sve za spas ove zemlje danas postali ljudi koji samo misle na svoje osobne interese. Oni i danas, onako kako mogu, brane ovu zemlju, pozivaju na njezinu obranu, na njezin spas. Zato je potrebno poslušati što nam žele reći, čuti njihov vapaj i opomenu i ponovno se, kao 1991., solidarizirati, zbiti redove, obnoviti nadu i vjeru u sebe i u Boga, čije rođenje ovih dana slavimo. To Rođenje bilo je tijekom naše teške povijesti uvijek izvor neiscrpne snage za borbu i nade u pobjedu (slušajmo pod tim vidom naše adventske i božićne pjesme!), ono to može biti i danas, pod uvjetom da se obratimo, vjernici od idola pravom Bogu, a drugi onom duboko ljudskom u sebi, koje nas poziva na međusobno poštivanje i uvažavanje, na solidarnost i zajedništvo u borbi za bolji svijet. Na taj način ćemo se svi susresti u istini i ljubavi.

Krepostan upravitelj

Što u tom smislu očekujete od novog predsjednika ili predsjednice države? No, treba spomenuti da su hrvatski biskupi povodom predsjedničkih izbora objavili posebnu poruku u kojoj izražavate nadu »da će se budući predsjednik/predsjednica, na čelu države koja je članica EU, pridružiti pozivu pape Franje, upućenomu nedavno za posjeta Europskomu parlamentu u Strasbourgu, te biti osoba koja će svojim primjerom prednjačiti u zauzimanju za prava obespravljenih, osobito siromašnih, upozoravati na nužnost promjene mentaliteta, odbacujući funkcionalističke i privatističke modele koji neizbježno vode u ‘kulturu odbacivanja’, te snažnije zahtijevati uspostavu pravednije raspodjele dobara i osiguravanje dostojanstvenoga rada, jer bez socijalne osjetljivosti nema ni razvoja društva u cjelini«.

  – Sigurno očekujem ono što su hrvatski biskupi u svojoj spomenutoj poruci istaknuli, tj. da se buduća čelna osoba naše države ozbiljno zauzima, riječju, a još više primjerom, za vrednote koje je papa Franjo istaknuo u svom govoru u Europskom parlamentu, jer to su univerzalne, opće ljudske vrijednosti. Zato bi one trebale nadahnjivati i voditi ne samo čelnu osobu nego i sve one kojima građani povjeravaju, na državnoj i lokalnoj razini, brigu za opće dobro. Usuđujem se dometnuti da bi se predsjednik odnosno predsjednica države, kao i drugi obnašatelji vlasti, trebali ugledati u mudrog oca ili majku u obitelji, koji se trude pametno upravljati onim što imaju, misleći na potrebe svakog člana obitelji, ali i na budućnost sadašnjeg naraštaja i onoga koji će doći. A što su država, grad ili općina ako ne velika obitelj? Zato je Biblija puna pohvala na račun onih koji mudro upravljaju narodom, ali i teških prijekora onima koji ga svojom ludošću i neodgovornošću vode u propast. Isus pak govori o kreposti budnosti koju treba imati upravitelj kuće, jer bez te kreposti nije sposoban predvidjeti ni uočiti opasnost. A sv. Pavao, misleći na crkvene upravitelje, kaže: »Ne zna li netko svojom kućom upravljati, kako će se brinuti za Crkvu Božju?« A mi slobodno dodajmo: Kako će se takav brinuti za opće dobro, za državu, za grad, općinu?

  Naše društvo stalno prati ideološka podijeljenost i nizak stupanj dijaloga. Kako vidite taj problem i kako nam je moguće iz njega izići?

  – Točno je da je naše društvo ideološki podijeljeno i da se te podjele odnose prvenstveno na nasljeđe iz Drugog svjetskog rata i poraća. Ali postoje podjele i neslaganja i s obzirom na karakter Domovinskog rata, jer dok jedni s pravom ističu da je to bio obrambeni rat protiv moćnog agresora, drugi su skloniji tvrditi da je riječ o građanskom ratu. Što se tiče žrtava Drugog svjetskog rata, koje su počinili partizani odnosno komunisti, bilo se krenulo da ih se istraži i popiše. Ali sadašnja Vlada je od toga odustala, kao i od pokroviteljstva nad Bleiburgom. Istovremeno se prihvaća broj žrtava ustaškog režima, koji su komunističke vlasti utvrdile poslije Drugog svjetskog rata, kao neupitan, iako ima dosta razloga da se to objektivno ispita i provjeri. Svjesni koliko nas ideološke podjele i neraščišćeno naslijeđe iz Drugog svjetskog rata opterećuju, hrvatski su biskupi u svojoj poruci za ove predsjedničke izbore rekli: »U svjetlu sve naglašenijih ideoloških prijepora u Republici Hrvatskoj koji ozbiljno narušavaju kulturu dijaloga, očekujemo od predsjednika/predsjednice Republike da nedvosmisleno osudi sve zločine (usp. Rezolucije Parlamentarne skupštine vijeća Europe 1096/1996 i 1481/2006), bez razlike kada i u ime koje ideologije su počinjeni, jer je to nužan preduvjet za uspostavljanje društvenog mira i nacionalnog jedinstva. U tome smislu, od iznimne je važnosti da se predsjednik/predsjednica Republike zalaže i za iznošenje cjelovite istine o Domovinskom ratu te gaji poštovanje prema svim hrvatskim braniteljima zauzimajući se za ostvarivanje njihovih pravednih zahtjeva.«

Naravno da se za to trebaju zalagati svi građani potičući i pozivajući na to u prvom redu one kojima je dužnost ta pitanja rješavati, a ne gurati ih pod tepih.

Put pape Franje

Vratimo se papi Franji i snažnim svjedočkim porukama njegove osobe. Kako vidite njegovo papinstvo u odnosu na Crkvu unutar sebe i u odnosu prema svijetu i njezin život u društvu?

  – Papa Franjo s jedne strane potiče unutarcrkvenu obnovu, a s druge otvaranje svijetu. I jedno i drugo zastupa s radikalnom odlučnošću. I po tome je on papa Drugog vatikanskog sabora. Pritom je posebno uočljivo da on ne poziva samo, nego sam prvi čini ono na što druge poziva. Dok poziva Crkvu na skromnost i na »opciju za siromahe«, on to sam svjedoči. Dok od početka svoga pontifikata zove da kršćani iziđu na »periferije«, pod čime podrazumijeva ne samo materijalnu bijedu nego i duhovnu zapuštenost i siromaštvo tolikih ljudskih bića, on sam svojim primjerom pokazuje što bi to trebalo značiti. Njegova vizija Crkve je »Crkva na putu«, »Crkva u hodu«, dakle misionarska, a ne etablirana Crkva. Nije ga lako u tome uvijek slijediti, ali svaki vjernik, i kad mu je teško ići za njim, osjeća da je put na koji Papa poziva, pravi put, Kristov put. Svjedoci smo također kako su na takvo svjedočenje vjere osjetljivi ne samo mnogi kršćani nego i mnogi pripadnici drugih religija, pa i sami agnostici i ateisti. Sve to pokazuje koliko današnji čovjek zna cijeniti iskrenost i autentičnost.