Ostvarenje europskog sna i hladan znoj na čelu

Nakon što se slegnu mjehurići od šampanjca u prvom danu srpnja, ne bi bilo loše da ekipa iz Banskih dvora dobro osluhne tišinu. Ono što se čuje bit će - otkucavanje

Bila je veljača i bio je zanos. Hrvatska je predala zahtjev za članstvom u Europskoj uniji, obećanoj zemlji sigurnosti, stabilnosti i gospodarskog razvoja. Od tad, od te veljače 2003. godine prošlo je cijelo desetljeće. Djeca koja su tad rođena danas završavaju treći razred osnovne škole i pod klupom lajkaju statuse na fejsu. 

  Prošla su, uz minorni hrvatski doprinos, dva svjetska nogometna prvenstva (a do trećeg je tek 375 dana). General Gotovina je identificiran, lociran, transferiran, a nakon godina Haaga i oslobođen i nekad najtraženijeg bjegunca danas slikaju kao celebritija po kavama u Zagrebu. Ivica Račan je mrtav, Ivo Sanader iza rešetaka. 

  Hrvatska je, nakon najtežih pregovora o članstvu, točno mjesec dana od konačnog ulaska u Europsku uniju. I sa strahom gleda u dane i godine koje slijede.    

(Dvije) godine bačene u vjetar

Gospodarskoj krizi koja se začela u SAD-u teče peta godina po hrvatskom vremenu. EU, pak, broji nešto drugačije – ona je imala gotovo dvogodišnji period kakvog-takvog oporavka, prije najnovijeg zarona u minus. Hrvatska je te dvije godine (gospodarski) bacila u vjetar dok ju je vodila Sanaderova nasljednica, Jadranka Kosor. 

  No, Unija, koja će svečano primiti 28. članicu u prvim sekundama ovogodišnjeg srpnja, za Hrvatsku više ne predstavlja kao nekad garant ekonomskog prosperiteta. A sve manje i sigurnosti i stabilnosti, pogotovo u svijetu u kojem su ulični neredi i društvena nejednakost sve uobičajenija pojava. Svečani zanos stvar je, ipak, nekih prošlih vremena – sutra će se u Uniju ući tek sa suzdržanom nadom da će u doglednoj budućnosti biti nešto bolje. 

  Pitanje društvene stabilnosti u Hrvatskoj, međutim, moglo bi lako ovisiti o mnogo bližim datumima. Konkretnije, razvoju situacije u drugoj polovici ove godine. 

  Mnogo je faktora koji ukazuju na to da je pad od 1,5 posto BDP-a u prvom tromjesečju možda ipak početak početka kraja krize (da ne koristimo baš uvijek čuvenu »putnu« definiciju spomenute ex-premijerke). Zapošljavanje se, naime, stidljivo povećava, kao i industrijska proizvodnja, a Linićeva predstečajna sjekira briše milijarde kuna nelikvidnosti i čisti sustav od toksičnih firmi i njihovih nenaplativih dugova dajući priliku onima koji posluju po pravilima da – prežive. 

  No, sve to je tek slabašni dašak oluje koja je/bi trebala izvući Hrvatsku iz gliba u kojem je toliko dugo da utjecaj krize u jednom trenutku može, kao što to radi gravitacija na kozmičkim skalama sa svjetlosti, iskriviti pravila društvene i političke igre i razoriti i ono što od sustava u ovom trenutku imao postavljeno kao uređenu, europsku državu. 

  Stidljivi optimizam, ali i čvrsto oslanjanje na činjenice, ukazat će i na to da je u istom razdoblju eurozona pala za jedan posto, da su od Hrvatske unutar Unije lošiji skor BDP-a postigli: Češka, Cipar, Grčka, Portugal, Italija, Španjolska, Slovenija, kvragu, čak i Finska (!). A bez oporavka europske ekonomije, to je valjda svakom jasno, neće biti značajnijeg pomaka ni u Hrvatskoj. Osim ako Kinezi ne investiraju u hrvatski svemirski program, ili, štajaznam, Indijci u podvodne tunele kojim bi povezali svoj potkontinent s Visom i Lastovom.  

»Sjedi, dovoljan« nije dovoljno

Loše stanje europske ekonomije, jasno, ne može biti bianco opravdanje za sve promašaje koje je nakupila ekipa u Banskim dvorima: od preoptimističnih procjena rasta gospodarstva – što je urodilo presporim i nedorečenim pregovorima sa sindikatima, preko pravog debakla nekih investicijskih projekata – prije svih energetske obnove zgrada i Omble. Slavko Linić je na kraju prve godine mandata razočarano zborio kako je očekivao da će bageri kopati na sve strane po Hrvatskoj. A i danas ih se tek tu i tamo čuje.  

  Neke stvari su se, govoreći o ekonomiji, ipak pomakle s mrtve točke (prvenstveno u stvaranju poštenijeg i sređenijeg sustava), tako da bi, uzimajući situaciju u okruženju u obzir samo zlonamjeran ocjenjivač mogao u tom segmentu dati Banskim dvorima baš negativnu ocjenu. 

  No, »sjedi, dovoljan«, neće biti, pa… dovoljan, ako na tome ostane. A narednih šest mjeseci su vrijeme u kojem bi se politički i društveni prozor strpljenja mogao do kraja zatvoriti. 

  Ukoliko, naime, ni turistička sezona, ni ulazak u EU, ovaj minus koji se ipak počeo vidljivije sporije povećavati (BDP je posljednje tromjesečje prošle godine završio s minusom od 2,3 posto), ne preokrenu u broj s plusićem ispred sebe, proći će cijela polovica mandata u minusu.  

Pijesak pri kraju

Mnogo je to tjedana i mjeseci provedenih u slobodnom padu, da bi se od otvaranja padobrana u drugoj polovici mandata dalo smiriti društvene tenzije i stabilizirati političku situaciju. 

  Ukoliko, međutim, srpanjski ulazak u Uniju (bez čijeg pregovaračkog diktata bi, budimo iskreni, i danas bili crna rupa na Balkanu, poput dva prva istočna susjeda) potakne optimizam investitora i domaćih potrošača (koje će sigurno razveseliti, makar sezonski, i koji turistički euro), moglo bi se ipak dogoditi ono čemu se naglas nada premijer: da, kad krene oporavak, Hrvatska jurne naprijed. 

  No, krajnje vrijeme za makar minimalni pomak ističe. Pijesak je pri kraju. Prošlo je odavno doba orgazmičnog oduševljenja promjenom vlasti, prvih razočaranja, pa sve šire apatije. Nitko više ni ne očekuje da bi druga polovica 2013. godine mogla donijeti osjetne, velike pomake i značajnije smanjiti najveći hrvatski problem – nezaposlenost (za to će trebati ipak više stope rasta i još malo više vremena). Smanji li se broj nezaposlenih do kraja mandata ove vlasti na onu brojku s kojom su krenuli – bit će to dobar rezultat. 

  Onaj osjećaj, međutim, kad vlak koji kasni nakon dugog vremena ipak krene, je osjećaj olakšanja. Koji odvraća putnike od vikanja na službene osobe i, ne daj Bože, demoliranja inventara. 

  No, nakon što se slegnu mjehurići od šampanjca u prvom danu srpnja, ne bi bilo loše da ekipa iz Banskih dvora dobro osluhne tišinu. Ono što se čuje bit će – otkucavanje.