Malo koja zemlja na svijetu oboji se tako naglo poviješću kao Hrvatska u proljeće, kad krenu komemoracije s dvaju mjesta koja su postala simboli stradanja u posljednjem (nek takvim i ostane) svjetskom ratu. Jasenovac i Bleiburg uvijek iznova pročeprkaju stare rane i pokrenu rasprave, a hrvatska javnost se bar na nekoliko dana zabavlja prepucavanjima starim osamdesetak godina, bez obzira na sve moguće probleme sadašnjosti, a koji su se, hvala na pitanju, u zadnjih nekoliko godina toliko zgusnuli i udaraju sa svih strana da se ovaj hrvatski, sezonski nastavak Drugog svjetskog rata drugim sredstvima, čini posebno lišenim bilo kakvog dodira sa stvarnošću. 

Najbolje vrijeme

Čak i tajming, koji je naizgled sulud, ima itekakve logike. Naime, želi li vlast povući bilo koji politički potencijalno osjetljiv potez, koji bi oporba mogla iskoristiti poput toljage, nema boljeg vremena za njega od prve godine mandata. Pogotovo kad je najjači protivnik ne u knock-downu, nego, poput HDZ-a, još i sam skoro svakog dana lupa vlastitom premlaćenom glavom o pod ringa. Ukoliko SDP želi skinuti pola milijuna kuna vrijedno sponzorstvo s komemoracije u Austriji, a želi, nema boljeg vremena od 2012. godine. Istina, kad se iziđe na birališta za četiri godine, »povratak Bleiburga« bi mogao biti jedna od tema, ali ako je danas izostala bilo kakva veća bijesna reakcija na najavu ukidanja saborskog financiranja komemoracije, kakva bi se iskra time mogla upaliti nakon duge tri i po godine? 

  Pogrešno mjesto

Naposlijetku, makar je to, jasno, prva stvar, Hrvatski sabor jednostavno doista treba dići ruke od Bleiburga. Ne zbog toga da digne ruke od žrtava najmračnije epizode antifašističke borbe u Jugoslavija. Ne. Upravo suprotno. Od Bleiburga treba odustati baš zbog tih nesretnih ljudi, koje je odnijela bujica zločinačkog završetka Drugog svjetskog rata na ovim prostorima. 

    Na austrijskoj poljani se, ajmo to pojasniti iz prve ruke za one koji nikad nisu bili tamo, doista komemorira baš – nevine žrtve. Kao i u svim sličnim prilikama, uplakane starice u crnini i s rupčićima u rukama, paraju srce. Ali, to nije jedina redovna crnina na Bleiburgu. Tamo se, svake godine, okuplja i ekipa u »dresovima« ustaške vojske. Memorabilije NDH-a prodaju se uz štandove s kobasicama i pivom. Pavelić? Može. Karta Hrvatske »punog trbuha«. Ih, ima u više verzija. Takva vrsta derneka državu Austriju očito zanima koliko i rasplet borbe za opstanak u četvrtoj ligi Trinidada i Tobaga. Ali, i ne radi se (toliko) o šamaru Austriji. Naci-tulum, koji je nažalost sve ove godine nezaobilazan dio bleiburške komemoracije, hračak je u lice današnjoj Hrvatskoj. Treba li ova zemlja, doista svakog svibnja brisati lice od ispljuvka povijesti? 

    Bleiburg je, pritom, stjecajem povijesnih okolnosti, postao pogrešno mjesto na kojem se odaje počast žrtvama partizanskog zločina. Ljudi su pobijeni kasnije, na Križnom putu, najviše po Sloveniji. Grozan, zatajeni zločin se, jasno, nije mogao komemorirati u socijalističkoj Jugoslaviji, pa se austrijska poljana sama nametnula kao mjesto uspomene. 

    No, odavno se u Hrvatskoj više ne skriva tamna strana pobjedničke strane iz svjetskog rata. I znaju se mjesta na kojima su se stradanja doista događala. Premijerovu ideju, stoga, da se u suradnji sa Slovencima napravi zajednički spomenik na nekom stvarnom stratištu, vjerojatno Teznom, svakako valja podržati. I da se onda, tamo, gdje je pobjeda u svjetskom ratu doživjela poraz, jasno poruči: zločin je zločin. A ako je nekome do derneka s crnim uniformama – široko mu toplo polje bleiburško. Ali, ne na račun ove zemlje.   

ACTA ili Država?

Takav rasplet mogao bi, u idealnim okolnostima, postati ozdravljujućim. Jer, mnogo je povijesti Hrvatska prebacila preko glave i u posljednjih 20 godina. I to one povijesti kakva je ludovala i u proljeće 1945. godine. Tko prati sudske procese i istrage koje se odvijaju ovih dana (Pakračka poljana, Grubori) jasno to može vidjeti. Crna vremena, u kojima je ekstremizam bio vrlo blizak mainstreamu, nisu samo stvar duboke prošlosti. Ali se, hvala nebesima, država više ne trese kad se desnica najavi marš, već se kibici zabavljaju usporedbom brojki onih koji su demonstrirali protiv ACTA-e s onima koji prosvjeduju za spas Države (a za jedne i druge su prosvjedi biciklista masovni pokret). Pa bi tako vjerojatno i priča o saborskom pokroviteljstvu Bleiburga mogla u povijesnim knjigama ostati zabilježena tek kao neobična fusnota koja bi dočaravala život u zemlji koja je, nekad, bila bremenita poviješću. 

    Naravno, stvari mogu i temeljito otići kvragu. Ako ni Čačić-Linićeva brutalna reanimacija hrvatskog gospodarstva ne uspije, ulice će se svakako napuniti onima koji više nemaju što za izgubiti. A, među njima će se, sa ili bez odluke o Bleiburgu, sigurno, naći i crnih zastava. Koje neće biti simbol Piratske partije.