Četvrtak, 24. svibnja 2012.
Stanje očaja Riječanina Dinka Zaharije

Ispovijest beskućnika: Krenuo u pljačku banke da ga stave u zatvor pa da ima gdje prespavati i nešto pojesti

Dinko Zaharija, Foto: S. JEŽINA
Dinko Zaharija, Foto: S. JEŽINA
Autor: Robert Frank
Objavljeno: 21. veljače 2012. u 20:49

Meni je pljačka, lažna, ne iskrena s namjerom da uzmem nešto tuđe ili, ne daj Bože, nekoga ozlijedim, bila ulaznica za zatvor. Želio sam u zatvor, da se smirim. Zato sam uspio. Kriv sam, na neki način. Iznevjerio sam djecu, obitelj, sebe i državu koja me odgojila, priča Zaharija kojem se sudi na Županijskom sudu

Ušao sam u banku, prošao prizemljem i popeo se na prvi kat. Uzeo sam broj i čekao desetak minuta. Malo sam sjedio, malo šetao. Teško mi je opisati kako sam se osjećao. Na malom ekranu pojavio se moj broj. Prišao sam šalteru i stavio nož ispred sebe. »Ovo je pljačka«, rekao sam službenici. Kriknula je i odgurnula mi ruku. Nož mi je odmah ispao. Nisam ga pokupio. Ukipio sam se. Ali i uspio!

Ha, sada se sigurno pitate gdje je uspjeh kada dođeš u banku, ne uzmeš plijen po koji si kao došao, službenica ti izbije oružje, a ti si zadovoljan. E, pa ja sam bio zadovoljan: nitko nije stradao, nitko nije ozlijeđen, a nikoga nisam ni pokrao. Naravno, mogao sam pobjeći. Zaštitara nije bilo pet, šest minuta, dok su dva zadihana policajca došla nakon desetak minuta. No, kroz to vrijeme ja sam ukopano stajao i čekao ih.

Meni je pljačka, lažna, ne iskrena s namjerom da uzmem nešto tuđe ili, ne daj Bože, nekoga ozlijedim, bila ulaznica za zatvor. Želio sam u zatvor, da imam gdje prespavati, pojesti, smiriti se. Zato sam uspio.

Bez maske

Riječi su to prodavača »Uličnih svjetiljki«, Riječanina Dinka Zaharije, privremenog i(li) povremenog beskućnika koji je sredinom kolovoza prošle godine – u stanju depresije, očaja, beznađa i teškog psihičkog stanja, naoružan lovačkim nožem kojim si je to jutro rezanjem žila planirao oduzeti život – mirno ušao u najfrekventniju banku u Rijeci, poslovnicu Erstea na Jadranskom trgu te bez da je pokušao sakriti svoj identitet, kao razgolićeni maneken pred objektivom fotoaparata krenuo u besmislenu pljačku naočigled brojnih klijenata i nadzornih kamera.

Maknuo se od ludila

»Od kocke, osim igre sudoku koju sam slučajno otkrio, spasile su me »Ulične svjetiljke«. Stojim na Korzu, prodajem naše novine, ljudi mi prilaze, kupuju ih. Popričaju sa mnom, podijele koji savjet. Ali ono što me spasilo od kocke su umirovljenici koji su mi i zadnju kunu znali dati za jedan broj »Uličnih svjetiljki«. Iz poštovanja prema njima i njihovom odricanju u korist nas beskućnika, koji smo se našli na samom dnu društvene ljestvice, uspio sam se maknuti od kocke, tog ludila koje me uništilo«, kaže Zaharija.

Dok iščekuje presudu, primjerenu, kaže, kakva god bila, prodaje časopis, što mu je  pomoglo i da pokrije minus po računu, te da još nešto i uštedi.
»Na putu sam da se opet osjećam kao čovjek«, zaključio je Zaharija.

Mlinarić: U Dinkovu slučaju smo svi zakazali

Ravnateljica Prihvatilišta za beskućnike Ruže sv. Franje na Kozali Vilma Mlinarić, opisujući Dinka Zahariju, kaže da je riječ o šutljivom, povučenom i krajnje obzirnom čovjeku.

– Boraveći kod nas, prvo vrijeme svoje probleme nije htio podijeliti s nama kako nas, rekao nam je, ne bi time opterećivao. No, naš je program takav da kroz komunikaciju otvaramo naše sugovornike i tako im pomažemo. Mi dobro znamo Dinkovu priču. Otvorio nam je svoje srce i shvatili smo da je on jako, jako dobar čovjek koji nije pijanac i nikada ni fizički ni verbalno nije bio agresivan ni prema okolini, ni prema obitelji.

Ono što je napravio, napravio je u beznađu, u situaciji u kojoj se nije znao ni mogao nositi s problemima u obitelji i svojoj okolini. A sa životnim problemima nije se znao nositi jer kao domsko dijete, s potpuno drugačijim djetinjstvom od nas koji smo imali obitelj, nije naučio, odnosno sustav ga nije naučio kako pristupiti i ponašati se u teškim situacijama. Kod nas je shvatio da je nakratko krenuo krivim putem, zbog toga se jako kaje, a mi ga uvjeravamo da ne smije prema sebi tako postupati. U slučaju kao što je njegov, svi smo zakazali – od sustava do obitelji, kaže Mlinarić.

Zakon je neumoljiv pa se na Županijskom sudu u Rijeci Zahariji trenutno sudi za oružanu pljačku. Država za njegovo društveno i zakonski neprihvatljivo ponašanje traži kaznu koju Zaharija, kakva god bude, prihvaća.

»Kriv sam, na neki način. Iznevjerio sam djecu, obitelj, sebe i državu koja me odgojila«, kaže Zaharija.

Što je čovjeka poput Dinka Zaharije, čiji profil po svemu odudara od onih koje imaju pljačkaši banaka i kriminalci, nagnalo na pokušaj pljačke u kojoj, barem kako on kaže, nije htio ništa ukrasti.   

Zaboravljen u jaslicama

Životni put tog Riječanina započeo je majčinim »zaboravljanjem« djeteta u jednim riječkim jaslicama. Uslijedio je kratki život kod usvajatelja čega se niti ne sjeća, pa život u domu u Lovranu, još od '62. kad su ga zajedno s još nekoliko djece starim, kaže, rasklimanim kombijem prebacili iz Istre. Uslijedio je i život u opatijskom internatu, teške večeri sa suzama u očima i pogledom kroz prozor u potrazi za izgubljenom i nikad pronađenom obitelji.

Majku je, zahvaljujući upornosti, pronašao s 13, 14 godina, ne sjeća se više ni točno kada, u dalekom Ulcinju. Čuo je da tamo živi. Cijelo je ljeto kao dijete radio i ponešto zaradio. Ispalo je dovoljno da se zaputi u Ulcinj.

Našao se sa svojom majkom, oči u oči. Plakala mu je, tražila oprost. Više se nikada nisu vidjeli. Vratio se u internat. »Mnoge sam noći svog života proplakao. Napatio sam se«, kaže Zaharija koji si emocije, odrastajući u teškim uvjetima doma i internata, nije smio ni mogao previše dopustiti. Emocije su u takvim okruženjima, posebno u tom vremenu, bile slabost zbog koje je pojedinac mogao biti šikaniran i prezren.   

Kobni njemački loto

No kako je odrastao, Zaharija je svoj život stabilizirao. Oženio se, konobario po poznatim opatijskim i riječkim restoranima: od Admirala i vile Ariston do hotela Istra, Municipiuma i Trsatice. Dvije kćeri, danas punoljetne, žive u Zagrebu i Slavonskom Brodu. Zbog njih je, kako bi prehranio obitelj, '97. i '98. radio u istočnonjemačkom Erfurtu. Tamo mu se dogodilo nešto što bi najradije zaboravio.

Tri je tjedna zaredom igrao njemački loto, nekakav sistem od 6 i 12 brojeva. Odabrao je svoju kombinaciju i listić s njom uredno platio prva dva tjedna. Treći tjedan novaca više nije imao, jer je plaću poslao u Rijeku, a listić je trebalo platiti oko 160 tadašnjih maraka. Kolege s posla nisu mu htjele pomoći.

Naravno, kao što i biva u takvim situacijama, izašla je kombinacija s njegovog listića. Pogodak je donosio 2 milijuna maraka. Ali, njegov listić nije bio plaćen!

Zaharija, srećom po njega, nije imao vremena za tugovanje, ali tragovi razočaranja su ostali, priznaje. Nastavio je život kao da se to nije dogodilo.

Pravi životni problemi počinju prije pet, šest godina.   

Porok poker automata

»Kćerima više i nisam bio toliko potreban. Postale su velike cure, polako su si organizirale život. Žena je imala neke svoje interese, a ja sam postao usamljen. Slučajno sam naletio na poker automat i tu počinje priča o mojoj propasti. Prvo vrijeme donekle sam se kontrolirao. No jako brzo sam zaludio. Znao sam i dobivati, jednom čak 7.000 kuna. Ipak, znate kakvi su to strojevi – uvijek oni pobjeđuju.

Počeo sam gubiti jednu plaću, pa dvije. Sve što bih zaradio kao konobar, gubio sam kao kockar. Žena me naravno napustila. Prešao sam u podstanare. Izgubio sam pojam o normalnom životu. Zadnje tri godine sam visio.

Vrhunac krize u mom životu bilo je prošlo ljeto, kolovoz. Spavao sam kod punice kojoj sam morao platiti barem neke troškove. Ni za to više nisam imao novaca. Tu zadnju noć koju sam kod nje prespavao, a to je noć uoči pljačke banke, popio sam 20 tableta za spavanje. Želio sam se ubiti. Ujutro sam se probudio. Neočekivano, jer želio sam biti mrtav. Želio sam da me nema. OK, pomislio sam, ne pale tablete, idem si prerezati žile.

Nisam to htio napraviti punici u kući. Otišao sam na Katarinu, kod starih bunkera. Kupio sam bocu Amareta sa zadnjim kunama, na Kozali sam na osobnu uzeo kutiju cigareta i popeo se na brdo. Mučio sam se: da li si prerezati žile, kako ću umrijeti, što će misliti moje kćeri. Odustao sam. Nisam imao snage. Pješke sam se spustio do grada i došao do Korza.   

Poput zombija

Nisam imao novaca ne samo za kocku, nego ni za nešto pojesti, nisam imao gdje prespavati. Lutao sam poput zombija, nisam ništa čuo ni vidio. U takvom stanju ušao sam u banku i napravio što sam napravio. Želio sam se dokopati ležaja i hrane, pa makar i u zatvoru«, kaže Zaharija.

Dva tri metra do njega, dok je u banci čekao svoj red za pljačku, jedna je službenica slagala goleme količine novca, stotine tisuća, ako ne i koji milijun kuna. On se, kaže, nije ni trgnuo. Taj ga novac nije zanimao. Nakon što ga je policija uhitila završio je u zatvoru na 30 dana. Htjeli su ga pustiti i prije, ali je rekao da ne želi izaći jer nema kamo.

Ipak, kada su istekli razlozi za pritvor, našao se na slobodi. Pomogla mu je kći, koliko je mogla, a on igrom slučaja shvatio da postoji mjesto za beskućnike za Kozali. Tamo se brzo snašao te uskoro dobio priliku prodavati »Ulične svjetiljke«.

Komentari

9
Morate biti prijavljeni ako želite ostaviti komentar. Prijavi se / Registriraj se
  • karlito mafijozo
    karlito mafijozo   Objavljeno: 29. veljače 2012. u 13:57

    nekada zivot napakosti covjeku... cisto iz dosade, a mi smo slabi i lako pucamo, povodljivi smo ponarucito kad se spomene novac. Cudna prica uglavnom, trebao je kako Dona kaze pred pingvinom zapalit maricu i nek ima jos nesto u djepu i evo ti glavne vijesti...

  • dona
    dona   Objavljeno: 24. veljače 2012. u 10:50

    Da je javno podimio travu bio bi zbrinut 3 godine, a službenica ne bi bila u strahu.

  • Fish&Chips
    Fish&Chips   Objavljeno: 22. veljače 2012. u 10:20

    Društvo se sudi po tome kako se brine o najugroženijima. Mi smo loše, sebično društvo koje okreće glavu umjesto da podijeli i to malo što ima i pruži ruku onima na dnu.

  • dobrazarada
    dobrazarada   Objavljeno: 22. veljače 2012. u 8:16

    "Želio bi zaraditi novac, ali ne želiš ici na razgovore? Želio bi slobodu ali ti je potreban stabilan prihod? Želiš ostati kuci da ti ne izostane zarada? Uciš ili si trudnica ili ti je samo potreban novac? Onda ti je ovaj posao odgovarajuci. Bez ulaganja novca, sa dnevno 3-4 sata rada možeš zaraditi 50-500 eura tjedno. Ako imaš više vremena, onda i više. Šta ti je potrebno: računalo, internet, minimalno znanje rada na računalu, ostalo vec ovisi od toga koliko si ozbiljan. Nije MLM. Za opširnije informacije pošaljite mail na slijedecu adresu dobrazarada@net.hr i naslov neka bude "Zarada na internetu 1."
    Ako zarađujem ja, zašto ne bi i vi!!!!

  • zimski
    zimski   Objavljeno: 21. veljače 2012. u 23:08

    Vrlo tužna priča. Lik je stvarno sirota. Život ga nije mazio. Imao je ženu , dvije curice i posao. Sjebo je brak , curice su odrasle i krenule svojim , pravim , putem. Žena se ne spominje. Kada je sve prokockao , brak , loto, kladionice I poslove koje e imao i ostalo te je našao je spas u pljački banke . Super ! Dođeš nožem nekom na radnom mjestu , staviš mu ga pod vrat i za par dana prodaješ Ulične svijetiljke ispred robne kuće RI. Nakon par mjeseci ižađeš u online izdanju kao največi patnik ovog društva. Ako si u životu imao SVE (dvoje djece,ženu, posao )i ako si to prokockao , radi svoje gluposti , poklopi se ušima , umri tiho i nečujno a ne izigravaj javnu žrtvu svoje gluposti !

    • sizif07
      sizif07   Objavljeno: 22. veljače 2012. u 23:43

      Priča je svejedno poučna. Ne vjerujem da ju je netko razumio kao romantiziranu ispovijest jrdnog luzera. Tip je falija... Imam prijatelja koji je prošao sličnu sudbinu (odbačeno dijete, odrastanje u Domu u Lovranu...) ali je iz svega izašao jak i "normalan". Štoviše njegovi maniri (točnost, izrazita urednost, ljubaznost i susretljivost) su nešto čega se često postidim jer je u svemu bolji od mene. Ali nisu, na žalost svi takvi. Život...

    • sizif07
      sizif07   Objavljeno: 22. veljače 2012. u 23:43

      Priča je svejedno poučna. Ne vjerujem da ju je netko razumio kao romantiziranu ispovijest jrdnog luzera. Tip je falija... Imam prijatelja koji je prošao sličnu sudbinu (odbačeno dijete, odrastanje u Domu u Lovranu...) ali je iz svega izašao jak i "normalan". Štoviše njegovi maniri (točnost, izrazita urednost, ljubaznost i susretljivost) su nešto čega se često postidim jer je u svemu bolji od mene. Ali nisu, na žalost svi takvi. Život...

    • Fish&Chips
      Fish&Chips   Objavljeno: 22. veljače 2012. u 10:23

      Da mu je bila pružena adekvatna psihološka pomoć na vrijeme (u djetinjstvu) možda bi takva osoba bila spriječena da čini ovakve stvari. Odgovornost jest na njemu, ali je i na društvu koje ne priznaje ništa osim "uspjeha".

    • Slider
      Slider   Objavljeno: 22. veljače 2012. u 9:31

      Ne ispred robne kuće nego ispred banke u koju je uletio :)
      Život piše čudne priče.

Iz kategorije: Rijeka

Pogledaj sve

Ajme meni...

Pročitaj sve
    • "Karamarko vraća HDZ-u stari sjaj. "
    • Ćićo:Štuko e pitura fa bela figura.
    • Jovanović: "Pripremamo zakonodavnu oluju. "
    • Ćićo:Puši, puši, moj vitriću.