Nicolas Baron Adamovich: Hrvatskoj itekako treba koalicija HDZ-a i SDP-a

Foto N. Reberšak

Mislim da nije zdravo to što velike stranke u Hrvatskoj nisu spremne razgovarati jedna s drugom. Za reforme je potreban konsenzus. Iskustva drugih zemalja pokazuju da su najveće reforme napravile onda kada su na vlasti imale tzv. velike koalicije. Tako je bilo i u Njemačkoj

Nicolas Baron Adamovich je već godinu dana predsjednik uprave Njemačko-hrvatske industrijske i trgovinske komore, koja ima oko 360 članica iz obiju zemalja. Među njima su Siemens, Allianz, Robert Bosch, Hrvatski telekom, Atlantic grupa i druge kompanije koje posluju u jednoj i drugoj državi. Baron Adamovich je u Hrvatsku došao prije devet godina, na mjesto direktora zagrebačkog predstavništva Commerzbank, druge po veličine njemačke banke. Kako sugerira njegovo prezime, Baron Adamovich je plemićkog porijekla, s hrvatskim korijenima iz Slavonije.

Možete li navesti neki primjer nelogičnih odluka vlasti?  – Ne bih želio ulaziti u detalje. Međutim, investitorima je poznato da ishod neke adminstrativne odluke može ovisiti o dobrim vezama s administracijom, a to može biti povezano i s korupcijom.   Imaju li investitori takvih neugodnih iskustava više na državnoj ili lokalnoj razini?  – Mislim da toga ima više na lokalnim razinama. To nije samo specifičnost Hrvatske, nego i drugih zemalja. Radi se o tome da neke lokalne zajednice pokušavaju investitore držati podalje od sebe.  Neke su sumnjičave ne samo prema ulagačima iz inozemstva, nego i prema domaćim poduzetnicima, prema svakome tko nije iz njihove sredine. Hrvatska poduzeća imaju u različitim dijelovima Hrvatske slične probleme kao i inozemna, čim dolaze iz jedne sredine u drugu.

Jako dobro govori hrvatski, a u našoj zemlji osjeća se kao kod kuće. Smatra da Hrvatska ima što ponuditi stranim investitorima, ali da bi trebala više učiniti kako bi privlačila ulaganja i izašla iz krize.

  Kakva su vaša osobna iskustva s poslovanjem u Hrvatskoj?

  – Radim u bankarstvu i moje iskustvo na tom području jako je dobro. U međunarodnom dijelu bankarstva u Hrvatskoj sve se obavlja na visokoj profesionalnoj razini, po međunarodnim standardima. Na tom se području Hrvatska može usporediti s bilo kojom drugom zemljom srednje i istočne Europe. Iskustva u realnom gospodarstvu, o kojima čujem od članica Hrvatsko-njemačke industrijske i trgovinske komore, manje su ohrabrujuća. U Hrvatskoj ima dobrih primjera, ali ima slučajeva da inozemne kompanije imaju nevolja s državnom administracijom i lokalnim vlastima, koje koče razvitak.

Usporedba s Rumunjskom, Mađarskom

U kojoj su mjeri njemačka poduzeća zainteresirana za ulaganja u Hrvatsku?

  – Ona jesu zainteresirana, ali kad žele ulagati u inozemstvo, razmišljaju o nizu zemalja i uzimaju u obzir puno faktora. U rijetkim se slučajevima radi o ciljanim investicijama koje su vezane upravo uz Hrvatsku. Ako žele sagraditi novu tvornicu, njemačke kompanije gledaju kakvi su im uvjeti u zemljama Azije, Južne Amerike, Europe i drugdje. Primjerice, Hrvatsku uspoređuju s Rumunjskom, Mađarskom, Skandinavijom i ostalim državama.

Kakva iskustva njemački investitori imaju na području Kvarnera i Gorskog kotara?  – Velikih investitora, koji bi Primorsko-goransku županiju izabrali kao sjedište, zasad nije bilo uz sudjelovanje naše komore. Tamo su prisutni njemački trgovački lanci i poduzeća koja sjedište imaju negdje drugdje u Hrvatskoj. Koliko mi je poznato, kompanija European Coastal Airlines, koja ima sjedište i u Splitu, planira upotrebu hidroaviona proširiti na dodatne otočne destinacije u Primorsko-goranskoj županiji. Sa zadovoljstvom želim istaknuti nedavno putovanje oko 20 predstavnika općina iz Gorskog kotara u München. Taj je posjet organizirala naša komora – na čelu s direktorom Komore, gospodinom Neubertom – kako bi goranski gradonačelnici i načelnici općina vidjeli kako je organizirana turistička djelatnost u Bavarskoj, sezonska i izvansezonska. Nastojimo im prenijeti svoja iskustva. Posjet je bio uspješan, a dobili smo i pohvale.  Vjerujem da će investitorima biti osobito zanimljiva Rijeka, zbog razvoja riječke luke koja bi trebala biti bolje povezana s tržištima izvan Hrvatske. Očekuje se poboljšanje željezničke infrastrukture. Za ulaganja u tom kontekstu zainteresirani su i njemački investitori.  Mislite li na infrastrukturu?  – Mislim na ulaganja u željezničku i lučku infrastrukturu, kao i u turizam. Prošle godine Hrvatsku je posjetilo oko dva milijuna njemačkih turista. Nijemci su svakako među najbrojnijim posjetiteljima Hrvatske.

  Što uspoređuju?

  – Uspoređuju kvalitetu infrastrukture i ljudskih resursa. Zanima ih kakvo je obrazovanje stanovnika i njihovo znanje jezika, kakvi su državno zakonodavstvo i porezni teret. Također, uspoređuju efikasnost i transparentnost državne administracije. Zanima ih koliko vremena poduzeću treba da bi ishodilo dozvole i je li porezni sustav stabilan. Poduzeća žele znati hoće li imati stabilne i predvidljive uvjete za poslovanje. Ne odgovara im ako se u nekoj zemlji stalno nešto mijenja. U Hrvatskoj ima slabih točaka, kao i u drugim zemljama. Ima nekoliko pitanja na kojima Hrvatska mora hitno raditi, jer ulagači ne čekaju. Idu tamo gdje im više odgovara.

  Neki su se njemački ulagači ipak zadržali…

  – Istina, ima i specifičnih situacija, kao u slučaju njemačkog poduzeća European Coastal Airlines, koje hidroavionima povezuje hrvatske otoke s kopnom. Taj posao je teško obavljati u Rumunjskoj, Bugarskoj i drugim zemljama koje nemaju otoka. Podsjećam i na tvrtku Haix, koja je kod Čakovca otvorila pogone za proizvodnju kvalitetne profesionalne obuće, primjerice za vatrogasce ili za rad u šumama. Prema mojim informacijama, Haix je investirao u Međimurju jer im je odgovarala dobra povezanost sjeverne Hrvatske s autocestama u Bavarskoj. Također, zaposleni u tom dijelu Hrvatske imaju tradiciju i iskustvo u tekstilnoj djelatnosti, a njihove lokalne vlasti očito su efikasno radile da Haixu omoguće različite dozvole.

Čekali LNG terminal

Jesu li njemačka ulaganja u Hrvatsku mogla biti veća? Jesu li neka poduzeća odustala zbog prepreka?

  – Zasigurno je ulaganja moglo biti više, ali nemoguće je provjeriti tko je sve razmišljao o ulaganju u Hrvatsku, pa zatim odustao. Ipak, znamo za slučajeve investitora koji su imali muka s administracijom i dobivanjem dozvola. To ne znači da su ti investitori uvijek bili u pravu. Možda je i hrvatska administracija, državna ili lokalna, bila u pravu. Međutim, mislim da su inozemni ulagači najčešće s pravom očekivali da će se mogućnosti za njihovo investiranje u Hrvatskoj rješavati lakše i brže.

  Neki su investitori godinama čekali, nailazili na prepreke, pa su odustali. Jedan od primjera jest slučaj konzorcija tvrtki, koji je htio uložiti u LNG terminal na otoku Krku. Oni su jako dugo čekali, ali u međuvremenu su se promijenile političke i ekonomske prilike za gradnju tog terminala. Možda će se situacija opet promijeniti, ovaj put u prilog te investicije. Da su odgovorni čimbenici prije nekoliko godina brže donosili odluke, danas bismo zasigurno imali LNG terminal.

Je li točno da investitori na najviše prepreka nailaze u nekim dijelovima Dalmacije?  – To ne mogu potvrditi. Takvih situacija možete naći posvuda.  Zašto inozemni investitori najviše ulažu u sjevernu i sjeverozapadnu Hrvatsku? Neki kažu da su lokalne vlasti tamo efikasnije, pa investitor može ishoditi dozvole za samo nekoliko tjedana, dok na jugu i istoku Hrvatske taj postupak može trajati mjesecima i godinama.  – U sjevernoj Hrvatskoj zaista ima primjera brzog izdavanja dozvola. Ali ne bih rekao da je to pravilo. Ne bih rekao da se dozvole u sjeverozapadnoj Hrvatskoj uvijek izdaju brže, a u drugim dijelovima zemlje uvijek sporije. Prednost sjevernih područja Hrvatske je njihova veća blizina tržištima Austrije i Bavarske. Udaljenost je manja, što pokazuje već spomenuti primjer kompanije Haix, koja je investirala u Međimurje.  Ne stoji da je sjeverozapadna Hrvatska naklonjenija prema investitorima, jer lijepih primjera ima i u Slavoniji, a podsjećam na Belišće. Ovisi o tome što investitor traži. Ako investitora zanima drvoprerađivački sektor, otići će ili u Gorski kotar, ili u Slavoniju. To je logičniji izbor nego, na primjer, Dalmacija. Investitoru iz područja informatičke tehnologije odgovarat će Split, jednako kao Osijek ili Čakovec. Lokacija investicije ponekad ovisi o tome kojim će se putem proizvodi izvoziti u svijet. Ne bih pravio razlike među hrvatskim regijama.

  Općenito gledajući, kako su njemački investitori zadovoljni svojim poslovanjem u našoj zemlji?

  – Nedavno smo proveli anketu među naših 360 članica. Njih 80 posto izjavilo je da bi ponovno investiralo u Hrvatskoj. To je pokazatelj da je većina njih zadovoljna nakon što su se izborili za svoju poziciju. Jasno je da bi moglo biti i bolje. Mislim da su, na primjer, i veliki investitori poput hrvatskog i njemačkog Telekoma uglavnom zadovoljni svojom pozicijom. Pozitivan primjer je i kompanija Harburg-Freudenberger koja je u Belišću otvorila poduzeće za proizvodnju strojeva za izradu aumobilskih guma. Rečeno mi je da se svaka treća automobilska guma u svijetu danas izrađuje na strojevima koji su proizvedeni u Belišću. Prije toga, ti su se strojevi izrađivali na sjeveru Njemačke, ali je Harburg-Freudenberger odlučio dio svoje proizvodnje preseliti u Hrvatsku. Dakle, ima i pozitivnih priča, od kojih je svaka uspješna na svoj način i zbog specifičnih razloga. Ponekad su njemačke tvrtke našle u Hrvatskoj uspješnu nišu, a ponekad je presudna bila dobronamjernost ljudi.

Zakon je rigidan

Svaki je ulagač specifičan slučaj, ali njemački investitori imaju i neka zajednička iskustva u Hrvatskoj. Što najviše kritiziraju?

  – Investitori najčešće kritiziraju činjenicu da njihovo poslovanje u Hrvatskoj nije predvidljivo, jer se zakoni i porezi previše mijenjaju. Često spominju i Zakon o radu, žaleći se da nije dovoljno fleksibilan. Investitori ne žele dovesti u pitanje zaštitu interesa radnika. Željeli bi da su odredbe zakona fleksibilnije, kako bi zaposleni mogli lakše raditi prekovremeno, a poslodavci isplaćivati fleksibilnije plaće. Zakon je rigidan, pa je nekim investitorima teško po njemu poslovati.

  Koje su vaše glavne preporuke vlastima? Na čemu bi Hrvatska trebala raditi kako bi privukla više ulagača?

  – Na prvome mjestu, to je povećanje efikasnosti, transparentnosti i predvidljivosti rada državne administracije. Trebalo bi poboljšati porezni sustav da bi zemlja postala regionalno konkurentna. Potrebno je pojačati efikasnost sudstva. Za gospodarstvo nije zdravo ako vam za rješavanje jednog spora pred sudom treba više od dvije godine, a za rješavanje nekoliko njih mora proći šest godina, ili više. U ekonomskom smislu, poduzeća to ne mogu izdržati. Kod sudskih procesa teško je predvidjeti i ishod spora. Efikasnost pravosuđa u Hrvatskoj se poboljšala, ali sporovi još traju previše dugo. Mislim da razvoj Hrvatske koči i njezino ustrojstvo lokalne samouprave. U odlukama administracije, osim toga, prečesto ima nelogičnosti.

Doživjeli ste dva šoka

Zašto Hrvatska tako sporo izlazi iz krize?

  – Mislim da je jedan od razloga to što Hrvatska nije bila dobro ekonomski pripremljena za ulazak u EU. Doživjela je dva šoka. Počela je gubiti tržišta zemalja CEFTA-e, na kojima je tradicionalno prisutna, a istodobno je dobila golemu konkurenciju iz EU na vlastitom tržištu. Tome treba pribrojiti financijsku krizu, kao i veliki teret servisiranja rastućeg javnog duga. Kombinacija različitih faktora dovela je do toga da je Hrvatska danas u posebno teškoj situaciji.

Koliko su njemačka poduzeća dosad investirala u našu zemlju?  – Od 1993. godine Nijemci su u Hrvatsku uložili oko 2,5 milijarde eura. Oni su treći po veličini inozemni investitor u našu zemlju. Vjerujem da je taj iznos veći, jer su neke njemačke investicije u Hrvatsku došle preko trećih zemalja. Općenito govoreći, Hrvatska ima prednost u tome što je politički stabilna zemlja. Članica je Europske unije, što joj omogućuje pristup golemom tržištu. Članica je i NATO-a, što joj daje dodatnu sigurnost. Hrvatska ima dosta toga za ponuditi, samo mora popraviti svoje slabe točke. Mora provesti strukturne reforme.  Nije li to teško očekivati, s obzirom na to da se približavaju parlamentarni izbori?  – Nadam se da ova godina, unatoč tome što je predizborna, za reforme neće biti izgubljena.

  Kao promatrač, što mislite zašto se Hrvatska ekonomski nije dobro pripremila za ulazak u EU?

  – Mislim da je konsenzus hrvatskog društva i političara, o tome da država treba ući u Europsku uniju, bio jako velik, ali se nije raspravljalo što sve treba napraviti da bi se gospodarstvo, javno i privatno, temeljito pripremilo za taj čin. Mislim da se nije dovoljno razmišljalo o tome što Hrvatsku čeka u EU. Očit je bio i nedostatak volje hrvatskih Vlada, u prethodnim godinama, za provođenje reformi. Reforme nisu uvijek popularne, ali su potrebne da bi Hrvatska izašla iz teške situacije.

  Nije li očito da o tom pitanju nema političkog konsenzusa?

  – Mislim da nije zdravo to što velike stranke u Hrvatskoj nisu spremne razgovarati jedna s drugom. Stoga je teško postići konsenzus. Ako jedna stranka nastoji svaku nepopularnu mjeru – koju najavi druga stranka – iskoristiti kako bi svom suparniku naškodila u očima birača, onda će taj konsenzus biti još dalji. Za reforme je potreban konsenzus. Iskustva drugih zemalja pokazuju da su najveće reforme napravile onda kada su na vlasti imale tzv. velike koalicije. Tako je bilo i u Njemačkoj u nekim navratima. Najveće dvije stranke dogovorile su se da idu zajedno. U Hrvatskoj je to sada teško zamislivo.

  Smatrate li da velika koalicija HDZ-a i SDP-a Hrvatskoj ne bi škodila?

  – Sigurno joj to ne bi škodilo, pogotovo u kontekstu provođenja potrebnih reformi. Siguran sam da je Hrvatskoj danas velika koalicija – bilo formalna ili neformalna – itekako potrebna. Hrvatskoj su potrebne snažne reforme. Ako je Vlada slaba i ako ima tanku većinu u Saboru, vjerojatnost za provođenje reformi nije velika. Ako Vlada ima veliku većinu u Saboru, lakše se može odlučiti na temeljite reformske zahvate.