– Zapravo ne znam što bi to bila tzv. hrvatska javnost. Ako je to ono što vodeći mediji nastoje poturiti pod firmom javnoga mnijenja, a zapravo proizvesti ideološki poželjan konstrukt toga fantoma, bojim se da »hrvatska javnost« ponajprije zaobilazi hrvatske građane, njihove stvarne probleme i interese. Prešućuje se milijun mnogo važnijih stvari od jedne marginalne nagrade, i to vrlo ciljano, jer je »hrvatska javnost« takoreći privatna prćija vladajuće elite i nekolicine medijskih tajkuna. Dalo bi se pokazati kako je malo što do te mjere suprotstavljeno realnome javnom interesu kao »hrvatska javnost«. Namjera je, a ona se najčešće uspijeva ostvariti, da građani uvijek iznova hvataju priključak s »javnošću« i počnu misliti ono što im se kaže da misliti trebaju. Budući da mislim da tako konstituirana »hrvatska javnost« ne vrijedi pišljiva boba, da je u svojoj intenciji štetočinska, nekako je i fer da osjećaji budu obostrani.   

Građanska hrabrost – kako se to, u ovdašnjoj javnoj percepciji, uopće doživljava? Je li građanska hrabrost u nas poželjna vrlina? 

    – Fraza je zaista pomalo patetična i možda je bolje govoriti o neposluhu, o odbijanju da se bude dio političkog krda. Ako je išta u Hrvatskoj zaživjelo kao dio autentične političke kulture, onda je to kult lojalnosti kolektivitetu. Nacionalizam koji se ovdje početkom devedesetih povampirio, a i danas je dominantan na »tržištu ideja«, stavio je pod sumnju građanina kao takvog, a kamoli nekoga tko bi se drznuo suprotstavljati zajedničkim ciljevima i zadanim svetinjama. Što više naroda, što manje pojedinaca – to je deviza koja ovdje ne prestaje važiti. Čak i kada na dnevnom redu nisu nacija i njena ugroženost, taj gonički refleks je prevladavajući. Dovoljno je vidjeti kako se ovih dana na stup srama pribijaju sindikalni šefovi koji ne žele kolaborirati s vlašću i krupnim kapitalom, i to zbog najbenignijih zahtjeva, ili kako se vođe seljačke pobune proglašavaju kriminalcima i nitkovima, ili kako se sami radnici generalno optužuju kao nezahvalne lijenčine i paraziti koji će, ne pristanu li na suspenziju socijalnih prava, osuditi zemlju na propast. Stalno smo izloženi teroru nekog spasonosnog projekta u čijem interesu moramo biti »svi kao jedan«, jer u protivnom slijedi sigurna katastrofa. 

    Premijer Milanović nedavno je u tu svrhu, sasvim primjereno, Hrvatsku slikovito prikazao kao avion »kojim svi putujemo do zajedničkog cilja«. Unutra te, međutim, upozore da vežeš pojas, ponašaš se pristojno i ne ometaš posadu dok upravlja tvojom sudbinom. U avionu nema mrdanja, dok bi pobuna bila ravna terorizmu. U osnovi se radi o politici straha. Poželjna društvena vrlina, prema tome, upravo je anksioznost, a da bi se ona poticala valja manipulirati osjećajem ugroženosti i paranoidnim scenarijima. Politika se u Hrvatskoj uglavnom svodi na mobiliziranje zastrašenih ljudi. 

    Deklarativno, Hrvatska je postala zemljom kakvom ju je Feral devedesetih upozoravao da mora postati. I HDZ je danas »europska« stranka, HSP – kako i priliči – »euroskeptična«, ali na »europski« način. Kako je to, živjeti u zemlji koja je ostvarila tvoje vlastite ideale? 

    – Na ovako zeznuto postavljeno pitanje moram uzvratiti istom mjerom: Nema te Hrvatske koja može biti ostvarenje mojih ideala! Niti sam je sanjao, niti me ona budnoga usrećuje… »Deklarativno« je ključna riječ. Sve vrijeme se i radi o tome da se pokušava govoriti jedno, a činiti nešto posve suprotno, pa su ishodi najčešće bizarni. U tom smislu je i Tuđman, sanjajući Banovinu, pričao bajke o hrvatstvu kao kolijevci europske kulture. Licemjerje je otpočetka bilo temeljno načelo udomljavanja nacije. Hrvatska državotvorna ideja nije ništa drugo nego zbirka nesporazuma zapečaćena voskom i službenom šahovnicom. 

    Jedina zaista korisna stvar od procesa približavanja Europskoj Uniji je što se, uza sve fige u džepu, neke disciplinske mjere nisu mogle izbjeći, i to one koje se tiču elementarnih civilizacijskih normi. Činjenica, na primjer, da je Haški sud zadužen za to da sudi »našim« ratnim zločincima, ne svjedoči samo o nesposobnosti da na iole dostojanstven i uljuđen način izađemo na kraj s vlastitim traumama, nego i o petparačkoj naravi hrvatske državnosti. A nakon svega, najbolja ilustracija »europeizirane« Hrvatske je što će, uoči referenduma o pridruživanju, Ante Gotovina iz zatvora u Haagu svečano pozvati građane da se izjasne za ulazak u Uniju. Začudo, nikome to nije bilo apsurdno. Čak ni onima koji su demonstrirali na trgovima i, uz parole »NE u EU«, mahali Gotovininim fotografijama – jer se on iščilio kao ikona eurofoba – njegov poziv nije djelovao apsurdnim. Možda su se tek briselski eurokrati kiselo smješkali zbog činjenice da netko tko je osuđen na dugogodišnju robiju propagira europske vrijednosti, ali su to mudro pregrizli, u interesu širenja financijskog tržišta. 

    To je samo fragment iste epske hipokrizije. Svima je jasno da Gotovina prodaje maglu, jer svi to stalno čine. Unaprijed se zna da će ovdašnje europejstvo biti jednako lažno kao i ovdašnje hrvatstvo. Dosta je uočiti žar s kojim se danas za sitnu lovu nastoji utržiti i zadnja stopa državnog suvereniteta – toliko da se stječe dojam kako bi i sami Banski dvori najradije bili utrapljeni kakvom validnom inozemnom bankaru ili moćnoj korporaciji – pa to onda dovesti u vezu s kultom zbog kojeg su tisuće ljudi slane po svoje porcije patnji, mada je otpočetka bilo jasno da je opjevani suverenitet, zbog kojeg vrijedi žrtvovati život, sasvim »deklarativna« kategorija. 

Cijeli razgovor pročitajte u  magazinu Pogled Novog lista u subotu, 28. travnja 2012.