Foto: Petar Glebov/PIXSELL
Karamarko nije dobro obavio posao u procesu formiranja vlasti. Budući da nije dobio stabilnu vladajuću većinu, za formiranje vlasti morao je trgovati. Stvoren je heterogeni kompozicijski sustav vladajuće politike, s nizom aktera vrlo različitih svjetonazora, što je dovelo do sukoba unutar same vlasti
Dok je politička klasa posve zaokupljena bjesomučnim i neizvjesnim lovom na 76 saborskih ruku za preslagivanje većine ili za nove izbore, Republika Hrvatska klizi u politički kaos nesagledivih razmjera. Na to, također, upozorava Anđelko Milardović, politolog i osnivač Centra za politološka istraživanja koji kaže:
– Ovo u Hrvatskoj nije više politički sustav, nego potpuni kaos, čiji glavni akteri zastupaju interese moćnih grupacija, a ne interesa građana Republike Hrvatske. To su krajnje neodgovorne politike – pa pogledajmo samo Sabor. Je li normalno da predsjednik parlamenta zastupnike tjera na posao s upozorenjima i korbačem. Hrvatski Sabor se urušio, zapravo samorazorio. Osim toga, Vlada je u neredu, pa se ne mogu donositi odluke, saborski odbori nemaju kvorum, resorna ministarstva ne raspisuju natječaje. Primjerice, ministarstvo znanosti već šest mjeseci nije raspisalo pozive za međunarodne znanstvene skupove i knjige. Država već dugo stoji – prvo zbog redovnih parlamentarnih izbora i slaganja vlasti, a sada nas vjerojatno još čekaju i izvanredni izbori. To su gotovo dvije godine života države koje smo potrošili ni za što. Jesu li dvije godine nečijeg života malo; ja mislim da nisu. Tragično je pritom da hrvatska politika smatra da je posve normalno krasti naše vrijeme. Njih pet, šest na vlasti smatra da je, također, normalno držati taocima 4,2 milijuna građana Hrvatske. Tijekom 25 godina samostalnosti Republike Hrvatske, izmijenile su se doista svakakve vlasti, ali ovako kaotične nije bilo, čak je nemoguće predviđati kako će se cijela ova politička situacija rasplesti i kada.
NADAJMO SE DA PREDSJEDNICA IMA ADUTE U RUKAVU
Poznaje li suvremena parlamentarna praksa ovakav politički metež kakvom već mjesecima svjedočimo u Hrvatskoj?
– Ovakvo što je neviđeno. Možemo, doduše, tražiti primjer u Italiji koju je potresala velika politička kriza u vrijeme Silvija Berlusconija. No, politička situacija u Italiji razriješena je tako što je Europska unija nametnula Marija Montija, kao što je nama nametnut premijer Tihomir Orešković. Međutim, ono što je specifično u Hrvatskoj, jest situacija u kojoj na vlasti istovremeno imamo političku poziciju i opoziciju. Potpuno je nenormalno to da unutar same vlade imate opoziciju, uz onu redovnu parlamentarnu. Hrvatskoj se dogodio trostruki model vladanja koji je razbija samu vladu. Postavljen je vladajući sustav u kojem se tri aktera bore za dominaciju i vlast. U parlamentarnoj demokraciji vrlo su jasno određene uloge predsjednika vlade i članova vlade. Osim toga, to i u našim zakonima piše, čak i u Ustavu RH. Sve je objašnjeno: kako nastaje vlada, koje je njezin djelokrug, koja je uloga premijera, itd.
Dakle, parlamentarna demokracija teško može funkcionirati bez stabilne vladajuće većine?
– Da. No, ako ćemo biti pošteni, moramo reći da je glavni krivac za trenutačno stanje u političkoj areni predsjednik HDZ-a, Tomislav Karamarko. Naime, Karamarko nije dobro obavio posao u procesu formiranja vlasti; da je dobio stabilnu vladajuću većinu do ovog kaosa ne bi ni došlo. Međutim, Karamarko u tome nije uspio, pa je za formiranje vlasti morao trgovati. Stvoren je heterogeni kompozicijski sustav vladajuće politike, s nizom aktera vrlo različitih svjetonazora, što je dovelo do sukoba unutar same vlasti. Vlast je, dakle, strukturirana od osoba različitih sociološko-psiholoških profila koji donose dijametralno oprečne političke odluke koje su se k tome mijenjale iz sata u sat. Naravno da takav politički sustav nije mogao opstati, ali i da je sada teško prognozirati što će dalje događati.
Politički život Tomislava Karamarka dodatno je zakomplicirala »Afera konzultantica«. Imajući u vidu ta dva krimena, koja se mogu svesti pod zajednički nazivnik politička odgovornost, nije li bilo najpoštenije da je Karamarko dao ostavku?
– Ako je kriv – naravno. Tomislav Karamarko morao se braniti tako da podastre svu dokumentaciju vezanu uz tu aferu kako bi uvjerio širu javnost da nije kriv.
No, umjesto toga Tomislav Karamarko izaziva nezapamćeni politički kaos u državi rušeći premijera kojeg je doveo kako bi zadržao stečene pozicije unutar vladajuće hijerarhije?
– Da, možemo tumačiti da opozivajući premijera Oreškovića pokušava spasiti sebe. No, neka takve pozitivne šokove, kako to Karamarko naziva, izaziva unutar svoja četiri zida. Građanima ove zemlje doista ne trebaju još i takvi šokovi. I što je napravio!? Ništa! Prema zadnjim informacijama Most je stao uz Oreškovića, a HDZ je protiv Oreškovića. Tako se ne može upravljati zemljom.
Vidite li vi neki izlaz iz ove slijepe ulice u koju je zemlju odvezla neodgovorna politika – trebali rješenje tražiti u okvirima postojeće vlasti ili političari mandate moraju vratiti građanima?
– Teško je o tome govoriti u situaciji u kojoj jedan dio koalicije podržava premijera, a drugi ga pokušava rušiti. To je konflikt, u kojem niti jedna vlada ne može stabilno funkcionirati. Ako se nekako i riješi taj odnos s premijerom, javit će uskoro neki drugi problem koji će ponovno dovesti do pucanja vlasti ako ona nije stabilna. To krpanje može trajati jedno vrijeme, ali kad-tad će puknuti.
Novi izbori
To će, može se predmnijevati, biti glavni problem ako HDZ i uspije presložiti parlamentarnu većinu, s obzirom na to da je razvidno da neće formirati stabilnu vlast. Drugim riječima, raspisivanje prijevremenih izbora je najmanje loše rješenje?
HDZ ZAKUCAO ZADNJI ČAVAO
– S obzirom na to da ne postoje više nikakve mogućnosti da se posvađana trojka Karamarko, Petrov, Orešković pomiri novi izbori su posve realna opcija.
No, politička klasa upozorava građane da su izbori veliki trošak, da će biti zaustavljeni procesi u društvu, da ćemo izgubiti novac iz europskih fondova, itd. Je li uputno u sustavu parlamentarne demokracije proces biranja narodnih poslanika dovoditi u kontekst troška?
– Sam izborni proces ne predstavlja trošak, ali možemo postaviti pitanje o tome koliko će vremena proteći u samom postupku pripreme izbora, u konačnici i formiranja nove vlasti. To traje i zaustavljaju se svi procesi u državi. O tome treba voditi računa. Drugim riječima, Hrvatska je dovedena do apsurda – da bismo se izvukli iz političkog kaosa očito je potrebno provesti prijevremene parlamentarne izbore koji ovoj zemlji, u ovom političko-ekonomskom trenutku nikako ne odgovaraju, i to zbog niza razloga. Spomenut ću samo financijske obveze koje Hrvatskoj stižu na naplatu iduće godine. Osim toga, iščekivanje rezultata izbora zaustavlja investicijske i reformske procese. Egoistična politika dovela nas je u situaciju u kojoj manjina, političari, tiranizira i maltretira većinu, građane. Međutim, takva politika nije samo prevladavajuća na razini Hrvatske, već možemo govoriti i o dimenziji Europske unije i regije. To je posljedica duge i strukturne krize, a politička klasa nema ni volje, a ni želje da rješava probleme, ponajprije zbog toga što političari zastupaju interese određenih grupa, a ne svoje republike. Prema tome, ne treba nas čuditi to da se političari ne mogu dogovoriti niti oko jednog pitanja.
Sudeći prema anketnom istraživanju raspoloženja javnog mnijenja, postavlja se dilema o tome da prijevremeni izbori neće bitnije promijeniti odnos u političkoj areni. Naime, za formiranje vladajuće većine najjačim partijama trebat će ponovno podrška grupacija iz takozvanog trećeg puta, to jest Most i Živi zid?
– To je također veliki problem, ponajprije zbog toga što će građani vlast birati po istom izbornom zakonodavstvu. Da, vrlo je izgledno da će nas prijevremeni izbori dovesti u sličnu situaciju iz koje se pokušavamo sada izvući.
Dakle, izborni sustav hrvatski zakonodavac mora mijenjati?
– I to hitno. No, postavlja se pitanje – a tko ga može promijeniti?! Ovakav izborni sustav sigurno neće mijenjati veliki politički igrači. Pa SDP-u i HDZ-u odgovara postojeći model biranja i nisu ludi mijenjati zakon u interesu cjelini društva, a kako bi sebi potencijalno zagorčali politički život. A iluzorno je očekivati da će u postojećoj političko-društvenoj konstelaciji, u kojoj nitko zapravo ni ne vrši snažan pritisak i nema masovnih prosvjeda, da će glavne političke snage mijenjati postojeće izborno zakonodavstvo. Prva i prava reforma koju je ova vlada trebala pokrenuti, upravo je reforma ovog izbornog sustava koji već 25 godina na vlasti izmjenjuje SDP i HDZ.
Umjesto toga vlada Tihomira Oreškovića pokrenula je reforme u sferi kulture i svjetonazora. Kako vi gledate na prvih pet mjeseci mandata ove vlade?
– To je vlada u potrazi za izgubljenim vremenom. Na početku mandata bila su velika očekivanja od vlade Tihomira Oreškovića, da bi se sve svelo na rasprodaju ostatka ostataka države. Orešković se okružio savjetnicima koji zagovaraju tezu da je država loš gospodar i da sve treba privatizirati. Tom logikom možemo tražiti da Hrvatska još privatizira svoje otoke, čak i Ustavni sud. Drugim riječima, na djelu je neoliberalni tržišni fundamentalizam koji će nam uzeti zrak, vodu i šume.
Građani Hrvatske uglavnom su mirno promatrali dekonstrukciju nacionalne suverenosti i masovnije su se okupili tek nedavno, u obrani cjelovite kurikularne reforme Borisa Jokića. Prema tome, je li realno očekivati da će se narod i ubuduće tako masovno okupljati u zaštiti nacionalnih interesa?
– Očito je da je građanima puna kapa takve politike, ali ne vidimo organizacijski instrument koji bi ih okupio. Hrvatska nema francusku političku kulturu.
