Pavle Vujanić i vjetroelektrana nagrađena srebrnom plaketom na zagrebačkoj ARCA-i, međunarodnoj izložbi inovacija * Foto: V. KARUZA
Mina mu je u 13. godini otkinula ruku i nogu, guralo ga se u red gubitnika jer novi poredak nije želio kulačku djecu, u srednjim godinama napala ga je bolest zbog koje je morao mijenjati podneblje, navike, susjede... No, Pavle Vujanić nikad nije odustao i u osmom desetljeću života postao je izumitelj
Mi smo vam podneblje genijalaca. Pa pogledajte samo što je za današnju civilizaciju, koliko je samo olakšao i ubrzao njezin razvoj, učinio Nikola Tesla. Bezbroj se patenata vrti na našim izložbama, pa i za moju sam vjetroelektranu siguran da bi bila jako efikasna, no uzalud. Malo se što ikad realizira, naprosto institucije koje skrbe o patentima kao da uopće nisu zainteresirane da od patentiranih izuma naprave dohodovne proizvode. Amerikanci ili Nijemci takve stvari ne propuštaju, štoviše kad god su u mogućnosti oni ih još i otkupljuju od drugih država. Nas za to nije briga. Kažemo zanimljivo, kažemo genijalno, podijelimo priznanja i plakete i na sve – zaboravimo.
Znate što sam nedavno napravio? Poslali su mi iz Državnog zavoda, kao i svake godine, pismo s uplatnicom, također – kao i svake godine, kako bi nastavili čuvati moj patent. Baš su me razljutili, a i inače sam kroz život bio bundžija, pa sam im lijepo odgovorio. Zahvalio sam se i rekao da neću ništa uplatiti i da što se mene tiče, više ne moraju čuvati moj patent. Ma ljudi moji: da čuvat’ patent! Pa ja sam to patentirao da ta državna institucija pronađe investitora te da od pravog posla i ona i ja dobivamo proviziju. A oni meni uplatnicu za 8. godinu čuvanja patenta…
Nova je vlast mladom Pavli jako brzo dala do znanja kako je – građanin drugog reda.
– Bio sam solidan u gimnaziji, no s obzirom da sam u sebi nosio talent za likovno izražavanje, krenuo sam u Novi Sad, na Likovnu akademiju. Bio sam dobar, svjestan svog talenta, a i pripremio sam se za upis. S veseljem sam čekao rezultate, sretan što ću 1950. godine postati student. No, nakon čitanja imena primljenih na Akademiju – moje se nije čulo. S nevjericom sam zatražio objašnjenje, a ono je bilo vrlo iskreno i brutalno: ma da si i najbolji, ti ne, kulački si sin.
Iako optimist prve kategorije, Vujanović je nakon te epizode ipak klonuo. Invalid, bogalj koji je unatoč svojoj mladosti aktivno, na pravoj strani dočekao kraj rata, odbačen zbog »grijeha« svoje obitelji. Bez volje za bilo što, vrzmao se malo Inđijom, malo Novim Sadom. Od ne baš uspješne i vesele budućnosti spasio ga je – Aleksandar Štiler. Iako je i on bio prijeratni novosadski poduzetnik, nekim čudom ili čime već, sačuvao je i nakon ’45. svoju elektro-radionicu. – Iako sam dešnjak, jako sam se brzo prešaltao na lijevu ruku. Neko sam se vrijeme mučio, a onda kao da mi je nešto u glavi »puklo« i postao sam – ljevak. Štiler mi je dao raditi, čistio sam stare elektromotore kako bih ih kasnije vikleri doveli u red. Divan je to bio čovjek, nije mu smetalo ni to što sam invalid, još manje što sam – kulački sin. Kod Štilerovih se u meni probudila još jedna strast – ljubav prema tehnici.
Naviknut na igru sudbine
Zalud. Jer životno prokletstvo kaže kako nema
te nesreće koja ne priziva neku novu. Ne možda veću, ali svakako nesreću. Pavle je naime obolio od TBC-a. Šalju ga u Vrnjačku Banju, u srce Srbije, no tamo mu liječnici savjetuju – Jadran. Nije mu bilo baš svejedno, jer ma koliko da su se njime nabacivali sudbina i novi poredak, ipak je od rođenja živio u Inđiji, to je njegov dom. K tome, stigle su ga pomalo i godine, sredina četvrtog desetljeća života. Iako nije bio oženjen, tamo su mu živjele kćia i sestra.
– Ma znate što. Bio sam navikao da se sudbina sa mnom igra na neki svoj način. Pa sam joj odlučio vratiti istom mjerom. Pa tko bude jači. Spakirao sam se i – put Rijeke. I nisam pogriješio, to vam odmah mogu reći jer ja Rijeci dugujem ono najvrednije što svatko do nas ima – život.
S obzirom na invaliditet, Pavle je primao mirovinu koju je nakon liječničke komisije predvođene dr. Kornelijem Kohnom u Rijeci još i popravio. Iz trećeg stupnja, prešao je u drugi, i to s obavezom stalne skrbi te mogućnošću nabavke osobnog automobila, posebno prilagođenog njegovim tjelesnim oštećenjima, po posebno povlaštenim uvjetima. Auto mu je bio poput – ortopedskog pomagala. – Rekao sam vam da obožavam tehniku. Promijenio sam dva fiće, golf, renault 5, stalno sam nekamo putovao. Odlično primljen u Rijeci, najprije je od 1965. godine živio na Kozali, pa nedaleko zametske »Sahare«, da bi se na kraju skrasio u jednosobnom stanu u Bujskoj. Iako je bilo i nemalo romansi, ostao je sam.
– A znate kako vam je – bogalj. Ulazio sam ja u veze, o da, i to ne baš rijetko, no kad bi došlo do neke ozbiljnije, u pravilu bi se upetljali roditelji koji bi rekli »ali kćeri, pa Pavle ti je bogalj, ‘di ćeš se za takvog udavat’«. Da, to vam je u pravilu kidalo moje veze, mada i ja sam otac, djed i pradjed. Još u mladosti, u Inđiji mi se 1954. godine rodila kćer Eva koja mi je podarila dvoje unučadi, pa je stiglo praunuče… Ne i supruga jer su našu vezu unatoč trudnoći prekinuli njezini roditelji.
Ideje su posvuda
Pavle je u Rijeci brzo osvajao nove ljude, nova poznanstva. Prihvatio se tako 1967. godine Foto kluba Rijeka. Bio je osam godina, kako on kaže, ekonom, uglavnom na volonterskoj osnovi. A mnogi će istaknuti da ga je upravo on tih godina spasio od propasti.
Prolaze godine, mijenjaju se stanovi. Rijeka ga je u cjelosti izliječila, svih boli, onih fizičkih ali i onih drugih, psihičkih koje pred invalide, bogalje brutalno zna postavljati naša civilizacija. Unatoč svemu, slijedi ugodno starenje. Sve dok nije puknuo Domovinski rat koji ga je odvojio od rodnoga kraja.
Prošao je i taj rat. I kad bi većina u njegovim godinama polako počela dizati ruke od sebe, zahvalna što se kreće i iz kreveta ustaje bez tuđe pomoći, Pavle je opet doživio prosvjetljenje, slično kao kad je od dešnjaka postao ljevak.
– Rekao sam vam da sam od rođenja bio talentiran za crtanje. Rekao sam vam i to da sam u mladosti otkrio i silnu ljubav prema tehnici. A kad sam došao na prag 70., sve se to spojilo u cjelinu. Počela su mi se pojavljivati – nova tehnička rješenja, počeli su se pojavljivati novi patenti. Znao sam se buditi usred noći, bilježiti, skicirati, crtati. Kuda god sam se kretao, pronalazio sam odbačene predmete koji su mi otvarali nove ideje. Najvažnija misao vodilja bila mi je kako proizvesti novu energiju, kako sa što je manje moguće snage postići što je moguće veću dinamiku. Mnogo sam toga osmislio, primjerice kako vjetroelektrane zaštititi na način da ne mogu nauditi pticama, sustave koji bi snagu morskih struja pretvarali u električnu energiju, a do sada najveće moje dostignuće koje sam pomoću riječkog IPC-a i njegovog predsjednika Bele Nemetha zaštitio kod Državnog zavoda za patente je »Vjetroelektrana s preklopnim krilcima«.
Slavlje života
A znate koliko je godina imao kad je stigao do svog prvog službenog patenta? Ne baš malo, s obzirom da je to bilo 2007. godine. Da, dobro ste pročitali, Pavle je s navršenih 76 godina i službeno postao – izumitelj.
– Godine? Ne, uopće se ne obazirem na njih. Pa na korak do svog 80. rođendana na zagrebačkoj ARCA-i, međunarodnoj izložbi inovacija, za svoju sam vjetroelektranu dobio srebrnu plaketu.
Uistinu, ima li moćnije, senzibilnije i optimističnije ode radosti života od one koju kroz svojih 84 godine života pronosi Pavle Vujanić? Teško, jer tko ne bi pokleknuo pred samim sobom da mu je mina u 13. godini života otkinula ruku i nogu, da ga se guralo u red gubitnika jer novi poredak nije želio kulačku djecu, da ga je u već srednjim godinama napala bolest zbog koje mora mijenjati podneblje, navike, susjede. A pritom je i – teški invalid. Priča o Pavli Vujaniću zapravo je priča koja ne poznaje teškoće, koja ne priznaje godine, koja jednostavno slavi život.
