Otkaz postaje nova prilika

Agencije za »outplacement« plaćaju poslodavci – oni koji su radnika i otpustili. Plaćaju im da otpuštenom radniku pronađu novi posao, da ga o trošku poslodavca ili djelomično iz otpremnine doškoluju, prekvalificiraju, savjetuju ga kako će razgovarati na intervjuu za posao, pisati životopis...

U filmu »Up in the air« ili u hrvatskom prijevodu »Ni na nebu ni na zemlji« iz 2009. godine, George Clooney glumi Ryana Binghama, zaposlenika izmišljene korporacije Career Transitions, za koju putuje SAD-om i kao profesionalni »otpuštač« ili, recimo, »otkazivač«, jer službene riječi u hrvatskom jeziku za to zanimanje, hvala bogu, još nema – otpušta zaposlenike drugih kompanija. Plaćen je da radnicima umjesto njihovih vlastitih poslodavaca prvo kaže da su otpušteni, a onda i to da je otkaz, tipično američki, i možda u Americi, »nova prilika«.

Na kraju im pruža ruku i daje papirnatu maramicu. Kao što Clooney izvrsno glumi, tako i Bingham odlično obavlja svoj posao, zapravo najviše uživajući u sakupljanju nagradnih avionskih milja. Nema ni mačeta ni kučeta, ne pada mu na pamet vezati se uz bilo što ili koga, niti se oko bilo čega uznemiravati – sve dok u njegovu tvrtku ne dođe jedna mlada i ambiciozna Natalie, a u privatni život Vera Farmiga, odnosno jedna Alex… To je sad već, međutim, druga priča.    

Nemamo »otkazivače«

U Hrvatskoj, na žalost obožavateljica, nema Georgea Clooneya, ali ni, srećom, profesionalnih »otkazivača«. Ili ih barem nema još. Ima zato sve više agencija koje se bave »outplacementom«, kod nas novijom uslugom, a u SAD-u poznatom već tridesetak godina. 

»Outplacement«, koji u hrvatskom jeziku također još uvijek nema svoj prijevod, pomaganje je otpuštenom radniku da što brže pronađe novi posao, odnosno stekne nove vještine i znanja. To, međutim, nije pomoć od strane Zavoda za zapošljavanje ili neke druge institucije, već agencija koju plaćaju poslodavci – oni koji su radnika i otpustili. Plaćaju im da otpuštenom radniku pronađu novi posao, da ga o trošku poslodavca ili djelomično iz otpremnine doškoluju, prekvalificiraju, da ga, ako je potrebno, nauče radu na računalu i slično, savjetuju mu kako će razgovarati na intervjuu za posao, pisati životopis – općenito ga upućuju kako, i kuda dalje. 

Veliki plus za dobar imidž tvrtke, outplacement je u SAD-u nastao 80-tih godina, kad su otpuštanja, baš kao i za ove krize, bila dio svakodnevice. Društveno odgovornije tvrtke tada su počele tražiti nekoga tko će »asistirati« u smanjenju traume izazvane dobivenim otkazom, i tko će istovremeno, budući da kompjutori i pisači, a pogotovo internet, još nisu bili dio svakoga kućanstva, otpuštenima omogućiti da napišu svoj životopis, steknu nove vještine, prekvalificiraju se. Tako je iznjedrena ideja profesionalnog outplacementa u kojem poslodavac agenciji plati da se na neki od načina pobrine za otpuštene – pronađe im novi posao, savjetuje ih i usmjerava, dogovara im i šalje ih na plaćeno doškolovanje, prekvalifikaciju, za njih pregovara o plaći i slično. Radnik tu uslugu može i ne mora prihvatiti, no za njega je ona u svakom slučaju besplatna. Za otpuštenog je radnika manje povoljno rješenje kad se usluga outplacementa agenciji plaća kao dio otpremnine koju je radnik dobio, no na takav aranžman radnik ne mora pristati, već može zatražiti otpremninu u cijelosti.    

Svaka kuna važna

Ipak, kako doznajemo od onih koji se outplacementom bave u Hrvatskoj, dok će otpušteni koji su radili na manje plaćenim poslovima radije, posve opravdano i očekivano, uzeti svu otpremninu u novcu jer im je svaka kuna važna, oni koji do posla lakše dolaze, dakle srednji i viši menadžment, i koji imaju nekakvu ušteđevinu, rado prihvaćaju i da im se dijelom otpremnine plati još neki stupanj obrazovanja, doškolovanje, za koje bi se inače sami teže odlučili. 

– Svi su svjesni da je ulaganje u znanje i nove vještine dugoročno isplativo, no na nju će, dakako, lakše pristati oni koji su otpušteni s neke dobre pozicije. Oni si mogu priuštiti da im se iz iznosa otpremnine dio isplati kroz nekakvo doškolovanje, za stjecanje znanja, jer možda sami sebe na to nikad ne bi natjerali. Oni zato takvo rješenje smatraju prilikom, znajući da će kasnije još lakše naći posao. Puno teže je kroz outplacement zbrinuti manje kvalificirane radnike. Njima nedostaje znanje rada na računalu, znanje jezika, no radije će, što je također razumljivo, uzeti čitavu otpremninu nego prihvatiti da im se ona djelomično isplati i kroz školovanje – ističe Lana Ljubas, direktorica Naton ljudskih potencijala, jedne od agencija koja se, osim »headhuntingom« – lovom na kadrove za zapošljavanje, bavi i outplacementom, u Hrvatskoj novijom uslugom. 

Naton svoju matičnu kuću ima u Sloveniji, a osim u Hrvatskoj, radi i u Srbiji – napominje Ljubas, navodeći primjer jedne velike slovenske tvrtke za koju tamošnji Naton upravo provodi outplacement za 120 radnika. 

– Riječ je o jednoj tvornici s viškom od 120 zaposlenih, i naša je zadaća da im pomognemo. Kako u regiji u kojoj se tvornica nalazi nema sličnog takvog pogona, za te je ljude nemoguće pronaći isti, pa čak i sličan posao, zbog čega se sada razgovara o tome kako tim ljudima pomoći na bilo koji drugi način – na kakvu ih prekvalifikaciju poslati, što im ponuditi. Ljudi koji godinama rade na istom poslu ili u istoj tvrtki izgubljeni su nakon otkaza, to je jako stresno i traumatično iskustvo. One koji su radili na visokim pozicijama lako je, i to je individualni outplacement, rotirati, pronaći za njih alternativu, a otvoreniji su i prema dodatnim učenjima. Kad je grupni outplacementi u pitanju, odnosno kad treba zbrinuti više ljudi odjednom, i to s niže plaćenih pozicija, slabije obrazovanih, zadaća je puno teža, posebno kod nas gdje proizvodnje gotovo više da i nema – nastavlja Lana Ljubas.    

Tko ide, tko ostaje

Činjenica je, zaključuje, da si ni mnogi poslodavci u Hrvatskoj ne mogu priuštiti usluge outplacement agencija. To su agencije koje se bave i headhuntingom, kao i posredovanjem u zapošljavanju, na način da sami zapošljavaju određene kadrove, a onda ih »iznajmljuju« tvrtkama. Ako je riječ o nekom jako traženom kadru, kvalitetnom profesionalcu, a bivši ga poslodavac ipak iz nekog razloga više ne želi, poslodavac može agenciji za njega platiti outplacement uslugu, a agencija ga onda sama zaposli i nudi drugim tvrtkama. 

U Hrvatskoj u uslugu outplacementa nije uključena i usluga izravnog otkazivanja radniku umjesto poslodavca, no poslodavac od agencije može zatražiti da zajedno ocijene svakog radnika te sastave listu onih koji ostaju, odnosno moraju otići. Agencija poslodavca može naučiti i kako otpuštati, odnosno kako najbezbolnije »i to obaviti«. Nakon toga preuzimaju brigu o otpuštenima, usmjeravaju ih dalje, uče kako razgovarati i pregovarati na razgovorima za posao, kako postići potrebno samopouzdanje, usmjeravaju na doškolovanje i prekvalifikaciju. U SAD-u ovakve agencije, na račun bivšeg poslodavca, ostaju uz otpuštenog radnika sve dok ne nađe novi posao, no to je ipak Amerika, u kojoj se već 60 dana bezuspješne potrage za poslom smatra tragično dugim razdobljem.