Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 8° 1
Sutra: 8° 8° 1
15. studenoga 2018.
"Kerumizam" i "kriminalizam"

REPORTAŽA POSRNULI TAJKUN NE ŽALI PARA Opet maca Kerum dolazi po "mleko"

Foto Ivo Čagalj / PIXSELL
Foto Ivo Čagalj / PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 29. svibanj 2017. u 7:29 2017-05-29T07:29:03+02:00

»Nema mace koja neće mleko« – tom uzrečicom svojega nekadašnjeg šefa, kojemu je bio podređen dok je za Jugoslavije radio u  Iraku, običavao je Željko Kerum ilustrirati svoju životnu filozofiju

Natpis »ŽIVIO ISUS KRIST SIN BOŽJI« koči se na žutoj željeznoj ogradi gradilišta na Firulama, u širem centru Splita, ispisan crnim sprejem velikim slovima višim od metra. Nestvarna parola, za koju nije jasno znači li fundamentalistički poklič ili ruganje religijskoj isključivosti, svojom nadrealnom grubošću kao da sažima katkad divlji, katkad suptilan duh tog neuhvatljivog, mediteranski nemarnog, silnim suprotnostima opterećenog grada, za koji nikad ne znate čime vas može iznenaditi.

Ovaj put, iznenađenje je političko, ali s okusom neugodne ustajalosti: splitski bogataš Željko Kerum, gradonačelnik Splita od 2009. do 2013. i bivši saborski zastupnik koji je zaobilazio sjednice, čovjek kojega su u političkoj povijesti samostalne Hrvatske vjerojatno najviše ismijavali – najčešće s dobrim razlozima – vratio se na velika vrata, pobijedivši u prvome krugu izbora za gradonačelnika, pa u drugi krug kreće uvjeren u pobjedu na protukandidatom, Androm Krstulovićem Oparom iz HDZ-a.

Split, po veličini drugi, ali po mnogočemu jedinstven grad u Hrvatskoj, na ovim je izborima tako pokazao dvije važne civilizacijske i političke činjenice: prvu, da splitska politička kultura dopušta rehabilitaciju čak i kandidata kompromitiranog poput Keruma, te da ljevica u gradu nema više nikakav stvaran politički utjecaj, jer su u drugome krugu dva kandidata desnice, koja, kako se često možemo uvjeriti, baš u Splitu znade pokazati svoje najružnije lice.

grafit0Split

– Splitski su izbori sada postali zabava samo jednog kruga birača, ocijenit će za naš list novinar Slobodne Dalmacije Vladimir Matijanić. Dugogodišnji iskusni komentator i istraživač, bivši urednik u Feral Tribuneu, Matijanić je 2011., polovinom Kerumova gradonačelničkog mandata, u Novom Liberu Slavka Goldsteina objavio knjigu »Kerum i propadanje Splita«, akribično i minuciozno istraživanje o tajkunovu bogaćenju, načinu vladanja i bizarnome društvenom uspjehu. Nije jasno zašto, ali ta knjiga nije imala utjecaj kakav zaslužuje – potvrđuje to i neočekivani povratak čovjeka koji svoj poslovni credo voli ilustrirati uzrečicom svojega nekadašnjeg šefa, Srbina, dok je, davno, radio u  Iraku: »Nema mace koja neće mleko«.

– I sada, eto, Splićani mogu birati između Keruma, čije su tvrtke dužne gradu Splitu, i čovjeka iz stranke koja je zgazila taj grad. Osobno, uvijek se iznova čudim tolikoj količini biračke autodestrukcije. Jer, nitko me ne može uvjeriti da za te kandidate glasa zato što štite javni interes. Pitam se, ismijavaju li ljudi izbore kada glasaju za njih? Zapravo, rekao bih da su sami kandidati na ovim izborima postali epizodisti; prava bi tema trebali biti – birači, jedva Matijanić suspreže cinizam.

matijanic

»Sačuvaj Bože i jednoga i drugoga«

»Kerum!«, odsječnom gestom  diže ruke prodavačica na splitskoj ribarnici, popularnoj Peškariji. »Jope' ćemo za Keruma, jer je bolji nego ovaj šta je bija dosad! Opara? Ko je taj Opara? Njega ni ne poznamo, pojma o njemu nemamo. A Kerum, Kerum je cilu Zapadnu obalu napravija!«, kaže nam žena.

»Klijentelističko-plemenska organizacija« prvog Kerumova mandata

»Imam iskustva u radu s djecom budući da odgajam dvoje vlastite«. Taj je »argument« u životopisu napisala Dunja Matković, kada je u prvome Kerumovu gradonačelničkom mandatu imenovana u upravno vijeće splitskih dječjih vrtića »Cvit Mediterana«. Dunja Matković kći je Nevenke Bečić, sestre Željka Keruma. Javnost se možda sjeća da je Kerum svoju znamenitu sestru tada posadio za predsjednicu Gradskog vijeća Splita, kao što je »rodijaka« Juru Šundova instalirao za dogradonačelnika. Druga Nevenkina kći, Daliborka,  zaposlena je u nadzorni odbor gradske Čistoće. No tu ne završava zapanjujuća »klijentelističko-plemenska organizacija« prvoga Kerumova gradonačelničkog mandata, koju je Matijanić u svojoj knjizi temeljito rekonstruirao. Navodimo samo dio: Šundovljev sin Ilija, poput Nevenkine kćeri Daliborke, angažiran je u Čistoći. Šundovljeva nećakinja Alenka u upravnim je vijećima čak tri gradske ustanove. Šundovljev brat Drago, inače policajac, s policijskim dopuštenjem »za obavljanje dopunske djelatnosti«, izvan radnog vremena predsjedao je upravnim vijećem Javne ustanove Športski objekti u Splitu. Matijanić dalje piše: »Marica Šarić Kerumova je rođakinja, što je bilo od presudne važnosti kad je odlučeno da je se postavi u Nadzorni odbor Vodovoda i kanalizacije. Ondje se pridružila Alanu Antunoviću, čije se stručne reference mogu sublimirati u četiri presudne riječi: tehnički direktor tvrtke Kerum«. No, još smo na početku: nemojmo zaboraviti drugu Kerumovu suprugu Fani Horvat. Ona »ima brata Sašu, a on pak djevojku Đeni Vuković-Stanišić, u čijem je opisu posla savjetovanje gradonačelnika za društvene djelatnosti. Njezina sestra, Meri Juričko, splitska odvjetnica, jedno je vrijeme, po dolasku Keruma na čelo grada, bila angažirana kao odvjetnica Vodovoda i kanalizacije, zajedno s Miroslavom Šarićem, Kerumovim odvjetnikom. Svi zajedno radili su ili rade pod paskom Radojke Jeločnik, nove šefice pravne službe Vodovoda i kanalizacije, kume i prijateljice Nevenke Bečić. Fani ima i rodicu Željanu Klein, mlađahnu inženjerku kemijske tehnologije, u čijoj biografiji stoje tri godine provedene na radu u tvrtki Kerum. Njoj je povjereno vođenje gradske tvrtke Splitska kupališta«… I tako dalje, i tako dalje…

»Ma daj«, sluša čovjek razgovor, pa dobacuje. »Zapadnu obalu napravija? Je, napravija, u svom interesu, pare od Karepovca uzeja…« Učas graja, još se troje, četvoro uključuju, buka, nadvikivanje, ali nitko se ne želi predstaviti: »A nijedan gradonačelnik nije WC na autobusnoj stanici napravija!«, viče jedan. »Saćuvaj bože i jednoga i drugoga!«, ipak uspijevamo porazgovoriti s trećim, koji izgovara baš tako – »saćuvaj«.

»Između jada i bijede nema vam velike razlike! Ovo je prvi put da nisan izaša na glasovanje«. Razočaran je. »Marijana Puljak bila je OK, ali nije imala šanse«. Pa varira staru splitsku temu, uobičajeni gradski mikrorasizam: »U ovome van je gradu četrdeset, pedeset posto Vlaja, dolaze iz zaleđa i nameću svoj mentalitet domaćima, autohtonom stanovništvu. To pod broj jedan«, pedantno nabraja.

»Pod broj dva, ovi koji su desno orijentirani, njima je bitno da bude nered u državi. Što duže traje, to njima bolje. A to, šta Zapadnu obalu navode Kerumu u korist«, objašnjava, »kako bi vama bilo da vam ne'ko uzme novac šta ste cili život štedili, i napravi tim novcem nešto lipo, da se ljudi dive, i krasno, ali vama to ništa ne pomaže. E, tako je Kerum uzeja novce za uređenje deponija na Karepovcu, i obnovija Zapadnu obalu«. Pored nas stoji stariji čovjek, pa domeće: »Kerum je izabran u Sabor, pa nikad nije doša! Pa ja ne znam 'ko u Splitu glasa za nje', koji su to 'judi? To je katastrofa! Pazite, zapamtite šta ću van reć«, naglas se smije: »Za godinu, godinu i po, ovi isti šta su ga izabrali, tražiće njegovu ostavku…«

Ma koliko nepošten i diskriminatorski taj stereotip o »Vlajima« koji da ugrožavaju pristojne, »fetive Splićane«, činjenica jest da je Split civilizacijski duboko razdrt grad. Premda uzroke i podrijetlo tih sukoba nije lako objasniti, usporedba dviju gradskih plaža, Bačvica i Žnjana, dobar je primjer: dok Bačvice, mala ali stara i uređena, neodoljivo lijepa gradska plaža, još koliko-toliko odolijeva nasrtaju masovnoga tajkunskog turizma, kao što su se uspjele oduprijeti i katastrofičkim tranzicijskim devedesetima, dva kilometra udaljeni Žnjan monstruozan je primjer arhitektonsko-urbanističke samovolje, pusti šljunčani navoz obrubljen natrpanim betoniranim apartmanima, uz more prošaran kaotično nabacanim kafićima, hrpama šljunka i kontejnerima za smeće, među kojima se kupači nezaštićeni prže na nemilosrdnome suncu i sudaraju s bagerima, a majke s djecom s vlasnicima pit bull terijera.

Foto Ivo Čagalj / PIXSELL

Žnjan, taj neprocjenjivo vrijedni  gradski resurs, primjer je nesposobnosti – ili nevoljkosti – gradskih vlasti da se odupru koruptivnome pritisku privatnog interesa, kojemu je samo do trpanja para u privatne džepove, te da, nasuprot njemu, ostvaruju javni interes – uređene i prostrane plaže; lijepe, besplatne, svima dostupne javne površine; dječja igrališta; lijep okoliš pošteđen pretjerane gradnje; kvalitetan gradski prijevoz…

Gazi pa dokle ide

– Ne postoji nikakva gradska politika, nikakav plan upravljanja turizmom, ne – samo iznajmljuj, gazi, pa dokle ide, kazat će Vladimir Matijanić. »Nema smišljene javne politike upravljanja gradom, i birače, razumljivo, prestaje biti briga. Čini mi se čak da politika koristi baš to što ljude prestaje biti briga, te da su sadašnji kandidati rezultat takvoga ciničnog obrata: Kerum i Opara uspjeli su zato što ljude nije briga, a nije ih briga zato što se Splitom godinama upravlja na način Keruma i Opare«. Među njima dvojicom, karikirat će Matijanić, razlike se svode na jezičku kompetenciju: »Jedan bolje vlada suglasnicima, ali je član štetnije stranke, kojoj je ovaj što guta suglasnike, naravno, cijelo vrijeme bio koalicijski partner«, ruga se – premda ne sasvim – Matijanić. »Mitovi predstavničke demokracije«, nastavlja, »o tome da treba usporediti programe i tako dalje, ovdje padaju u vodu: jamčim da Kerumovi birači ne bi znali navesti tri točke njegovog programa. Ovdje se glasa prema simpatijama, impresijama, osobnim karakteristikama… Kerum je najavio sagraditi tunel ispod gradske luke, plan koji su ozbiljni ljudi ismijali. I tako, bitka se svodi na pjesmu i ždranje: večer uoči predizborne šutnje, Kerum na Rivu dovede Mišu Kovača, a Opara mu na Brdima pokuša parirati s Matom Bulićem; Opara na Brda dovede Plenkovića, Kerum okrene janjce. Opara s Plenkovićem, Kerum s janjcima – odmah ti je jasno tko će dobiti glasove.

»Sad smo dobili Hrvatsku, i šta?«

Kada od Šibenika splitskom obilaznicom vozite prema Makarskoj, slijeva ćete proći kraj Mejaša, splitske prigradske četvrti u kojoj je Kerum, na izborima 2009., osvojio 86 posto glasova. Mejaši su nastali uglavnom divljom gradnjom u vremenu najintenzivnijega useljavanja »radničke klase« u Split, sedamdesetih prošlog stoljeća; danas su oni jedno od urbaniziranijih predgrađa, koja se, gotovo bez ikakve urbanističke kontrole, prostiru kilometrima uokolo.

Tik uz obilaznicu, točno preko puta četvrti Mertojak, među automehaničarskim radnjama i salonima automobila, kafić je ravnoga krova i natkrivene terase, sa znamenjem Hajduka na vratima i zidovima. Tu su, u srijedu oko podne, na kratku kavu sjeli Darko, Ante i Mario, automehaničari u servisu Tičinović, odmah preko puta. I nije im trebalo dugo da svo nezadovoljstvo istresu pred novinara našega lista:

Split0mehanicari

»Razočaran sam, prijatelju. Kriminalizam je ovo, ne kapitalizam. Nama trojici još je dobro, imamo sreće da radimo kod dobrog gazde, ali jako puno ljudi ima koji ne znaju šta će, samo ih gledam kako odlaze. Imam kuma u Kanadi, šerif sam nekad bio za njega, a sad je nedavno ovdi blizu kupija stan za trista ijada eura, ima dvi kuće na Floridi, kuću u Kanadi, dva auta, motor, jahtu… A radi samo običan poso, ništa drugo, on i žena, i troje dice imaju. A ja, šta? Ni WC u kući ne mogu sagradit… A ovi naši, Todorića spašavaju – tri ijade kuna je radnicima dava, a oni ga spašavaju… Ajd, da je petnaest ijada dava, ja bi ga prvi spašava, ali tri… E ma znaš šta – nije mi bilo teško ić' u gardu, iša san, tija san ovu Hrvatsku. Ništa protiv Srba nemam, ni sad ni prije, al' tija sam Hrvatsku, i iša san, mislija san, živićemo svi lipo, i dobro, i bogato. I sad smo dobili Hrvatsku, i šta? Ma ne bi sad iša, nema tih para…«, sve je ljući Ante. I što će, hoće li, kako će glasati? »'Oću – za Keruma. Samo da nisu HDZ i SDP. Ti su svi isti! Pa gledaj onog Baldasara – govori, spašava je Hrvatsku tako što je u Italiji manistru kupova! Zato ga i zovu Ivo Manistra!«. »Pa znam ja«, nastavlja, »ni Kerum nije savršen, nisu ni njegovi radnici imali ne znam kol'ko plaće, al' čovik je iz naroda, da je i judima, da je socijali, četristo kuna je ljudima podilija. Ma znaš šta je, za mene je Zagreb velegrad. Da je nama oni Bandić, fontane je napravija… Ovi mu se smiju, al' to ljudima ostaje. A ovi naši, ovu Bajamontušu, dvajst godina već je najavljuju – pa daj, napravi nešto! Ajde, razumin ja, svi smo mi ljudi, uzmi ti sebi, al daj i ljudima nešta! Al ništa! Dođeš tamo u Banovinu, u gradsku upravu – četvero na jednu stolicu! A kad nešta tribaš, niko pojma nema, od vrata do vrata te šalju! Znači, Kerum –  napravija je Zapadnu obalu, to ljudima ostaje. Nek' napravi još istočnu, da cjelina bude, da lipo bude«.

Željko  Kerum ignorirao je ponudu našeg lista za razgovorom. Ignorirao ili ne, rekli bismo da je proročanski te 2011. napisao Vladimir Matijanić: »Svaki pokušaj pisanja o fenomenu Željka Keruma nužno mora završiti s tri točke, čak i kada smo sigurni da nas iza njih ne čeka ništa dobro«.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka


Promo
Odmor tik do skijaških staza
VALAMAR OBERTAUERN HOTEL 4*

Odmor tik do skijaških staza