Pet godina smo svjedočili suglasnosti i koncilijantnosti i sada nam treba svjetonazorsko, karakterno i identitetsko sukobljavanje političkih grupacija. Čini mi se da ulazimo u vrlo dinamično političko razdoblje, što je meni daleko draže, jer će se u tom dijalogu, to jest napetosti, da ne kažem provokacijama, nešto dogoditi
Anđelko Milardović poznati je hrvatski politolog, sociolog i profesor političkih znanosti. Utemeljitelj je i voditelj Centra za politološka istraživanja, te odnedavna think tank Instituta za europske i globalizacijske studije. Gostujući je profesor na Sveučilištima u Zagrebu, Dubrovniku, Osijeku i Koprivnici.
U razgovoru za naš list Anđelko Milardović ocjenjuje da hrvatska vlast nakon predsjedničke inauguracije Kolinde Grabar Kitarović ulazi u kohabitacijski odnos, a on neće biti ni malo ugodan i nježan. Pojašnjava, naime, da će nova predsjednica insistirati na sazivanju i sudjelovanju u sjednicama hrvatske Vlade. Pri tome će premijeru i Vladi postavljati neugodna pitanja. To će biti veliki izazov za Milanovićev ego, koji je u skladu s njegovom izjavom: »Iznad Vlade nema nikoga«.
– To znači da Milanović nije spreman na dijalog. Neminovno, doći će do konceptualnog i personalnog sudara premijera i predsjednice. Ako Milanović nastavi s ovakvom svojom političkom retorikom, predsjednica Grabar Kitarović bit će prisiljena reagirati. Svjedočit ćemo, dakle, procesu podražaja i reakcije.
Ipak, nešto se u političkom kursu mijenja; premijer Milanović poručuje: »Tečaj švicarskog franka fiksirat ćemo na 6,39 kuna na godinu dana«, jer »Vlada mora štiti svoje građane«. No, je li ova iznenađujuća odluka, koja dakle ide u korist malih ljudi, a na štetu krupnog kapitala, donesena iz političke ili ekonomske nužde?
– Vlada je političko tijelo, tako da ona donosi odluke političke naravi. Tečaj švicarskog franka, međutim, veliki je ekonomski problem građana, tako da ovdje možemo govoriti i o jednom i o drugom. Važno je pritom naglasiti to da je udruga Franak najavila da će izvesti ljude na ulice, što može biti okidač za velike socijalne nemire. Kredit s valutnom klauzulom u švicarskom franku ima oko 60 tisuća građana. To se mora množiti s tri, tako da dobivamo gotovo 200 tisuća socijalno ugroženih ljudi. Vlada je naprosto morala intervenirati i spasiti ih. Pa to je glavni zadatak Vlade. Možemo sada, naravno, diskutirati o tome je li ova odluka ekonomski i pravno utemeljena. I sam ministar pravosuđa Orsat Miljenić kaže da je Vlada donijela odluku koju je donijela, to jest da je spremna na tužbe, ako se ona u nekom postupku pokaže nezakonitom. U svakom slučaju, o ekonomskom i pravnom utemeljenju ovog Milanovićevog poteza vjerojatno će se još puno raspravljati. No, ovo je kratkoročno rješenje. Dugoročno se može donijeti jedino u konsenzusu svih strana uključenih u problem švicarskog franka, a oni su premijer Milanović, ministar Lalovac, udruga Franak, guverner Vujčić i bankari. Ako se ovo dogovaranje pokaže kao mrcvarenje, tada su izgledna dva scenarija; referendumska inicijativa ili pomoć Europske unije.
Na strani građana
Ekonomski analitičari već negoduju, ocjenjujući da je cementiranje tečaja franka zapravo grubo uplitanje države u tržišne slobode. Ovakav oblik intervencije u kapitalizmu naprosto je nedopustivo svetogrđe?
– Nisam ekonomist, ali toliko ekonomskog znanja imam i mogu potvrditi da se ovdje doista radi o intervenciji, pa više ne možemo govoriti o slobodnom funkcioniranju ekonomskog zakona ponude i potražnje. Odluka je definitivno protutržišna. Međutim, treba propitivati i suštinu kredita u francima. Naime, možemo sumnjati u pravno-etičku strukturu ovog proizvoda; što ćemo ako su krediti u švicarcima zapravo strukturirani tako da u sebi skrivaju razornu socijalnu bombu koja može svakog trena eksplodirati? Da je voda došla do grla, najbolje nam govori to da je Vlada požurila potražiti pomoć od mađarskog premijera Viktora Orbána, od kojega su svi do jučer zazirali. Vlada je očito svjesna velike socijalne prijetnje, tako da je morala nešto poduzeti. Čak ovdje nije bitna ni kritika o tome da se radi o populističkom potezu u izbornoj godini. Vlada tijekom cijelog svog mandata mora donositi upravo ovakve odluke; odluke koje će štititi stabilnost, sigurnost, prosperitet, slobodu, imovinu, itd. svojih građana. A franak to sve ugrožava.
Ocjenjujete, znači, da je ovo bio dobar, čak državnički potez našeg premijera, s obzirom na to se ipak zauzeo za svoje građane u problemu? To je doista rijetkost. – Pa, hvala Bogu na tome da je Vlada između krupnog kapitala, to jest banaka i građana stala na stranu svojih građana. U suprotnome bi socijalno nezadovoljstvo izmaklo kontroli. Udruga Franak naime vodila je paralelnu politiku; politiku pritiska i diplomacije, pa je ovo bio dobar politički manevar Zorana Milanovića, ali i dobrodošao odmak od dosadašnjeg salda njegove Vlade. Bez daljnjeg, ovo je, jasno, predizborni potez. Međutim, ne smijemo zaboraviti o tome da govorimo o 200 tisuća ugroženih egzistencija; o građanima kojima prijete ovrhe i izbacivanje iz stanova, a posljedično tome i niz socioloških pojava: raspad cijelih obitelji, samoubojstva, teške bolesti… To sve ugrožava društvo, a netko to mora korigirati i zaustaviti. E, sad je li korektor odigrao pravno utemeljeno, vidjet ćemo. Banke će posve sigurno tražiti zakonsku i ustavnu utemeljenost ove odluke, ali sada se vraćamo na prijašnju tezu Orsata Miljenića.
Nije li ovo presedan Kukuriku Vlade, s obzirom na to da je njihova politika obojena pretežno teškim neoliberalnim bojama, iako je vodeća partija koalicije, navodno, socijaldemokratska? – Da, ali je isto tako činjenica da trubaduri dosad nisu ovako zaprijetili Vladi da će joj zapjevati ispod prozora. Vrag je odnio šalu.
To je jasno. Ovo nas vraća u drugi krug predsjedničkih izbora i suštinu svehrvatskih problema s vragovima. Naime, u svojim televizijskim nastupima Kolinda Grabar Kitarović i Ivo Josipović sučelili su se oko jedne doista bizarne dileme – koja je vlada najlošija u povijesti Hrvatske, ali i Europe. Ona korupcijska Sanaderova ili ova bešćutna Milanovićeva. Je li ovo, zapravo, najtragičnija činjenica naše države; da građani već desetak godina ne mogu dobiti primjerenu vlast?
– Poanta je u tome da svaka nova vlada sotonizira onu prethodnu. Mi građani možemo se sada opravdano zapitati – što mi od toga imamo!? Ništa! Da smo imali normalnu vlast, zemlja možda danas ne bi bila u ovakvoj situaciji. Možda, također, ne bismo u izbornim sučeljavanjima slušali međusobna optuživanja o tome tko je bio lošiji – SDP ili HDZ. Osim toga, ovakav politički diskurs govori nam o hrvatskoj tranziciji koja se odigrala tako što danas imamo puno ekonomskih gubitnika, a malo dobitnika. Tranzicija je također dvojbena u političkom i etničkom smislu. Nakon svih ovih muka, hrvatsko društvo doista je zaslužilo bolji sustav upravljanja. No, kako se u ovoj zemlji stvari nastavljaju odvijati, bojim se da ovakva očekivanja nemaju puno smisla.
Srećom, dobili smo novu predsjednicu koja je obećala da će Hrvatska postati najrazvijenija zemlja svijeta i Europe…
– O tom-potom!
Zapravo sam želio pitati – je li ovakva izjava totalno promašena, čak je u sferi političke gluposti? – Kazao bih da se ovdje radi o euforičnom političkom diskursu pobjednika u izbornoj noći. Naravno da ova obećanja nisu realna iz najmanje dva razloga. Ponajprije zbog jednostavne činjenice o tome da Kolinda Grabar Kitarović nema za to ustavne ovlasti. Također, političko okruženje nam govori da ona ne može ispuniti dano obećanje.
No, građane se kontinuirano bombardira neprovedivim obećanjima. Nije li ovo ipak previše? – Dobro, kažimo da se ovdje radi o maksimalizaciji političkog obećanja. Naravno, bilo bi puno bolje da smo od Kolinde Grabar Kitarović čuli minimalistički, ali ostvariv program izlaska iz krize. Osim toga, ovdje se radi i o vještom manipulaciji biračkim tijelom, s obzirom na to da su ovakva obećanja u funkciji parlamentarnih, a nikako predsjedničkih izbora, jer hrvatski predsjednik ne može ispuniti ovako veliku količinu obećanja. Političari svoja obećanja u kampanjama moraju konačno dovesti u ravninu s ustavnim mogućnostima. U nas je to jedan od najvećih političkih problema, bez obzira na to o kojoj kampanji se radi, pa je dojam takav da imamo samo parlamentarne izbore.
Politički koncept nacije
No, nekim drugim svojim izjavama Kolinda Grabar Kitarović izaziva pomutnju, čak diže tenzije u zemlji i regiji. Kako, recimo, predsjednik treba oslovljavati ljude koji žive u Hrvatskoj: s državljani i državljanke, s Hrvati i Hrvatice, s građani i građanke, s drugarice i drugovi? – Hrvatska je pluralističko i svjetonazorski različito društvo i prema tome ovakve polemike i reakcije su dobrodošle. Građani, državljani Republike Hrvatske apsolutno imaju pravo komentirati izjave političara. Reakcije iz tzv. regiona, međutim, su druga stvar. Neka region prvo uredi svoju kuću, pa tek tada komentira susjedovo dvorište. No, ovdje se događa obrnuto; susjedi su odmah zabrinuti što se događa u nas. Nisam odvjetnik gospođe predsjednice, ali u ovoj njezinoj izjavi koja je izazvala puno osuda i komentara, ne vidim ništa spornoga. Naime, Kolinda Grabar Kitarović poslužila se političkim konceptom nacije koji se koristi u SAD-u. U Americi su svi prvo Amerikanci, tek se onda govori o njihovom podrijetlu. Ja mogu biti Finac ili Eskim, ali ako sam državljanin Republike Hrvatske, onda sam politički Hrvat. Međutim, u nas, ali i na Balkanu još je uvijek dominantan etničko-genetički koncept nacije. S obzirom, dakle, na bitno različito poimanje koncepta nacije, njezina izjava očekivano je izazvala burne reakcije.
Treba li netko u SDP snositi političke konzekvence, s obzirom na to da je stranka izgubila već četvrte izbore? – Zapitajmo se, koristeći nogometnu terminologiju, što bi bilo s trenerom Barcelone da klub za redom izgubi četiri utakmice. Vjerujete li da bi trener sjedio na izborničkoj klupi!? Ja mislim da ne bi! U SDP, međutim, još uvijek sjedi. Istina, ali nezahvalno je uspoređivati standarde jednog uspješnog i profesionalnog nogometnog kluba s ovakvom političkom grupacijom? – Da, ali je problem u tome što će se još puno vode razbiti o hridi dok se u nas ne promijeni ovakva politička kultura; da oni koji su preuzeli vodstvo, bez obzira na to o kojoj razini društva govorimo, snose odgovornost za učinjeno. Žalosno je to da političari još uvijek ne podnose ostavku kada nemaju rezultata. Uglavnom, teško je očekivati da će članstvo SDP-a u izbornoj godini rušiti Zorana Milanovića zbog loših rezultata. Naime, SDP se ne može u isto vrijeme pripremati za parlamentarne i unutarstranačke izbore. Slutim ovakav hodogram: SDP će nastojati smanjiti štetu koju su počinili u minulom razdoblju, a nakon rezultata parlamentarnih izbora postavit će Milanoviću pitanje: kapetane, što si napravio!? To je prilika za ljude koji se najčešće spominju u kontekstu preuzimanja SDP-ovog broda: Tonino Picula i Ivo Josipović u prvom redu, dok su u igri i neki ljudi iz jakog, riječkog krila. Eventualno novo vodstvo morat će poraditi na tome da se SDP vrati socijaldemokraciji, jasno koliko je to moguće u novoj paradigmi svijeta.
Što bi po vama bilo politički korektno? – Političke grupacije imaju različiti sustav vrijednosti i različiti stil komunikacije. Ako krenemo od komunista i vremena prije devedesetih, tada se oslovljavalo s drugarice i drugovi. HDZ, kao demokršćansko-konzervativna stranka, oslovljavao je s Hrvatice i Hrvati, a u vrijeme lijevo liberalne koalicije SDP postali smo građani i građanke. Kako god bilo, smatram da se sa stilom koji koriste različite političke grupacije ne širi mržnja i netrpeljivost prema bilo kome.
Nakon predsjedničke inauguracije sredinom veljače, sustav političke moći u zemlji bit će podijeljen između dva suprotstavljena, čak verbalno zaraćena politička bloka. Je li ovo dobro? – Dapače, to je jako dobro! Dobro je, naime, da leti perje. Jer, između premijera Milanovića i ovakvog karaktera predsjednika Josipovića perje nije moglo poletjeti niti u ludilu. Pet godina smo svjedočili suglasnosti i koncilijantnosti i sada nam treba svjetonazorsko, karakterno i identitetsko sukobljavanja političkih grupacija. Čini mi se da ulazimo u vrlo dinamično političko razdoblje, što je meni daleko draže od ovoga što smo dosad imali, jer će se u tom dijalogu, to jest napetosti, da ne kažem provokacijama, nešto dogoditi.
Dobro, a hoće li se predsjednica Kolinda Grabar Kitarović uspjeti izboriti za autonomnost u obnašanju visoke političke funkcije, imajući na umu karaktere njezinih stranačkih kolega, Tomislava Karamarka i Milijana Brkića? Konkretno – hoće li Grabar Kitarović raditi u interesu građana ili HDZ-a? – Ma, što vam je – ona se mora držati svojih predizbornih obećanja. Prema tome, vjerujem u to da će se ona emancipirati od Karamarka i Brkića, odnosno da će vlast obnašati u interesu svih građana. Ona naprosto mora postati reprezentant od općeg, javnog interesa i integrativan faktor ovog društva. U tome je moramo hrabriti! Jer, u suprotnome ovo sve skupa neće imati nikakvog smisla, dok će opstanak Kolinde Grabar Kitarović u hrvatskoj politici doći pod veliki znak pitanja. Uglavnom, ne treba još ništa prejudicirati i dajmo joj šansu. Ako ipak pogazi ono što je obećala, aktivirat će se kontrolni mehanizmi društva.
Kontrola medija
Dakle, ne dijelite mišljenje o tome da Hrvatska ide u autoritativnost i devedesete, s obzirom na izglednu pobjedu HDZ-a na idućim predsjedničkim izborima? – Ne! Ali zasad. Pričekajmo, ponavljam, barem njezinu inauguraciju i vidimo koji će biti njezini prvi predsjednički potezi.
Na koje ste kontrolne mehanizme konkretno mislili – patronažu iz Europske unije? – Hrvatska je dovoljno zrelo demokratsko društvo koje neće dopustiti ovakva skretanja, a prvenstveno mislim na aktere civilnog društva, akademsku zajednicu i nove medije. Naravno, sada smo u Europskoj uniji, što znači da vrijede iste one demokratske pretpostavke kao kad smo postajali njezina članica. To su permanentni standard; nitko se neće usuditi ispod toga ići, jer će to biti inkompatibilno s našim članstvom u Uniji. Pustimo sada to što neki s lijevo-liberalnog spektra priželjkuju skretanje u autoritativne vode. Pri tome zaboravljaju da Hrvatska već danas živi u poluautoritativnom sustavu, premda imamo demokratski izabranu lijevo-liberalnu vladu. Naime, pogledajte razinu slobode medija u Hrvatskoj i način na koji su se odigrali ovi predsjednički izbori i sve je jasno. Izborni stožer Ive Josipovića imao je apsolutnu kontrolu nad velikim dijelom medija u Hrvatskoj. Je li se povela neka rasprava oko Josipovićevih ustavnih promjena. Hoću reći to da prave rasprave o ustavnim prijedlozima nije bilo, osim u dijelu novih medija koji nisu pod kontrolom. To jest, na internetskim portalima. Drugim riječima, Hrvatska je već odavno skrenula u polu-autoritativnost.
Pokret malih ljudi
Na ovim predsjedničkim izborima nije glasovalo oko dva milijuna građana, k tome bilo je 60 tisuća nevažećih listića. Ovi podatci sugeriraju to da dobar dio zemlje u postojećoj partijskoj nomenklaturi ne vide dobar izbor, što otvara prostor za famoznu treću političku opciju. Konkretno, mogu li uspjeti ORaH, Radnička fronta ili Živ zid? – Još prije prvog kruga zalagao sam se za to da što više ljudi izađe na ove izbore. Veća izlaznost znači manju apstinenciju, što jača mehanizme odlučivanja i političke participacije. Stoga mi je posebno drago da je u drugom krugu izlaznost bila oko 60 posto, a to je jako dobar znak. Naime, to nam pokazuje da su građani svjesni situacije i da su demokratski odgovorni, jer su u velikoj mjeri iskoristili mogućnost biranja putem glasačkog listića. Oni glasači koji ne izlaze na birališta, nemaju pravo biti nezadovoljni, jer nisu iskoristili svoje demokratsko pravo da mijenjaju. U tom smislu, nemaju pravo niti grintati o tome da su političke elite neodgovorne, kada se i sami ponašaju neodgovorno ne glasujući. Naravno, s približavanjem parlamentarnih izbora povećavat će se broj lijevih i desnih opcija koje će pokušati participirati u obnašanju vlasti. To je dobro. Tako se jača politička konkurencija, kompeticija pa se možda probude i dvije uspavane ljepotice, SDP i HDZ, i konačno počnu tražiti neka rješenja. Monopol, bez obzira na to o kojem konceptu govorimo, političkom, ekonomskom, religijskom, itd. znači neslobodu, nasilje i nesreću. E, sad kako će se u svemu tome snaći političke grupe koje spominjete, ovisit će ponajprije o njima samima. Prvenstveno će biti važne njihove organizacijske mogućnosti i politički program koji će ponuditi. No, važan je i kapital – da sve to mogu provoditi. Radnička fronta organizira se po principu grčke Syrize, a njihov uspjeh ovisit će o tome kako će izaći na izbore; samostalno ili pak kao dio velike, lijeve političke fronte. Takva mogućnost postoji, jer vidim da se za ovaj politički koncept sve više zalažu Hrvatski laburisti. S druge strane, velika je nedoumica gdje u političkom spektru pozicionirati Živi zid. Jesu li oni lijevi ili desni!? Jesu li lijevi ili desni centar? Možda su čak lijevo od lijevog ili desno od desnog? Profesorica Mirjana Kasapović je napisala da je Živi zid populizam koji kombinira lijevo i desno. S time se mogu složiti.
Želite reći to da ne bi bilo dobro da se Ivan Vilibor Sinčić i Živi zid domognu parlamenta? – Radi se o populističkom djelovanju koje, s vrlo snažnom retorikom, ide radikalno protiv političkih i društvenih elita. Populizam je, dakle, pokret malih ljudi i deklasiranih slojeva koji napadaju središta društvene moći i vrše pritisak na institucije političke vlasti. Kroz povijest populizam je imanentan i lijevom i desnom radikalnom političkom spektru, a to nije donijelo ništa dobrog Europi, ali ni Americi. Mirela Holy i ORaH nedvojbeno su lijeve političke orijentacije, premda i u ovoj ekološkoj stranci vidim neke konzervativne vrijednosne elemente.
