Osobni podaci

PRIVATNOST, ŠTO JE TO? Facebook nije jedini, nego samo kap u moru onih koji skupljaju naše podatke

Jasmin Klarić

Foto Pixabay

Foto Pixabay

Ono što se može napraviti je što više educirati ljude da znaju da su komercijalno targetirani i da za sobom u digitalnom svijetu ostavljaju toliko debeli trag svega da boli glava



Trideset i četiri sekunde. Toliko je trajao telefonski poziv koji sam 18. svibnja prošle godine uputio kolegi s posla. I koji je, očito, bio savršeno nebitan, jer se detalja tog razgovora ne sjećam ni u najosnovnijim crtama. Osmog srpnja 2016. godine u 11 sati i 16 minuta poslao sam SMS kolegici. Bila je to jedina SMS poruka koju smo izmijenili tog dana. Nemam, naravno, ni najmanjeg pojma o tome što je stajalo u njoj.


Ali, Facebook zna s kim sam točno, koliko dugo, koji dan i u koliko sati i minuta komunicirao putem poziva, SMS i MMS poruka preko mobitela koji koristim zadnje dvije godine. Svi podaci poput ovih iz uvoda u tekstu, uključujući i sve telefonske brojeve koji se nalaze u memoriji mog mobitela, marno su spremljeni na serverima ove društvene mreže i mogu se preuzeti na zahtjev korisnika.


Mnogi su nakon posljednjeg skandala sa zloupotrebom podataka odlučili preuzeti privatne podatke koje Facebook o njima ima. Da su spremljeni svi statusi, sve slike, sva videa i svi komentari koje je korisnik objavio na društvenoj mreži, zajedno s njegovom mrežom Facebook prijatelja, stranica koje prati i s Facebookom povezanih aplikacija koje koristi je ipak bilo očekivano (koliko god bilo pomalo zastrašujuće znati da svi ti podaci o vašoj aktivnosti postoje negdje sistematizirani i zapisani). No, kojeg vraga će im i svi telefonski brojevi s mobitela, podaci o svim pozivima i porukama među kojima ima ljudi koji jamačno nikad neće imati profil na Facebooku?


Skandal težak sto milijardi dolara 




»Ako je servis besplatan, onda ste vi proizvod«, već je izlizana fraza kojom se objašnjava čime plaćamo »besplatne« usluge, pogotovo internetske. Svi ti mailovi i društvene mreže zapravo se financiraju komercijalizacijom podataka o vašim on-line navikama. Pa stoga kad, recimo, tražite po webu recenzije novih mobitela, često tjednima i mjesecima poslije dobivate oglase s popustima na baš tu vrstu mobitela o kojoj ste čitali, ili na neke iz sličnog cjenovnog razreda (da, slobodno objasnite ovo i kolegi koji stalno dobiva reklame za ukrajinske nevjeste ili prijateljice iz Azije).


Na tu vrstu korištenja osobnih podataka su korisnici interneta već donekle i navikli. No, posljednja afera sa zloupotrebom osobnih podataka korisnika Facebooka kao da je ipak dodatno natjerala javnost da preispita koji se to, zašto i kako osobni podaci dijele virtualnim prostranstvima.


Podsjetimo, afera je pukla sredinom ožujka kad se doznalo da je Cambridge Analytica koristila bez dopuštenja osobne podatke 50 milijuna američkih korisnika Facebooka koje je koristila u predsjedničkoj kampanji 2016. godine. Na osnovi tih podataka su američkim glasačima prikazivane personalizirane reklame kojima se moglo utjecati na njihov politički izbor. Otkriće je pokrenulo pravu lavinu – do pred kraj ovog tjedna dionice su pale za gotovo 18 posto, odnosno 100 milijardi dolara. Milijardi!


Iako je prvih nekoliko dana šutio, osnivač i glavni direktor Facebooka Mark Zuckerberg se naposljetku ispričao korisnicima i kazao kako će njegova tvrtka revidirati politiku dijeljenja podataka, a Facebook bi u idućim tjednima trebao pojednostaviti sučelje s postavkama privatnosti kako bi ih korisnici lakše mogli prilagoditi vlastitim željama.


No, problemi bi za Facebook mogli tek početi. Mnoge države su već najavile saslušanje čelnika tvrtke kako bi se dodatno razjasnila priča oko ovog skandala. Njemačka ministrica pravosuđa Katarina Barley je ovog tjedna ukazala i na smjernicu Europske unije o zaštiti podataka koja u svibnju stupa na snagu i koja predviđa visoke kazne u slučaju nepoštovanja. Kazne mogu biti do četiri posto godišnjeg prometa.


Nova tehnologija je tu, a nova etika? 


Facebook, međutim, ne samo da nije jedini, nego je kap u moru onih koji prikupljaju osobne podatke korisnika. »Sad je ovo prvi put izašlo vani objašnjeno na jednostavan način tako da je ljudima odjednom jasno o čemu se radi. No, čak da svi odjednom odluče izbrisati Facebook promijeniti se neće apsolutno ništa. Zašto? Pa zato jer svi to rade, a iza Facebooka stoji u redu Instagram, Twitter, Google…«, kaže internetski aktivist i komunikacijski savjetnik Marko Rakar. Naime, svaka aplikacija koju korisnici imaju instaliranu na mobitelu može prikupljati podatke o korisniku, ovisno o senzorima koje joj je dopustio koristiti. To s jedne strane može, primjerice, dati bolju, lokalniju vremensku prognozu, ili reklamu za baš onaj proizvod koji te zanima, a s druge dio tvojih osobnih podataka može dati na uvid drugima. Rakar priča kako aplikacije i servisi koji, primjerice, koriste GPS lako mogu zaključiti gdje živiš, gdje radiš, gdje ti je ljubavnica – samo na osnovi zapisa o kretanju. »Toliko je jednostavno pratiti aktivnosti korisnika, a spremiti taj podatak je toliko jeftino, de facto besplatno, da to svi rade«, kaže Rakar.


Foto Pixabay


Foto Pixabay



Štoviše, nije samo stvar u programima i mobitelima – pametni uređaji su sve više integrirani u svakodnevni život. Primjerice, i u Hrvatskoj se radilo istraživanje kretanja kupaca u dućanima – direkcijskim antenama se prati kad korisnik uđe u trgovinu, koliko se u njoj zadrži i pred kojim policama. I za sve to ne treba privola kupca koji, zapravo, cijelo vrijeme ima uključen »svjetionik« u džepu.



Sve tehnike praćenja navika korisnika interneta pomalo blijede u usporedbi s jednom zastrašujućom mogućnosti – kad bi postojala aplikacija s privilegiranim pristupom svakom procesu, svakoj aplikaciji, dokumentu ili mailu – mogla bi zapravo biti špijunsko oružje sudnjeg dana. Puka analiza podataka s GPS-a ili nekih drugih senzora u usporedbi s mogućnostima takve demonske aplikacije djelovala bi kao pomalo nevina igrarija.


Problem je u tome što uglavnom svi na našim uređajima imamo baš takve, privilegirane aplikacije, a to su antivirus programi. Jasno je da za potrebe zaštite takvi programi moraju imati dubinski pristup svemu, što čini mogućnost zloupotrebe opasnijom. Lani je izbila velika afera s antivirusnim softverom ruske firme Kaspersky lab, koji ima preko 400 milijuna korisnika u svijetu. Američko ministarstvo domovinske sigurnosti zabranilo je u rujnu korištenje softvera te kompanije na državnim kompjuterskim mrežama (firma Kaspersky lab je na to odmah uzvratila sudskom tužbom). Dva mjeseca kasnije, sličnu zabranu donijela je i Vlada Velike Britanije.


Zapadne tajne službe gajile su sumnje prema ovoj ruskoj kompaniji već više od desetljeća, a navodno je odluka o zabrani korištenja antivirusnog programa te firme u najvećem dijelu donesena na osnovu dojave izraelskih tajnih službi. Oni su navodno uspjeli hakirati Kaspersky lab prije tri godine i mjesecima promatrati kako vladini ruski hakeri pretražuju kompjutere na kojima je instaliran Kaspersky antivirus pokušavajući pronaći klasificirane dokumente američke vlade.


Kaspersky lab i dalje negira svaku povezanost s bilo kojom Vladom, te tvrdi da 85 posto njihovih prihoda dolazi izvan Rusije i stoga bi bilo suludo da ugroze međusobno povjerenje i integritet koji je temelj njihovog biznisa.


Jasno, nije antivirus Kaspersky laba jedini koji ima priviligerani pristup svim podacima na vašim uređajima, to imaju i svi ostali antivirusni programi. A biti bez njih? E, tek onda se korisnik nezaštićeno izlaže virusima, hakerskim napadima i kompromitiranju vlastitih podataka.



Rakar nabraja i niz zanimljivih novih tehnologija koje barataju, ili mogu baratati s privatnim podacima. Primjerice, narukvica koja mjeri broj koraka i rad srca može »znati« i sačuvati podatke o tome kad hodaš, kad i koliko trčiš, kad si u krevetu sa seksualnim partnerom i koliko vam je bilo dobro (okej, makar onom koji nosi narukvicu). Najnoviji uređaji za mjerenje potrošnje struje mogu samo po tom podatku o struji »dešifrirati« koju emisiju u datom trenutku gledaš na televiziji, radi li se o, recimo, »Star treku«, ili »Tvoje lice zvuči poznato«. A gdje su još mogu javne kamere, senzori, novi automobili koji su stalno povezani na internet i stalno rastući broj pametnih uređaja…


»Imamo novu tehnologiju, ali nemamo novu etiku«, kaže Rakar. No, kao i obično, stanje stvari je lako konstatirati, ali – što napraviti?


»Ne radi se o duhu kojeg se može vratiti u bocu, nego o praksi koja će biti sve prisutnija«, kaže Rakar, »trebamo shvatiti da jednostavno više ne postoji dio privatnosti koju je jamčilo nepostojanje tehnologije evidentiranja navika i kretanja ljudi«. Ono što se može napraviti je što više educirati ljude da znaju da su komercijalno »targetirani« i da za sobom u digitalnom svijetu ostavljaju »toliko debeli trag svega da boli glava«, veli Rakar. Prikrivanje makar dijela tog traga i na taj način štićenje dijela vlastite privatnosti nije nemoguće, ali nije ni lagano, podrazumijeva samodisciplinu i potrebno tehničko znanje. »Prosječna osoba tu teško može nešto bitno napraviti«, kaže Rakar, ali naglašava još jednom da korisnici iz personaliziranih informacija imaju itekako i koristi, što je, uostalom, i razlog zbog kojeg koristimo moderne pametne uređaju i aplikacije.


A onda počinje pričati o bliskoj budućnosti, robotski pisanim tekstovima i personaliziranim verzijama istine, ovisno o demografskoj skupini u koju vas program smjesti na osnovi digitalno prikupljenih podataka o navikama i načinu života.


Zvuči uvjerljivo, ali i pomalo distopijski.


Ono što je međutim, čvrsta činjenica je da Facebook (i tko zna tko još drugi) već sada jako dobro zna da sam Rakarov broj nazvao 29. ožujka u 12.28 sati. I da je razgovor trajao 27 minuta i 17 sekundi.