Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 14° 1
Sutra: 14° 14° 1
20. listopada 2018.
Dobitnica Nagrade Milka Milinković

Jasna Lulić Drenjak sasvim je posebna Riječanka: 'Imam dojam da će mi se uvijek vratiti više nego što dajem'

Jasna Lulić Drenjak, Foto: S. DRECHSLER
Jasna Lulić Drenjak, Foto: S. DRECHSLER
Autor:
Objavljeno: 22. veljača 2018. u 7:14 2018-02-22T07:14:04+01:00

I to primjećujem na malim stvarima. Ponekad je to samo osjećaj zadovoljstva kod teško pokretnih osoba koje shvate da su u bazenu pokretljivije, ponekad je to samo jedva primjetni osmjeh autističnog djeteta. A te male stvari i ujedno toliki izvor radosti ne mogu se usporediti ni sa čime iz svakodnevnog života. I najviše me raduje kada su ljudi oko mene sretni i kada se ta sreća vrati prema meni 

"Viši sam predavač na Fakultetu zdravstvenih studija Sveučilišta u Rijeci, predajem predivnim mladim ljudima, budućim fizioterapeutima, neke predmete što su slični fizoterapiji. Jako se veselim radu sa studentima. Nisam fanatični ljubitelj sporta, ali sam veliki ljubitelj kretanja i zdravlja. Majka sam jednog prekrasnog dječaka i supruga jednog prekrasnog čovjeka."

Tim se riječima čitateljima našega lista predstavila Jasna Lulić Drenjak, jedna sasvim obična i u isto vrijeme silno posebna Riječanka, koja je posljednja gotovo tri desetljeća maksimalno posvećena sportu osoba s invaliditetom, djeci s poteškoćama, ali i svim osobama s invaliditetom bez razlike, kao i nastojanjima da se njihova kvaliteta života maksimalno poboljša.

Da ovo nisu tek isprazne rečenice potvrđuje i činjenica da je Jasni Lulić Drenjak nedavno u Zagrebu, a na inicijativu Izvršnog odbora Hrvatskog paraolimpijskog odbora, uručeno posebno priznanje za dugogodišnji rad na razvoju sporta osoba s invaliditetom. U spomen na slavnu hrvatsku paraolimpijku ovo prestižno priznanje od ove godine nosi naziv Nagrada Milka Milinković. Jasna Lulić Drenjak imala je čast postati prvom dobitnicom.

– Sigurno da sam kao Primorka strahovito ponosna što sam prva osoba koja sam dobila nagradu s Milkinim imenom jer ipak je Milka iz naše Županije odlazila na sve te svoje sportske epopeje. Po meni, Milka je jedna od najvećih i hrvatskih i svjetskih sportašica i biti dobitnik jedne takve nagrade sigurno ima jednu posebnu težinu – dodat će Jasna Lulić Drenjak.

Hrabra, čvrsta, dosljedna

Itekako dobro zna kroz što je sve Milka prolazila i što je sve na kraju uspjela ostvariti.

– Drugačije je kada nekoga poznaješ, a pogotovo kada je riječ o takvoj ženi, toliko hrabroj, čvrstoj, toliko dosljednoj sebi... Puno toga bi se moglo reći o Milki, bila je žena koja je u sebi nosila i čvrstinu i tugu i unatoč svom tom teškom bremenu uvijek se znala smijati, uvijek je znala donijeti dobru atmosferu. Poznavati ženu koja je krhka, a unatoč svoj toj svojoj krhkosti i tuzi toliko jaka, jednostavno ti daje podstrek da uvijek nekako pokušaš smoći snage da nešto promijeniš, nešto napraviš od sebe – nastavlja Jasna, koja je u isto vrijeme na pravi način opisala i svoj životni i profesionalni put.

Foto: N. REBERŠAK

Ona je definitivno žena koja ima snage pokušati nešto promijeniti.

– Osobe s invaliditetom i djeca s poteškoćama, kao i njihove obitelji, uvijek su me motivirale da im pokušam omogućiti ono što je dostupno svima drugima. Nikada sebi nisam željela dopustiti da odustanem u namjeri da i toj djeci bude dostupno da oni uživaju u sportu, prvenstveno plivanju u kojem sam se i ja razvijala. Ta razmjena i osjećaja i nečega što je dobro i loše uvijek je bila uzajamna i uvijek sam osjećala da je ta mala zajednica kojoj i ja pripadam vezana na jedan drugačiji način. Drugim riječima, imam dojam da će mi se uvijek vratiti više nego što dajem. I to primjećujem na malim stvarima. Ponekad je to samo osjećaj zadovoljstva kod teško pokretnih osoba koje shvate da su u bazenu pokretljivije, ponekad je to samo jedva primjetni osmjeh autističnog djeteta. A te male stvari i ujedno toliki izvor radosti ne mogu se usporediti ni sa čime iz svakodnevnog života. I najviše me raduje kada su ljudi oko mene sretni i kada se ta sreća vrati prema meni – pojašnjava naša neumorna sugrađanka.

Revolucija

Nastavlja otkrivati što ju je toliko privuklo sportu osoba s invaliditetom.

– Plivanje je moja ljubav i moja rekreacija. Ta razmišljanja u kojem smjeru želim ići dogodila su se na fakultetu, kada sam upisala smjer kineziterapije, što je bio usmjeren sportu osoba s invaliditetom. To je bio moj prvi doticaj. Sredinom devedesetih upoznala sam Anu Sršen, s kojom sam puno pričala o tim stvarima i koja je imala jedan potpuno novi i drugačiji pristup sportu osoba s invaliditetom, u kojemu su se upravo u to vrijeme događale strahovito velike promjene. Bio je to jedan strašan zamah, javnost je polako mijenjala percepciju, bila je to revolucija. Recimo, nekad su se proteze skrivale, a tada su se počele bojati šarenim bojama da bi ljudi i okolina primjećivali da netko nosi protezu, odnosno da bi se na neki način sa tih ljudi skinula nekakva stigma. Nadalje, osim Ane Sršen velik je utjecaj bio i moje obitelji, a dolazim iz obitelji intelektualaca, sportskih djelatnika, sportaša, a danas i novinara koji mene zapravo uvijek potiču u radu s osobama s invaliditetom. A to je jako važno. Da okolina u kojoj živiš ima slična razmišljanja kao i ti – dodaje Jasna Lulić Drenjak.

S proslavljenom Anom Sršen razvila je jedan poseban odnos i nakon toga postala izbornicom hrvatske paraplivačke reprezentacije. U njezinim začecima.

– Kada me Ana zamolila da postanem izbornica, a to je bilo 1999. godne, puno stvari se mijenjalo. U sport osoba s invaliditetom počele su ulaziti osobe koje su bile educirane i imale su afiniteta za rad s tim ljudima. Prvo su bili Ana Sršen, Nataša Sobočan, današnja tajnica Hrvatskog paraplivačkog saveza, Ferdinand Major, današnji trener u Natatoru i Mihovil Španja, koji je u mom mandatu osvojio četiri slavne paraolimpijske medalje. U četrnaeast mojih izborničkih godina osvojeno je 17 medalja, što su sjajni rezultati, ali je to također bilo i jedno jako dinamično vrijeme u kojemu je rastao i Hrvatski paraolimpijski odbor, u kojemu smo osnovali današnji paraplivački Savez, period u kojem smo osnivali klubove osoba s invaliditetom, u kojemu smo se počeli educirati na internacionalnoj razini. Puno smo stvari napravili, a imali smo mali tim. A taj tim i danas surađuje, nastavlja raditi i širiti tu našu stvar. I to je ono što me možda još i više veseli od tih paraolimpijskih medalja jer i taj će rad sigurno donijeti nove uspjehe – ponosno naglašava Jasna, koja zaista ima što vidjeti kada se osvrne iza sebe.

Foto: S. DRECHSLER

Milka je priča iz davnina

Kada bi morala birati omiljenog sportaša iz svijeta osoba s invaliditetom Jasna bi se odlučila za:

– Sigurno bi to bila Milka.

A ne Ana Sršen?

– To su drugačije vezanosti i drugačija hijerarhija nekakvih prioriteta. Ana je sigurno duboko obilježila moj život, ali kada ovako pogledam Milka je ipak Milka. Milka je samo jedna. Ne mogu reći da Ana nije samo jedna, ali Milka je ipak priča iz davnina. Takvih više nema.

Forca

I po ostvarenim rezultatima i po broju plivača i klubova što se ukazuju na domaćim natjecanjima. I po još jednom detalju. Zahvaljujući Jasni Lulić Drenjak i Rijeka ima svoj plivački klub osoba s invaliditetom, Rijeka ima – Forcu.

– Ne, nisam ja sama osnovala taj klub, imala sam sreću da u Rijeci postoji jedna ekipa entuzijasta, a neki od njih su i moji bivši studenti, s kojima sam osnovala PK Forca, koji radi i danas i koji je temeljen na jako stručnom radu. Trudimo se da u njemu rade osobe koje su i fiziotarapeuti i defektolozi i kineziolozi, odnosno da osiguraju djeci piramidu sporta. Od te same želje da netko iskusi kako je to biti u vodi barem samo kao terapiji, preko škole plivanja do natjecateljskog plivanja i odlazaka na neka veća natjecanja.

Idemo naprijed

Inkluzija. O njoj se dosta govori posljednjih godina. Primjećuje li se ona kod nas?

– Mislim da idemo naprijed, čak je i Milka govorila da osjeća te razlike. U mnogim stvarima je lakše, a neke stvari koje možemo lako rijeišti jednostavno ne rješavamo. To su ti naši državni sustavi koji jednostavno ne percipiraju da postoje neke određene poteškoće što se birokratski veoma lako rješavaju, ali ne postoji volja da se one riješe. Djeca se sve više uključuju u standardne škole, što nekad nije bio slučaj, pa su samim time i djeca sve više senzibilizirana za probleme osoba s invaliditetom. To su dobre stvari. U klubovima smo otišli u drugu krajnost, otišli smo u osnivanje klubova za osobe s invaliditetom, ali samo iz razloga da bi se više pažnje i stručnosti usmjerilo osobama s invaliditetom – kaže Jasna Lulić Drenjak.

Uvijek smo se trudili da u tom našem malom svemiru svi budu zadovoljni. Mi smo mala, ali velika obitelj u kojoj se svi osjećaju dobrodošli. Ne samo plivači i plivačice, nego i roditelji, braća i sestre. Želimo da čitava obitelj bude dio naše zajednice i da u njoj participira, ali i da širu društvenu zajednicu senzibiliziramo na poteškoće s kojima se osobe s invaliditetom susreću, kao i na te neke razlike, što i nisu tako velike. Trudimo se da su pristupi novi, inovativni, drugačiji i da zadovolje potrebe naših članova. I kada smo nedavno održali predavanje o našem načinu rada u Portugalu svi su bili oduševljeni. To nas posebno raduje. Mi pokušavamo privući i volontere, a pretežno su to fizioterapeuti sa Stručnog studija fizioterapije, zdravstvenog studija na kojem ja djelujem i radim, da polako uče i rade sa nama. Želimo što veći krug ljudi, ne želimo da ova priča ostane samo na nama, odnosno da iza nas bude jedna velika praznina – otkriva djelomične planove za budućnost ova posebna žena, koja vjerojatno niti sama nije mogla slutiti koliko će njezin angažman daleko otići kada je započela svoju suradnju s Anom Sršen.

Grad i Županija nikadnam nisu zatvorili vrata

Status invalida u Rijeci?

– Iz godine u godinu smo sve bolji. I po pitanju Grada i po pitanju Županije. Jedni i drugi nikad nam nisu zatvarali vrata. Zaposlili smo i dobili smo odobrenje da zaposlimo trenera, sami smo zaposlili osobe s invaliditetom preko različitih europskih projekata i mislim da smo bili aktivni i iskoristili sve što smo mogli. Uvijek može bolje i mislim da će u perspektivi biti još bolje.

Vječiti optimist

– Možda sam u tom pogledu vječiti optimist, baš poput Ane Sršen. Bit će bolje i mora biti bolje. Nikada ne žalim energiju koju sam utrošila da bi se sve ovo stvarilo. Ali naročito mi je drago da je ta energija ostavila traga u drugima i da su drugi osjetili pobudu da tu priču šire dalje. Nismo stali, nismo se vratili unazad, ima nas sve više, sve više educiranih ljudi različitog profila. Evo, u zadnje vrijeme nastojimo ući u manje sredine u Hrvatskoj, da i tamo djecu s invaliditetom učimo plivati i da za svoj sport odaberu upravo plivanje – nastavlja Jasna koja itekako uviđa da se njezin i rad ljudi sličnih njoj itekako isplatio.

Sport osoba s invaliditetom promijenio se bitno na bolje u posljednjih dvadesetak godina, sportaši s invaliditetom priznati su, uvažavani. No, problema ipak ima.

– Mislim da smo napravili velike iskorake u tom smjeru, teško mi se i sjetiti kako je to izgledalo na našem početku i kako smo se borili za izjednačavanje prava. I do toga smo došli. Međutim, ima još drugih stvari koje moramo riješiti, poput problema sportskih asistenata. Ako postoji asistent u nastavi, zašto ne bi postojao i sportski asistent? Vani je to nomalna stvar. Mi ćemo se sada truditi da i sportski asistent bude priznat, odnosno da se plaća i vrednuje. Jer život djece s invaliditetom ne završava samo u školi, a teško je za očekivati da breme mora biti samo na roditeljima. Tu je i problem sredstava koja dolaze, ali ih je uvijek malo. No, po tom pitanju mislim da bi klubovi, gradski i županijski centri, ali i Hrvatski paraolimpijski odbor morali biti proaktivniji. Moraju nalaziti nove i drugačije načine kako doći do sredstava. Uvijek i samo čekati da ti netko nešto da nije dobro i da smo mi svi skupa samo čekali nikada ni do čega ne bismo došli. Rijeka je za to dobar primjer. I tu je Milka nas gurala i podržavala, naročito po pitanju europskih projekata. Mislim da smo u vrhu po prijavama i korištenju sredstava, a time smo jako puno dobili. I ne mislim pritom samo na novac, već i na stvaranje prijateljstava i poznanstava s ljudima koji u drugim zemljama rade isto ono što i mi. To je bogatstvo koje se ne može mjeriti novcem, ta razmjena ideja, ljudi, iskustava i znanja – reći će Jasna Lulić Drenjak.

Jasna Lulić Drenjak s članovima PK Forca / Foto: K. SIROTICH

Međunarodni klasifikator

Osim što je viši predavač na Fakultetu zdravstvenih studija Sveučilišta u Rijeci, što je objavila more stručnih radova, bila izbornica reprezentacije..., Jasna Lulić Drenjak je i klasifikator Međunarodnog paraolimpijskog komiteta.

– Ja sam gotovo dvadeset godina tehnički klasifikator u paraplivanju pri IPC-u. To je težak i zanimljiv posao čija je odlika da se stalno mora obnavljati licenca, da se mora učiti, da se svake četiri godine polažu ispiti, da se sustav stalno razvija i da nas plivači baš i ne vole jer o nama ovisi u koju će klasu biti postavljeni. Težak je to i zahtjevan posao, nešto što u standardnom sportu, osim u nekim sportovima poput juda, ne postoji. Klasifikacija omogućava plivačima da plivaju sa sebi sličnima, u jednoj klasi mogu biti osobe s različitim vrstama invaliditeta, ali sa sličnom pokretljivošću.

Odricanja

Posebnu poruku ima za one ljude kojima i sami imamo često priliku svjedočiti, a koji besramno parkiraju automobil na mjesto za invalide iako na to nemaju nikakvih prava, okrenu glavu na drugu stranu kao da ih se ne tiče ono što vide ili ne žele vidjeti ono što im je pred očima.

– Neka pogledaju dublje u sebe, možda tu nesretnu osobu pronađu u sebi. A kada bi je pronašli u sebi sigurno ne bi željeli da netko pored njih tako ovlaš prolazi ili da ih podrugljivo gleda. Neka pogledaju u sebe, zastanu i zapitaju se: »Jesam li ovo mogao biti i ja ili što bih da sam to ja ili netko moj bližnji?«. Jako primjećujem takve pojave, neki put me i naljute, ali trošiti energiju samo na ljutnju je puko trošenje energije. Moramo usmjeriti energiju da postanemo empatičniji i da osvjestimo ljudskost u sebi. To je kvalitetno utrošena energija – zaključit će Jasna Lulić Drenjak.

Za kraj je imala i poruku za one što često »trube« o odricanjima.

– Ono što se voli nije teško. Naravno, puno se stvari mora uzeti u obzir, ali imam obitelj koja maksimalno pruža podršku i bez toga se ne bi moglo. Jedan dio priče vezane uz to što se bavim osobama s invaliditetom ide i u opis moga posla jer predajem predmet što se zove Sport osoba s invaliditetom. I na to sam posebno ponosna. Sva ta znanja na svoje sam studente prenijela iz prve ruke. Kada se imaš priliku družiti s ljudima iz čitavog svijeta, čuti njihove priče, naučiti što je netko negdje bolje napravio i sve to pokušaš implementirati u svoj rad želeći ga učiniti boljim, onda odricanja nisu teška.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka