Ako su doista promišljene, političke akcije nikad nemaju samo jedan jedini cilj. Postoji jasno, nominalna i glavna nagrada kojoj se akcijom stremi, ali postoji i niz kolateralnih, usputnih koristi, koje često mogu nositi i obilniju i dugoročniju političku korist od istaknutog zahtjeva.

Skupljanje potpisa za referendum građanske inicijative »Narod odlučuje« je jedna od takvih političkih akcija. I što god se s potpisima i referendumima koje je tražila dogodilo, ona je uspjela.

Naime, potpuno je jasno da je istaknuti glavni cilj, dakle, izmjena izbornih pravila i zabrana zastupnicima nacionalnih manjina da glasaju o proračunu i Vladi – unaprijed osuđen na propast. Drugo, manjinsko pitanje, jednostavno nema ama baš nikakvih šansi proći test ustavnosti, što je već potvrđeno i u hrvatskoj praksi, na zaustavljenom referendumu oko ćirilice.

Nemoguće je, naravno, da su organizatori cijele akcije previdjeli ovako očite činjenice. Stoga je, sasvim sigurno, cilj cijele gungule na nekom drugom mjestu.

»Oni drugi«

Zapravo, radi se o nizu ciljeva.

Jedan je svakako dalje javno demoniziranje zastupnika nacionalnih manjina i nacionalnih manjina kao takvih. Jer, eto, oni – »oni drugi«! – trguju u Saboru i umjesto Hrvata odlučuju tko će biti na vlasti (dosad se, činjenica radi, nikad nije dogodilo da glasovima zastupnika nacionalnih manjina na vlast dođe politička opcija koja nije imala većinu u ostatku sabornice). »Oni drugi« su, kako to obično biva kad se podgrijava nacionalna netrpeljivost uvijek privilegiraniji, koristoljubivi, a Srbi u Hrvatskoj su se pritom drznuli da njihovo manjinsko glasilo, koje se, kao i ostala, financira iz državnog proračuna, ima neovisnu uređivačku politiku!

Koja je od prapočetaka moderne hrvatske samostalnosti sumnjiva sama po sebi. Neovisna uređivačka politika, naime, toliko je puta u ova nepuna tri desetljeća bila proglašavana protudržavnom djelatnošću da je već postalo pomalo i dosadno ukazivati na smisao slobode medija u demokraciji. Jer, oni koji bi preuređivali neovisne medije ni u primisli ne žele živjeti u demokratskoj državi.

Drugi cilj suvišnog drugog pitanja bi mogla biti svojevrsna »ponuda« Ustavnom sudu po kojoj, eto, ukidanje drugog pitanja daje veću šansu prvom da »preživi«. Nije, naime, baš uobičajeno izborna pravila razrađivati referendumom, no ovo pitanje kojim se praktički zabranjuju koalicije (ukidanjem praga za preferencijalne glasove) i smanjuje utjecaj organiziranih političih stranaka moglo bi možda proći test ustavnosti.

Ono što se uvođenjem ovakvih izbornih pravila doista želi postići, međutim, spada u sferu nejasnog. Brojke neminovno pokazuju da bi prolaskom referenduma o prvom pitanju iz inicijative »Narod odlučuje« duopol dvije najjače političke stranke bio dodatno zabetoniran – što je suprotno deklariranoj želji organizatora.

Iako bi se izborni prag smanjio s pet na četiri posto, u stvarnosti to ne bi ništa značilo, jer se smanjuje i broj saborskih zastupnika koji se biraju na izbornim jedinicama u Hrvatskoj (sa 140 na 100-120). To znači da bi stvarni izborni prag koji je sad na cca šest posto bio još viši, što opet znači da bi veći broj glasova ostao »ispod crte«, a što u konačnici d'Hondtom nosi više mandata – HDZ-u ili SDP-u.

Referendumom o prvom pitanju se, međutim, može, a vrlo vjerojatno i hoće, dodatno podgrijati najjeftiniji populizam. Jer, ako će poredak na listi ovisiti isključivo o glasovima građana, sasvim je sigurno da će Sabora teško vidjeti preplaćeni »dizači ruku«, ali isto će se dogoditi i svakom samozatajnijem političkom kadru, kojem će pisanje amandmana i rad na terenu slabo vrijediti ako se ne uspije dobro »prodati« u javnosti. A zna se koja tu valuta ima najčvršći tečaj – sigurno ne ona koja traži dugoročne promjene i odgovornost u društvu, nego ono što sve češće gledamo – dodvoravanje, neopisivost lažnih obećanja, rutinska lakoća pronalaženja žrtvene janjadi za sve probleme, nacionalna homogenizacija...

Pripremni plotuni

No, pravi, vrhovni i dobro skriveni cilj akcije »Narod odlučuje«, ali i »Istine o Istanbulskoj»je, zapravo – HDZ i Andrej Plenković. Ako potonja inicijativa u narednim danima »pronađe« još 3-4 tisuće potpisa i prođe granicu od deset posto glasova, moći će se zaključiti da su obje antiplenkovićevske inicijative, bez terenske podrške HDZ-a, uspjele. Da HDZ više nije nužan za organiziranje »naroda« na desnici.

I pogotovo, da je HDZ pod Plenkovićem suprotan volji biračkog tijela – i to biračkog tijela koje čini najčvršću bazu »stožerne stranke«.

Tih 370-397 tisuća prikupljenih potpisa vjetar su u jedra svakoj unutarstranačkoj opoziciji premijeru i sasvim sigurno će se u bitkama koje slijede, a za koju se na dnevnoj bazi s Pantovčaka ispaljuju pripremni plotuni, biti značajan argument – bez obzira što se dalje događalo sa samim referendumskim inicijativama.

Ministarstvo uprave, recimo, utvrdi da dvadesetak tisuća potpisa nije valjano (u ranijim inicijativama ih je i više bilo poništavano)? Super! Plenković i elita ne daju da se iskaže volja naroda.

Ustavni sud ustanovi neustavnost nekih, ili svih pitanja? Još bolje! SDPHDZ-ov Ustavni sud i Plenković ne daju da se iskaže volja naroda.

Što god bilo, dakle, inicijatori referendumskih inicijativa i njihovi politički saveznici ili simpatizeri mogu biti samo na dobitku.

Zato su referendumske inicijative, pogotovo ona »Narod odlučuje« iza koje trlja ruke Željka Markić, priča o uspješnim političkim akcijama.

Problem je samo u tome što su to bile i jesu političke akcije opasnih namjera.

I zamah im je sve širi.