Trebao je to biti sindikalni Bljesak, koji bi najavio skoru političku Oluju, no vjetrić koji se na Praznik rada uspio podići sa zagrebačkog Trga bana Jelačića zapravo je tek puhnuo u krmu vladajućoj ekipi u Banskim dvorima. Od okupljanja gladnog i bijesnog naroda, na koje su pozivali i svi sindikati i Crkva (navodeći sudjelovanje u prosvjedu kao vjersku dužnost) i braniteljske udruge i, naravno, oporba predvođena Hrvatskom demokratskom zajednicom, cijela priča pretvorila se u lošu – karikaturu. 

  Prvo, s obzirom na sve pozive, najave i organizirane dolaske očekivalo se daleko više ljudi od (nategnutih) 20 tisuća. Nekoliko kilometara dalje, u Maksimiru, samo se porcija graha podijelilo dva i pol puta više.

 HDZ u paklu tačerizma

Bez obzira na izrazito tešku gospodarsku situaciju u zemlji, vlast na ovakve stripoidne sindikalne prijetnje, može ležerno odmahnuti rukom i nastaviti sa svojim poslom – po svom. A sindikalnom članstvu bi valjalo porazmisliti o tome tko ih, zapravo, sve ove godine vodi. Jer nema organizacije koja nakon ovakvog debakla ne bi postavila pitanje odgovornosti svojih čelnih ljudi. Osim, naravno, hrvatskih sindikata. Gdje su vođe tek nešto malo manje dugovječni od britanske kraljevske obitelji. 

  HDZ će, pak, debaklu prosvjeda na kojem je ozbiljno gradio svoju političku taktiku, ipak malo teže moći pristupiti nehajno. Nakon iznenađujuće i male, ali toliko velike pobjede na izborima za Europski parlament, u ovoj političkoj bitci su ipak Karamarkove trupe ostale bez plijena. 

  Od pojačanog pritiska na vlast, čime bi se bar malo ozbiljnijim učinile neostvarive najave o izvanrednim parlamentarnim izborima nakon 1. srpnja, nema ništa. A kako sezona uzima svoj danak na Zavodu za zapošljavanje (i smanjuje »onu« brojku) sva je prilika da do duboke zime neće biti nove prigode za značajniji politički profit naricanjem nad hudom sudbom domicilnog stanovništva. 

  Možda će to biti i prilika da se stranka malo sredi i dođe k sebi, jer posljednjih dana se redaju potpuno bezglave izjave iz Središnjice, koje su u tolikoj svađi sa stvarnošću da povremeno znaju biti i komične – poput nedavnog okruglog stola na kojem su se predstavnici HDZ-a žalili na »poreznu agresiju« vlasti i na to da Kukuriku Vlada provodi – tačerizam. Što su dva potpuno nespojiva pojma. 

  Ili, kad se iz HDZ-a, nakon vijesti o tome da će Europska komisija, izgleda, odabrati most kao najbolji način povezivanja dva dijela Hrvatske oko Neuma, kaže kako ovoj vlasti treba Europska unija reći da je Pelješki most hrvatski nacionalni interes. U stvarnosti se, naravno, radi samo o novcu. Kojeg Hrvatska nema i bez kojeg bi se radovi na mostu mogli jedino prigodno otvarati pred svake izbore, što je praksa koju je baš HDZ izraubao do krajnje granice neukusa. 

 Smušeni vs. grogirani

  Takav, dakle prilično smušen HDZ, ide međutim po novu izbornu pobjedu na lokalne izbore. S druge strane mu stoji izostankom gospodarskih uspjeha (prve nepesimistične brojke s početka ove godine još ne mogu biti ni naznake trendova oporavka, a kamoli nešto ozbiljnije) uzdrmana Kukuriku koalicija i ishod će biti prilično neizvjestan. Nema sumnje da će u izbornim noćima (dva su kruga) pobjedu proglasiti i jedni i drugi, no nekoliko je stvarnih razina na kojima će se ona moći razmatrati. Prvo, za Zorana Milanovića su ključni Grad Zagreb i Istarska županija. On je tu s dvije odluke (Kajin i Ostojić) rizik rezultata dobrim dijelom preuzeo na sebe. Jedna pobjeda bi ga vjerojatno zadovoljila, no ako oba njegova igrača izgube, priče o nezadovoljstvu šefom samo će se umnožiti u SDP-u i po medijima. Za HDZ i Karamarka, pak, u dva gospodarski najjača grada, Rijeci i Zagrebu, nema nikakve nade. Njihovi kandidati tamo neće vidjeti ni drugog kruga. No, nisu baš posve bez šansi u Osijeku i Splitu. Također, za odnos dvije najjače stranke valjat će popratiti ishode u, prije svega: Zadru, Dubrovniku i Vukovaru. Splitsko-dalmatinska županija neće nositi neku realnu važnost (kao ni sve ostale županijske pobjede, jer se radi ipak o manje moćnom segmentu lokalne vlasti od gradova), no eventualni poraz HDZ-a od ruke Ivana Grubišića imao bi golemi simbolički značaj, jer se radi o županiji koja je već više od dva desetljeća čvrsta utvrda desnice. 

  Kako god, međutim, priča o lokalnim izborima završila, bit će to još samo jedna politička runda u bitci za vlast u još uvijek ponirućoj zemlji. I to jedna od mnogih koje još slijede; jer već u svibnju 2014. su redovni izbori za europarlament, pa će se onda biti nova bitka za Pantovčak i tek tamo negdje krajem 2015. uslijedit će glavni okršaj, parlamentarni izbori. 

  Ono što će se u međuvremenu zbivati mimo stranačkih konfrontacija će, međutim, bitno odrediti kako njihov rezultat, tako i srednjoročnu sudbinu zemlje. Jer ne uspije li u mnogočemu šepava Kukuriku vlast (a šepa jer dio Vlade stupa, a dio hoda opreznim, puževim korakom – da ne govorimo o onima koji su iz Banskih dvora već otpali) uspraviti zemlju izvan spirale pada svega što ne treba padati, onda će, Škori i Ribiću unatoč, priča možda ipak postati neprispodobivo opasna. 

  U toj podjeli karata možda će doista postati bitno »tko je domaćin, a tko je bio gost«, a jamačno će cirkus doći i do našeg malog grada. I neće mu nedostajati klauna. Uostalom, dovoljno je pogledati preko Jadrana. 

  A tamo odavno već nikom nije smiješno.