ZAGREB - Danas je Dan međunarodnog priznanja Hrvatske. Osim toga je i 20. godišnjica završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

Prije 26 godina, 15. siječnja 1992. godine Hrvatsku su priznale sve zemlje tadašnje Europske zajednice koje to nisu učinile još ranije te Kanada i Australija. Prva država koja je priznala Hrvatsku bio je Island, koji je ovu odluku donio još 19. prosinca 1991 godine.

Isti dan učinila je to i Njemačka, ali je odluka stupila na snagu 15. siječnja. Međunarodno priznanje dva dana prije zemalja EZ-a objavila je Sveta Stolica, a 14. siječnja San Marino. A prve zemlje koje su priznale Hrvatsku još u jesen 1991. bile su zemlje koje i same tada nisu bile međunarodno priznate – Slovenija, Litva, Ukrajina, Latvija i Estonija.

Što će biti dalje

Velika većina građana Hrvatske očekivala je više. Priznata je država u njezinim granicama što je kasnije omogućilo integraciju cijelog teritorija RH. Poslije prilično autoritarnog režima Franje Tuđmana, koji je možda jednim dijelom u to vrijeme 90-ih godina bio i nužan, došla je 2000. godina koja je donijela ključnu promjenu vlasti i napokon izvukla Hrvatsku iz dotadašnje političke izolacije. Uz puno teškoća i kasno, Hrvatska je uspjela općim konsenzusom ući u EU, ranije, s manjim konsenzusom, i u NATO.

Ekonomski, glavni pokazatelj je ipak i nažalost taj da je hrvatski BDP 2013. godine još uvijek bio 0,4 posto manji od onoga iz 1980. godine. Jasno je dakle ekonomsko zaostajanje za svim drugim tranzicijskim zemljama, osim Bugarske. Malo ili skoro ništa nije učinjeno da se zaustavi korupcija koja uporno siše i onu zdravu ekonomsku snagu. Nisu kažnjeni brojni slučajevi kriminalne privatizacije.

U svjetonazorskom smislu, Katolička crkva i veteranske udruge aspiriraju da budu, ako je iako moguće, jedini promotori poželjnih i pozitivnih društvenih vrijednosti što je u skladu i s tendencijama revizije hrvatske povijesti, osobito razdoblja NDH i Drugog svjetskog rata. Hrvatske (političke) elite previše evociraju prošlost i time odmažu boljoj budućnosti. Hrvatska vanjska politika ne da se prepoznati i artikulirati, a u toj situaciji stradavaju i međusobni odnosi s većinom susjeda. Naši sugovornici iskazuju i da u Hrvatskoj nije zaživjela vladavina prava. Dobro, sad bismo mogli reći da je Plenkovićeva vlada uspjela ući u pozitivnije financijske tokove, pa ćemo vidjeti što će biti dalje.

– Činjenica je da se Hrvatska sporije razvijala od svih ostalih zemalja članica EU-a, koje su bile izišle iz jednopartijskog socijalizma. U trenutku međunarodnog priznanja Hrvatske, samo su Slovenija i, možda, Češka bile ispred Hrvatske po parametrima BDP-a po glavi stanovnika, danas je jedino Bugarska iza nas. Prošle godine nas je i Rumunjska prešla, kad govorimo o paritetima kupovne moći, govori Nenad Zakošek, profesor Fakulteta političkih znanosti u Zagrebu.

Dodaje kako je to posljedica »nacionalističke mobilizacije, rata i pozicije HDZ-a 90-ih godina u kojem je stvoren amalgam između države i stranke pa imamo još uvijek jednu hobotnicu od države, kao aparat u kojem se po stranačkim kriterijima zapošljavaju ljudi koji kontroliraju, na lokalnoj razini, čitav niz resursa«.

Hobotnica od države

– Na to su pristali i glavni stranački takmaci. Klijentelizam počiva na ogromnom utjecaju države, to obilježava put razvoja i uzrok je našeg zaostajanja, kaže Zakošek. On napominje da je veliki broj ljudi u strankama – više od 10 posto odraslih jer postoji izrazita stranačka kolonizacija državnog aparata i utjecaj na ekonomiju. Zakošek navodi primjer imenovanja ravnatelja Plitvičkih jezera. Nitko, nažalost, više i ne dovodi u pitanje da su imenovanja isključivo stranačka stvar, nego se sad stranačke frakcije bore za čelna mjesta. I imamo privilegirane skupine - kao braniteljsku – na koju se troši jako puno.

Zakošek smatra da od ulaska u EU gledamo rastuću polarizaciju društva i doživljavamo jednu regresiju.

– Svjesno se išlo na obnovu tema o lustraciji, navodnoj komunističkoj infiltraciji i reviziji povijesti. Nestao je zajednički cilj koji je dotad postojao i produbljuju se ideološke razlike – kao svjesni projekt desnice, ističe Nenad Zakošek.

– Stvorena je država, uvedeno višestranačje, imamo (simuliranu) demokraciju i postali smo članica NATO-a i EU-a, ali, u ovih 26 godina nije izgrađeno društvo i mnoga društvena očekivanja nisu realizirana, govori Anđelko Milardović, utemeljitelj Instituta za europske i globalizacijske studije.

Samo dvije stranke

– Hrvatska nije zemlja vladavine prava, a kad nema vladavine prava, rastače se i moral, a gospodarski i socijalni učinci nisu zadovoljavajući. Milardović kaže da je samo jedna manjina, akteri koji su stvarali državu, doživjela svoj američki san.

– Imamo dominaciju dvije političke stranke koje su zapravo mrtvozornici Hrvatske. Uz pomoć ovakvog izbornog zakonodavstva, proizveli su status quo-model društva i ne žele nikakve promjene. Posljedice su daljnje iseljavanje i na dulji rok demografski slom RH. Pobijedili smo u ratu, a kapituliramo u miru. Ako Plenkovićeva vlada ne iskoristi svoju veliku priliku i ne otvori paket reformi, nema nam spasa, ocjenjuje Anđelko Milardović.