Stjepan Mesić: Agresivna desnica ne skriva profašističku obojenost

U proteklih 25 godina zajedničkim zločinačkim pothvatom desnih snaga na političkoj sceni, dobrog dijela medija, vlasti - aktivno ili pasivno, Katoličke crkve i određenih krugova iz inozemstva doslovno je upropašteno nekoliko generacija mladih ljudi

Moramo prepoznati opasnost fašizacije što se nadvija nad Hrvatskom. I moramo joj se suprotstaviti. Moramo reći: dosta je, tako dalje više ne može – zbog palih boraca antifašističkog otpora, zbog žrtava fašizma, zbog nas koji živimo danas i zbog onih koji će doći poslije nas. Ti dolazeći zaslužili su bolje od ovoga što im se nudi.

   Trend koketiranja s naci-fašizmom, prekriven tankim, ali itekako prozirnim velom relativiziranja zločinačkog karaktera ustaštva i ustaške para-države, prisutan je – na žalost – od prvih dana samostalne Hrvatske. U obrani od agresije trebalo je sve baciti na kartu antifašizma, jer Hrvatska jest bila suočena s nekom vrstom novovjekog fašizma.

   Umjesto toga, faktor homogenizacije nađen je u onom pravom, izvornom fašizmu; nađen je u nacionalnoj i vjerskoj netrpeljivosti, u nacionalnoj uskogrudnosti, u nacionalizmu koji je svako malo prelazio u otvoreni šovinizam i rasizam i u neprihvaćanju bilo kakvog i bilo čijeg mišljenja koje bi odudaralo od onoga aktualne vlasti. Netrpeljivot prema drugima i drugačijima nerijetko je već u tim prvim danima svoj izraz nalazila u fizičkom likvidiranju ljudi. Rat je dovršio posao stvaranja kriminalne »elite« s kojom i danas imamo posla.

   No, Hrvatska je ipak željela postati članicom Vijeća Europe i Ujedinjenih naroda. Međunarodna zajednica snažno je u prvih deset godina samostalnosti pritiskala Hrvatsku, tražeći, nerijetko i ultimativno, da se prilagođavamo standardima demokratskih zemalja.

   U takvome društvu rudimentarne demokracije, boljega imena nemam, u društvu u kojemu se kod primjene zakona najprije gledalo koje je nacionalnosti počinitelj, a koje žrtva, odnosno oštećeni (a nerijetko ta praksa potoji još i danas), otvoreno je široko polje djelovanja za povijesne revizioniste, za sve one koji su imali neskrivenu ambiciju i nakon više desetljeća mijenjati ishod Drugoga svjetskog rata.

   Djelovali su, a djeluju i danas, kroz obrazovni sustav koji je – suvišno je i reći: izraz politike, kroz izdavaštvo i kroz medije.

   Najednom smo počeli »saznavati« nove istine o Drugome svjetskom ratu, o ustašama i njihovoj državi u kojoj je cvala hrvatska kultura i u kojoj je ruka zakona dohvaćala samo neprijatelje države. Nekima nije čak bilo strano ni pohvaliti se time kako smo – zahvaljujući upravo ustašama – bili saveznici velikog Trećeg Reicha.   

Renesansa ustaštva

»Zaboravljalo« se rasne zakone što su donijeti praktično odmah po proglašenju NDH, »zaboravljalo« se da su u logorima, a u toj para-državi bilo ih je više od 60, u velikom broju bili žene, djeca i starci – zar sve neprijatelji države? I, naravno, »zaboravljalo« se da je ustaški teror u vidu pokolja, a u boljoj varijanti – progona i zatvaranja, usmjeren protiv Srba, Židova, Roma i Hrvata – neistomišljenika počeo prije izbijanja ustanka. Hrvatske vojnike, branitelje, vitezove, kako ih se sve nazivalo, slalo se u okršaje s pjesmom što je veličala ustaške koljače Maksa Luburića i Juru Bobana.

O Jasenovcu i Crnoj legiji postoji dosta dokumenata i svatko, tko sumnja u moju kvalifikaciju »koljači«, neka te dokumente pregleda. Dakle – autentične dokumente, a ne interpretaciju povijesnih zbivanja. Sve što je bilo do 1990. odjednom nije valjalo. Sve je to bila laž i »komunistička propaganda«.    Ona ista međunarodna zajednica koja se nije ustezala praviti pritisak kada je bila riječ o aktualnim zbivanjima, sada je začuđujuće mirno i bez reakcije primila tu renesansu ustaštva i relativiziranje zločina naci-fašista i njihovih pomagača. Na pitanje: zašto, odgovor je jednostavan. Zato, što se smatralo dobrim sve, ama baš sve, što je radikalno kidalo sa socijalističkom prošlošću.    Zato, što je bio dobrodošao svatko, tko se legimirao kao antikomunist. Uostalom, to i nije neka novost. Ubrzo nakon završetka Drugoga svjetskog rata, Zapad je, a i tu je Crkva odigrala svoju ulogu, mnogim traženim ratnim zločincima omogućio da se sklone iz Europe, pravio se da ne zna za njih tako dugo dok su mu trebali, a tisuće i tisuće dojučerašnjih nacista našle su posao u organima vlasti Zapadne Njemačke, pa i u diplomaciji i pravosuđu.    U novokomponiranoj verziji hrvatske povijesti svi oni koji su poslije pobjede 1945. došli pod udar zakona, preko noći su prekvalificirani u žrtve komunističkog režima. Da se razumijemo: ne opravdavam, niti negiram i likvidiranja kvislinga bez suda. Toga je, na žalost, bilo – ali, ne samo u Hrvatskoj, ne samo u Jugoslaviji, toga je bilo u svakoj do tada okupiranoj zemlji. Ali, ponavljam, nitko od onih koji su likvidirani u Jasenovcu ni za što nije bio kriv, od onih likvidiranih nakon predaje kod Bleiburga mnogi su bili i odgovorni, i krivi za krvave ratne zločine. To ne opravdava ubijanje nevinih, ali to je činjenica. I tu činjenicu ustašofili nikako ne mogu i ne žele priznati.   

U proteklih 25 godina zajedničkim zločinačkim pothvatom desnih snaga na političkoj sceni, dobrog dijela medija, vlasti – aktivno ili pasivno, Katoličke crkve i određenih krugova iz inozemstva doslovno upropašteno nekoliko generacija mladih ljudi. A to su ljudi koji će sutra preuzeti kormilo Hrvatske u svoje ruke.

   S kakvim znanjem, s kakvim idejama, s kakvim pogledom na svijet?

   Doći će u poziciju odlučivanja indoktrinirani, ispranih mozgova, nabijeni lažima, ali i mržnjom prema svima koji bi te laži pokušali osporiti. Doći će spremni da »svoju demokraciju«, jer oni će biti uvjereni kako je riječ o demokraciji, brane klasičnim fašističkim metodama i sredstvima. Mi smo i danas previše ležerni u odnosu na činjenicu da su nam knjižare i kiosci s novinama prepuni knjiga i publikacija kojima je jedna, jedina svrha revidirati povijest, odnosno rehabilitirati naci-fašizam i njegovu hrvatsku inačicu: ustaštvo.

   I ne samo da nikada nitko nije postavio pitanje tko financira takve knjige i publikacije, jer sve su vrlo jeftine, nego se neke objavljuju i uz financijsku pomoć vlade, kako one bivše HDZ-ove, tako i sadašnje koju vodi SDP. Pravimo se slijepi na poruke što dolaze s malih ekrana kojima sve više caruje jezik mržnje, tipičan za rane devedesete godine prošloga stoljeća. Pogledajte koga se poziva u televizijske studije, a razmislite malo i o tome koga se ne poziva. I sve će vam biti jasno.   

Desnica ne samo da diže glavu, već razvija svoje zastave fašizma i u drugim tzv. tranzicijskim zemljama. U Rigi, spomenut ću samo jedan primjer, već se tradicionalno održava marš bivših pripadnika SS jedinica koji sa svojim znakovljem i ordenima ponosno koračaju gradom. Došao je njihov trenutak! Tako nešto nezamislivo je, za sada barem, u Njemačkoj, ali kancelarka Merkel na zbivanja u Rigi šuti. Šute i francuski predsjednik Hollande i šef Bijele kuće Obama. Ali, dok s jedne strane »ne vide« neofašizam u Evropi, s druge odbijaju prisustvovati proslavi 70. obljetnice pobjede nad fašizmom u Moskvi. Kao: osuđuju Putinovu politiku. Ali, 8. svibnja slavit će se pobjeda nad poretkom koji bi – da nije bilo golemih sovjetskih žrtava – zavladao dobrim dijelom svijeta, usprkos hrabrosti i nepokolebljivosti jednoga Churchilla ili De Gaullea i njihovih pristaša. A pobjeda naci-fašizma značila bi – mrak.

Maske su pale

Od smjene na mjestu predsjednika Republike Hrvatske agresivni nastup desnice koja ni ne sakriva svoju profašističku obojenost, postao je još agresivniji, još otvoreniji, još zloćudniji. Maske su pale i tko sada ne vidi kako stvari stoje, nikada i neće vidjeti. Ili će progledati kada bude prekasno.

   Snažan napor da se reafirmira antifašizam kao jedan od temelja suvremenog hrvatskog društva, što je bio prisutan u oba moja predsjednička mandata, vidno je splasnuo nakon 2010., da bi s izborima ove godine otišao u prošlost.

Uklanjanje Titove biste iz ureda Predsjednice samo je simbol politike koja je definitivno dobila pravo građanstva u hrvatskome društvu i koja se vodi bez ikakvih skrupula, otvoreno, pod plaštem demokracije, a uz obilato korištenje činjenice novoga hladnoga rata i bespogovornoga svrstavanja Hrvatske na jednu stranu u tome ratu. Za prijeteći rast neofašizma u Hrvatskoj smatram ne odgovornima, nego krivima, sve one na hrvatskoj političkoj sceni koji to propagiraju, koji se tome u proteklih pet godina nisu na pravi način suprotstavljali, koji to ne čine dovoljno energično ni danas, ali i međunarodnu zajednicu, u prvome redu Europsku uniju.

   Europska je unija izrasla na ideji o potrebi stvaranja efikasnog mehanizma koji će spriječiti ponavljanje svjetskog rata i holokausta. Oni koji danas diktiraju njezinu politiku, to su očito zaboravili, ili se prave kao da su zaboravili. Pa kao da naprosto uživaju u tome što na Istoku, čitaj: u Rusiji, opet vide neprijatelja. A jedan od pouzdanih preduvjeta za stvaranje fašističkog poretka jest postojanje neprijatelja i mobiliziranje protiv njega.

   Aktualna hrvatska politika ne zna se pozicionirati u takvoj situaciji.

   Ona koja bi je mogla zamijeniti, znamo kako će se pozicionirati.

   Red je na pojedincima i udrugama iz nevladinog sektora, na novim snagama što se bude, mislim tu na Radničku frontu, da se organiziraju, da prevladaju velike egoizme malih ljudi, da stave zajedničko ispred pojedinačnog, da nađu saveznike među antifašistima u svijetu i da u interesu Hrvatske i svih njezinih građana rječju i djelom odlučno kažu: ne, ovako dalje neće ići!

   Ako to ne učinimo, čeka nas budućnost formalne demokracije, čiji će sadržaj biti, nemojmo se zavaravati, radikalno desno-fašistički. A to nije, odnosno da budem do kraja određen: to ne smije biti budućnost Hrvatske! Vremena je malo, možda još samo nekoliko mjeseci.