Grad: Rijeka
Danas: 24° moguća kiša
Sutra: 14° 27° oblačno
11. prosinca 2017.
Svaki dan 45 slučajeva

Zlostavljaču se uvijek daje još jedna šansa: Nasilje u obitelji u Hrvatskoj pogađa svaku treću ženu

Zlostavljaču se uvijek daje još jedna šansa: Nasilje u obitelji u Hrvatskoj pogađa svaku treću ženu
Zlostavljaču se uvijek daje još jedna šansa: Nasilje u obitelji u Hrvatskoj pogađa svaku treću ženu
Autor:
Objavljeno: 21. veljača 2016. u 7:10 2016-02-21T07:10:00+01:00

Mislim da se u dosta slučaja eskalacija nasilja mogla prevenirati da su ljudi u Centrima znali prepoznati i reagirati primjereno. Kao da se čeka da nasilje eskalira, da dođe do još jednog ubojstva, kaže Nataša Vajagić, programska koordinatorica za ženska i LGBT prava

Protekloga vikenda i  hrvatski su gradovi dali doprinos sudjelovanjem u globalnoj kampanji »Milijarda ustaje protiv nasilja nad ženama«. Zagrebački Centar za ženske studije organizator je kampanje u Hrvatskoj, a Rada Borić  koordinatorica kampanje i za susjedne zemlje. Ova je kampanja istoga dana obilježena u 200 zemalja svijeta, upozorivši na veliku izloženost nasilju pripadnica ženskoga spola – UN-ove statistike ističu da se radi o brojci od oko milijardu žena na svijetu.

U Hrvatskoj partnersko nasilje, ili nasilje u obitelji, pogađa jednu od tri žene – svakodnevno se prijavljuje oko 45 slučajeva nasilja u obitelji, tijekom praznika taj broj raste i na 60 prijava. U mjesecu siječnju ove godine u Hrvatskoj su četiri ženske osobe izgubile živote kao žrtve partnerskoga nasilja. Ove zabrinjavajuće brojke upozoravaju na problem učestalosti nasilja nad ženama koji mora pronaći adekvatne odgovore u smislu zadovoljavanja potreba i prava žrtava u svakodnevnoj društvenoj praksi, ne samo »na papiru«.

– Mi imamo dobre zakone, ali ne provode se. Od prvog kontakta kada žene prijave nasilje u policiji, uglavnom imaju jako loša iskustva - odmah i one, jednako kao i zlostavljač, dobiju prekršajnu prijavu. U Centrima za socijalnu skrb nedostaje ljudi koji bi se bavili baš ovim problemima, a ljudi preko kojih se problem nasilja pokušava riješiti najčešće nisu educirani, tako da često ne prepoznaju različite oblike nasilja. Jer nije tu samo fizičko nasilje u pitanju, ono može biti i psihičko, emotivno, ekonomsko, i tako dalje.

Isto tako Centri za socijalnu skrb to nasilje ne prijavljuju policiji, što su po Protokolu o postupanju u slučaju nasilja u obitelji dužni, no oni to ne rade. Jako puno stvari propuštaju odraditi – ako se sudski odredi nazor pri viđenjima djeteta s ocem vikendom, oni taj nazor ne osiguravaju zato jer oni vikendom ne rade. Ako im se prijavi da se ne plaća alimentacija, ništa ne poduzimaju.

Prijave koje dolaze od strane žena najčešće se ignoriraju, dok one koje dolaze od strane muškaraca, na njih se obraća pozornost. Isto tako žene nam govore da se službenici grubo odnose prema njima i ne iskazuju osnovnu ljudsku empatiju. Oni bi trebali nastupati s osobitim senzibilitetom za problematiku obiteljskog nasilja, to im točno tako piše, ali to ne rade. Pristrani su što se tiče muškaraca, žena se percipira kao emotivna, iracionalna, nedovoljno stabilna. Zanemaruje se činjenica da su to žene koje su pretrpjele nasilje. Čini se da je to sve slika patrijarhalnog i seksističkog društva u kojem živimo.

U Centrima za socijalnu skrb također uvijek se daje nova šansa zlostavljaču. Kao da se čeka da nasilje eskalira, da dođe do još jednog ubojstva, pa se onda svi pitaju kako se to dogodilo? Mislim da se u dosta slučaja eskalacija nasilja mogla prevenirati da su ljudi u Centrima znali prepoznati i reagirati primjereno, kaže Nataša Vajagić, programska koordinatorica za ženska i LGBT prava iz Centra za građanske inicijative Poreč.

Usporen postupak

Ovaj je Centar, u suradnji sa još nekoliko organizacija, prije nekoliko godina sudjelovao u osnivanju Sigurne kuće Istra. Ondje se ženama žrtvama nasilja pružaju usluge smještaja, psihološka i pravna pomoć. U samom Centru za građanske inicijative bave se reintegracijom i resocijalizacijom žena, a nakon što one izađu iz Sigurne kuće, pruža im se besplatna pravna pomoć. Ističu kako im se najčešće obraćaju žene, žrtve partnerskog nasilja, u vezi problema s kojima se susreću nakon što dođu u kontakt s Centrima za socijalnu skrb. Naglašavaju da je i Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova otvorila pitanje nefunkcioniranja sustava koji bi trebao zaštititi žene žrtve partnerskog nasilja. Nakon Centara za socijalnu skrb, tu su i pravosuđe i policija, gdje također postoje problemi.

Poruka zakonodavca promašena

Maja Mamula, jedna od osnivačica »Ženske sobe« upozorava kako se u Hrvatskoj još uvijek kasni u čitavom nizu stvari. Za seksualno nasilje kaže da je u još nepovoljnijem položaju od nasilja u obitelji, s obzirom na to da se radi o većoj stigmi, o daleko prikrivenijem problemu, jer su žrtve puno rjeđe spremne prijaviti nasilje, prolaziti kroz cjelokupni, dugotrajni postupak. Za zadnju promjenu Kaznenog zakona iz 2013. godine kaže da je ponovo na štetu žrtava seksualnog nasilja, smanjivanjem zapriječene kazne na 1-10 godina, a počiniteljima se dodijeli gotovo uvijek minimalna zapriječena kazna. Lošim drži i uvođenje novog kaznenog djela »spolni odnošaj bez pristanka«, koji dodatno otežava dokazivanje silovanja, i dodatno se loše reflektira prema žrtvama.
– Što se tiče Kaznenog zakona po pitanju seksualnog nasilja, mislim da je poruka zakonodavca potpuno promašena, i da to što su napravili dovodi do toga da se seksualno nasilje ne procesuira niti kao izuzetno teško kazneno djelo, što po svojoj definiciji jest niti da je to nekakav ozbiljan društveni problem, koji treba iza sebe imati i ozbiljne sankcije za počinitelja. Počinitelji kod nas prolaze s vrlo blagim kaznama – u principu se to uvijek vrti oko minimalne zapriječene kazne, sada je to najčešće godina dana, odnosno osam mjeseci. Takva poruka, za jedan tako dugotrajan sudski postupak, kao što je postupak za silovanje, koji doista dugo traje, u prosjeku tri do šest godina, nikako nije dobra. Na koji način netko očekuje da se silovane žene odvaže na prijavu i uđu u tako dugotrajan i neizvjestan postupak, ako su unaprijed svjesne da će ih netko »šetati po sudu« u prosjeku pet godina, i da će na koncu počinitelj dobiti kaznu od godinu dana, pita ova psihologinja.

–  Mislim da se kod nas u društvu razvila negativna slika o ženama žrtvama nasilja, i možda neshvaćanje dovoljno ozbiljno cijele situacije. Osobe koje bi trebale pružati pomoć ne razumiju u cijelosti potrebe tih žena i dvojbe kroz koje prolaze, mislim da kada bi razumijevanje bilo veće da bi i postupanje odgovornih osoba bilo svrsishodnije, i od veće pomoći za sve žene koje se nalaze u sličnoj situaciji. Čini se da i Zakon o zaštiti od nasilja u obitelji jednim dijelom kao da izjednačava žrtve i nasilnika – policajci, da bi to odradili s manje propusta, nisu određivali tko je primarni počinitelj u situaciji nasilja u obitelji, pa bi onda prijavljivali i jednu i drugu osobu – i onu koja je primarni počinitelj, i onu koja se u toj situaciji branila. Tako da tu nije dolazilo do temeljne razlike, što su i stručnjaci iz Europe ustanovili kada su analizirali situaciju u Hrvatskoj.  Mislim da je u međuvremenu policija napravila ipak značajni napredak u prepoznavanju počinitelja nasilja. Trenutno je, čini mi se, najveći problem u pravosuđu, koje kod nas ne funkcionira takvom brzinom i promjenom kako bi trebalo. Po Zakonu o zaštiti od nasilja u obitelji ti se postupci trebaju žurno procesuirati, međutim događa se, ne znam zbog čega, da oni idu u redovnu proceduru, što se ne bi smjelo događati, ali se na žalost događa. Dakle, i kada ide prekršajna prijava za nasilje u obitelji, za očekivati je da će se izreći neka zaštitna mjera, i da će postupak biti brz i kratak, zato jer je prekršajan. Cijela ideja je bila da nasilje u obitelji rješava na prekršajnim sudovima da bi postupak bio brz i efikasan. Međutim niti ta ideja nije zaživjela, jer suci to ne provode onako kako je propisano, nego sve ide u redovnu proceduru, a moralo je ići po hitnom postupku. I onda žrtva nije zaštićena, a napravila je veliki korak – prijavila je nasilje, bila je u policiji, bila je na sudu, odvažila se sve to napraviti, a onda je sud zakazao i pozvao i žrtvu i počinitelja za tri, pet, sedam mjeseci na sud. To je prekasno. To je dug period u kojemu imamo osobu koja je najizloženija, i imamo iznimno ugrožavanje njezinog života i sigurnosti nje i djece, sve  jer sustav nije reagirao kako treba. Mi možemo takvu ženu smjestiti u sklonište, ali ona mora ići na posao, mora pratiti dijete u vrtić ili u školu, ona ne može biti godinu dana zatvorena, a svaki put kada izađe van je ugrožena, i sustav je tu – ako nije odrađen postupak na prekršajnom sudu, i nije izrečena zabrana približavanja, zapravo izlaže se velikoj opasnosti. Kada bi se postupak provodio brže, bilo bi puno efikasnije, ističe Paula Bogović iz Udruge za zaštitu obitelji (UZOR) Rijeka.

Uspješnost programa

Udruga UZOR, koja djeluje u sklopu Sigurne kuće, vodi od 2007. godine sklonište na tajnoj adresi za žene i djecu, žrtve nasilja u obitelji, kao i savjetovalište. Sklonište je malog kapaciteta, može primiti na smještaj svega 10 osoba, koji je, kažu u udruzi, gotovo uvijek popunjen. Potreba za smještajem u sklonište zapravo je tri do četiri puta veća od onoga što oni trenutno mogu ponuditi. Najveći broj njihovih korisnica je iz grada Rijeke i riječke Županije, ali imaju i korisnica iz drugih krajeva Hrvatske. Skloništa u Hrvatskoj tako su organizirana da su otvorena za sve korisnice, bez obzira na njihovo mjesto boravka. Ponekad je sigurnost iznimno ugrožena, pa je potrebno otići u drugi grad, nekada je kapacitet drugdje popunjen, pa se žene prihvaćaju u skloništa u kojima ima mjesta, a nekada žene žele promijeniti sredinu i krenuti negdje drugdje iz početka, pojašnjavaju u UZOR-u Rijeka.

Ohrabrujući podatak kojega nam iznose u ovoj udruzi jest da se, prema podacima koje imaju, a koji se odnose konkretno na rad njihove udruge, tijekom posljednje tri godine oko 80 posto žena uspješno osamostalilo nakon izlaska iz skloništa.

– To je podatak koji je provjeren i relevantan, jer mi te žene pratimo, pomažemo im i u kontaktu smo. To govori o uspješnosti programa kojega provodimo, i o njihovoj osobnoj uspješnosti, u smislu osamostaljivanja i života bez počinitelja nasilja. Taj podatak je važan i kao ohrabrivanje ženama da se jave, jer zaista ima institucija i organizacija koje mogu pomoći tim ženama,  koje mogu dugoročno dalje u životu živjeti dobro i bez nasilja u obitelji, napominje Paula Bogović.

Činjenicu da je u Hrvatskoj svakih 28 dana jedna žena ubijena od strane nekadašnjeg ili trenutnog partnera Paula Bogović komentira ovako:

– Kod nas je zabrinjavajući broj žena koje na takav način završe svoj život. Inače, istraživanja pokazuju da je trenutak prijave nasilja najopasniji za žene, što mislim da je poruka za sve nas koji radimo s prijavama partnerskog nasilja da moramo to shvatiti vrlo ozbiljno, da moramo reagirati odmah, mislim tu na sve nas - od policije, centara za socijalnu skrb, do udruga civilnog društva. Imamo paletu mogućnosti koje možemo, svatko od nas pružiti, i da kao sustav učinimo sve da prestanemo bilježiti broj ubijenih žena.

Pozitivne promjene

»Ženska soba« iz Zagreba jedna je od najstarijih civilnih organizacija u Hrvatskoj koja se već dvadeset godina kontinuirano profesionalno bavi pitanjima partnerskog nasilja, a dr. Maja Mamula, jedna je od osnivačica i koordinatorica ove organizacije.  U »Ženskoj sobi« posebno su specijalizirani za rad s punoljetnim žrtvama seksualnog nasilja, to je jedina organizacija ovog profila u Hrvatskoj. Edukacija je jedna od glavnih aktivnosti Ženske sobe, 5 do 6 tisuća ljudi godišnje prođe razne programe edukacije, od prevencijskih programa za srednjoškolsku i studentsku populaciju, edukacija za predstavnike nadležnih tijela i institucija, ili za građanstvo općenito. Drugi dio je sam Centar za žrtve seksualnog nasilja, u okviru kojega pružaju besplatnu pravnu, psihološku i medicinsku pomoć i podršku, psihoterapiju za proradu traumatskog iskustva, pripremu za sudski postupak, rad s članovima obitelji… Treći dio aktivnosti odnosi se na razvoj javnih politika, kao što je konstantno zahtijevanje promjena neodgovarajućih zakonskih okvira, a bave se i istraživačkim radom.

Zanimalo nas je kako dr. Mamula gleda na činjenicu da žrtve partnerskog nasilja u Hrvatskoj naknadno još doživljavaju i nasilje od strane nadležnih državnih struktura, unatoč edukacijama koje su predstavnici različitih institucija prošli.

–  Ako pogledamo kroz dulju vremensku perspektivu, uzmimo dvadesetak i više godina, postoje značajne promjene u našem društvu u pogledu tretiranja nasilja u partnerskim odnosima i seksualnog nasilja. Pogledamo li pitanja vezana uz nasilje u obitelji, mi imamo zakonski okvir. Taj zakonski okvir čak nije posebno loš – ono što je problem je primjena zakona u praksi. Postoji razvijen čitav niz specijaliziranih edukacija za rad sa žrtvama nasilja u obitelji, postoje istraživanja, postoje određeni mehanizmi – Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova, Ured za ravnopravnost spolova, čitav niz važnih dokumenata, uključujući Protokol o postupanju u slučaju nasilja u obitelji, Nacionalni tim za suzbijanje nasilja u obitelji i nasilja nad ženama, županijski timovi…

S jedne strane, mi ipak svjedočimo određenoj količini pozitivnih promjena, međutim, čini se da se te promjene odvijaju prilično sporo. Jer, mi još uvijek imamo nedostatnu edukaciju svih onih osoba koje se nalaze, ili će se tek sutra nalaziti na radnim mjestima, u lancu suzbijanja nasilja u obitelji - od policije, pravosuđa, pomagačkih struka, uključujući centre za socijalnu skrb ili centre za zaštitu mentalnog zdravlja… Još uvijek osobe u tim sustavima u svojoj osnovnoj edukaciji, na fakultetima, ne dobivaju dovoljan broj sadržaja koji se tiču nasilja u obitelji, dok u pogledu seksualnog nasilja apsolutno nisu informirani.

Kaskamo za Europom

Prema trenutno važećim europskim propisima, hrvatskim gradovima još uvijek nedostaje mjesta u skloništima za žene i djecu žrtve partnerskoga nasilja,  nemamo dovoljan broj centara za žrtve seksualnog nasilja. U ovome času u Hrvatskoj postoji ponuđena tek polovica mjesta u skloništima od brojke koju bi zapravo trebali imati na raspolaganju. Zaključak svih naših sugovornica jest da još uvijek »kaskamo« za Europom. Hrvatska još nije ratificirala Istanbulsku konvenciju, odnosno Konvenciju Vijeća Europe o suzbijanju nasilja nad ženama i nasilja u obitelji, koja će, nadaju se, kada se ratificira, dati određenu snagu za organizacije civilnoga društva, ali i veću sigurnost za žene žrtve nasilja, da one mogu pouzdano znati da će dobiti odgovarajuću pravnu podršku, ali i sve druge pomoći i podrške koje su im potrebne, kako bi mogle proći kroz traumatska iskustva koja su doživjele, i ponovno uspostaviti kontrolu nad svojim životima.

–  Kada bi se Istanbulska konvencija ratificirala, država bi morala puno više sredstava izdvajati za samu edukaciju centara za socijalnu skrb, policije i tako dalje, i to je moment koji bi bio dobar, i koji bi pridonio rješavanju problema nasilja nad ženama kod nas, koje se, nažalost, ne smanjuje. Jer, treba znati da najveći broj žena uopće ne prijavi nasilje koje doživi, kaže Nataša Vajagić iz Centra za građanske inicijative Poreč. I dodaje:

– Često se smatra da je alkohol ili droga uzrok nasilju, ali to je samo okidač. Uzroci su u patrijarhalnom društvu, koje odmah, čim se rodimo, nudi i nameće zgotovljene modele, ovisi za koji spol, i ukoliko to ne prihvaćamo, ili odudaramo, odmah smo izloženi diskriminaciji. Nasilje je uvijek pitanje kontrole i moći nad drugom osobom. Ima naravno i nasilja nad muškarcima, ali neusporedivo manje no nasilja nad ženama. Društvo je krivo, a puno toga polazi od doma i od odgoja. Ako dijete vidi da otac zlostavlja majku, i ono će kasnije ponavljati te obrasce.
Stoga, u Centru za građanske inicijative Poreč rade na edukaciji mladih u školama, kako bi prevenirali nasilje. Mladi tijekom školovanja ulaze u prve veze, pa je važno da znaju prepoznati nasilničke obrasce ponašanja, i da znaju na njih reagirati. Većina njih misli da jedan šamar nije ništa, ili da je ljubomora znak ljubavi u odnosu. Važno je osvijestiti činjenicu da nasilje nije privatna stvar, da se ne tiče samo dvoje ljudi, već da smo svi odgovorni i da postoji moralna obaveza prijaviti nasilje, napominju u Centru, dodajući kako raznim akcijama pozivaju građane da, ukoliko znaju za određeno nasilje, da ga prijave.

– Na jednom okruglom stolu imali smo ginekologinje, koje su kazale da imaju problem prijaviti seksualno nasilje policiji. Međutim, dužni smo to napraviti, a liječnici  su dužni po protokolu to prijaviti, bez obzira na to što njih konkretno, žene nad kojima je to nasilje počinjeno, mole da to ne učine. U malim sredinama svi sve znaju, znaju da se nasilje događa, ali šute. To je jedan začarani krug, iz kojega je teško iskoračiti van, napominju u porečkoj udruzi. Ali taj začarani krug treba prekinuti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka