Sudac pri kraju karijere: Građanin Ivan i sudac Turudić

Za ono što je izrekao predsjednik Županijskog suda u Zagrebu nitko neće snositi posljedice, a po logici stvari netko mora. Ubuduće će se po svakoj vlasti svatko moći nekažnjeno nabacivati insinuirajući da ga se prati i prisluškuje

Predsjednik Županijskog suda u Zagrebu Ivan Turudić je, sudeći prema ovotjednim zbivanjima koja je sam pokrenuo intervjuom »Večernjem listu«, pri kraju svoje sudačke karijere. Kako je znano, dao je intervju u kojemu je govorio o mnogočemu, ponajmanje o sudstvu i pravosuđu. Evidentno je da mu je sadašnja vlast mrska, a sadašnja opozicija mila. Turudić je izrečenim znatno iskoračio iz uobičajenih kanona kad je riječ o sucima i njihovu (ne)komentiranju političkih zbivanja i rada pojedinih političara. Strogo uzevši, građanin Ivan Turudić na takvo javno iskazivanje svojih stavova ima pravo, ali građanin Ivan Turudić izrečenim je itekako naštetio sucu Ivanu Turudiću i pitanje je kako će on ubuduće moći obavljati svoju sudačku dužnost. 

Vjerojatno svaki sudac ima svoje političke stavove, simpatije i antipatije, ali se kloni toga da ih javno iznosi baš zato da bi mogao nesmetano obavljati svoju dužnost. Izjavom da predsjednik Republike Ivo Josipović smatra Josipa Broza Tita pozitivnom povijesnom ličnošću, a on zločincem koji je ubio stotine tisuća ljudi on je sebe doveo u poziciju da je vrlo lako tražiti, i to s punim pravom, njegovo izuzeće. Odvjetnici optuženih kojima sudi Ivan Turudić mogu za svoje klijente kazati da su titoisti i da su uvjereni da zbog stava suca o Titu neće moći imati pošteno suđenje. Optuženici kojima sudi Turudić mogu se pokušati i hitno učlaniti u SDP i tražiti izuzeće, jer stav suca Turudića o predsjedniku te stranke Zoranu Milanoviću vrlo je jasan, on je za Turudića »boljševik i monarh«, pa je moguće da zbog toga neće moći hladne glave suditi nekom članu SDP-a nego će ga, kao člana stranke kojoj je na čelu »boljševik«, tretirati onako kako su revolucionarni sudovi tretirali monarhe. Moglo bi se o tom intervjuu još mnogo toga pisati i pričati, primjerice o prozivanju Milorada Pupovca za »etničku pristranost«, iako je općepoznato da je Pupovac po nacionalnosti Srbin te da se u Sabor bira kao kandidat na nacionalnomanjinskoj, zapravo etnički isključivoj, a ne općoj listi.  

Nakon svega netko bi morao letjeti

U trenutku kada se činilo da će se sva ta intervjuom uskovitlana prašina slegnuti Turudić je svojoj prisutnost u javnosti udahnuo novi život. Za Hrvatsku je televiziju, slučajno ili ne, izjavu dao u majici na kojoj piše »strike first« (udari prvi) i udario mnogo ozbiljnije nego li u ijednom dosadašnjem intervjuu, nego li u ijednoj izrečenoj presudi. Izjavio je Turudić da ga prate i prisluškuju, da su mu o tome govorili policajci, da je posve siguran da represivni aparat radi na tome da ga se smjeni. Čavrljati o toj izjavi uz kavu i tvrditi kako Turudić lupeta je jednostavno. Ali, izjava je mnogo ozbiljnija, a da bi ju se tako smjelo tretirati. Ta izjava naprosto ne smije ostati bez posljedica i kako se to, ne baš naročito elegantno kaže, nakon svega netko bi morao letjeti. 

Najjednostavnije je odlučiti o tome tko postaje letač u slučaju da izjava nije točna. Posljedica toga morala bi biti smjena Turudića, čak i u slučaju da su mu neki policajci govorili da ga se prati i prisluškuje i tako ga, tko zna zbog čega, obmanuli. Posljedice su nešto kompliciranije u slučaju da je Turudićeva izjava točna. Njega se, kao i svakog drugog građanina ove države, može pratiti i prisluškivati zakonito. Moguće je da neki sudac ima i nekih izvansudskih aktivnosti zbog kojih u svoje uredovno vrijeme taj isti sudac izriče presude. U tom slučaju potrebno je razotkriti one policajce koji su to dojavili Turudiću i time ugrozili zakonitu istragu. Što se, pak, samog suca tiče, posljedice istrage mogu biti dvojake: istragom se može utvrditi da je on potpuno nedužan, a u slučaju da nije tako pravna država bi, kako se to kod nas već uvriježilo govoriti, trebala napraviti svoje. Ne treba zanemariti, svakako ne u teoriji, ni zloguku mogućnost da je predsjednik zagrebačkog Županijskog suda u pravu, ali da ga se prati i prisluškuje nezakonito. U tom slučaju se do najsitnijeg detalja mora istražiti tko to radi, zašto, radi li samostalno ili po nečijem nalogu, a posljedica bi toga, ovisno o istrazi, mogla biti i vrlo teška politička kriza, sve do ostavke Vlade, a možda i predsjednika Republike.  

Demokratski ures nedemokratske tvorbe

Najlošija varijanta je da sve ostane na onome što je izrečeno u majici »strike first«, a po svemu sudeći tako će biti. Turudić nema namjeru ništa poduzimati po tom pitanju. Ništa po tom pitanju nema namjeru činiti ni predsjednik saborskog Odbora za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost Miroslav Tuđman. On smatra da su sučeve izjave možda točne, ali to ne planira staviti na dnevni red Odbora jer je uvjeren da će većina u Odboru, a nju ima vladajuća koalicija, ili odbiti raspravu o tome ili pristati na istragu pa »izglasati politički oportune zaključke kojima nije cilj utvrditi istinu, kako se dogodilo u slučaju bivšeg ministra financija Slavka Linića«. Tuđman će to na dnevni red staviti samo ako se Turudić Odboru obrati predstavkom, a on je već izjavio da to neće učiniti. 

Miroslav Tuđman je zapravo izjavio da je jedno iznimno važno parlamentarno tijelo, Odbor za unutarnju politiku i nacionalnu sigurnost, tijelo u koje nikako ne trebamo imati povjerenja jer sve se, bez obzira na činjenice, unaprijed zna. Jasna je poruka građanima: nemojte vjerovati u institucije, barem ne dok su »ovi« na vlasti. Ako je doista tako kako Tuđman govori, i ako je istraga u slučaju Linić doista vođena, sve do »oportunih zaključaka«, onako kako govori Tuđman, pitanje je zašto je on i dalje na čelu tog Odbora. Predsjedničko mjesto u tom Odboru pripada opoziciji, ali ako se od tako krupnih stvari kao što je slučaj Linić u tom tijelu pravi farsa, zašto Tuđman u tome sudjeluje? On svojim predsjedavanjem koalicijskim vlastima samo daje legitimaciju, on je sebe sveo na demokratski ures nedemokratske tvorbe. Ni članovi Odbora iz vladajuće koalicije (Igor Dragovan i Nenad Stazić) nisu iskazali želju da se Turudićeve izjave istraže, iako, ako je njegova izjava netočna što oni očito smatraju, takva istraga njima samo može koristiti. 

Posljedica nečinjenja u ovom slučaju nije nimalo neopasna: za ono što je izrekao Turudić nitko neće snositi posljedice, a po logici stvari netko mora, a ubuduće će se po svakoj vlasti svatko moći nekažnjeno nabacivati insinuirajući da ga se prati i prisluškuje. No, na ovim su prostorima posljednjih desetljeća svi oni koji su držali do sebe ionako uvijek tvrdili da ih se prati i prisluškuje.