Nemam ništa protiv toga da se ljudi vjenčavaju u crkvi i da to bude rezervirano samo za heteroseksualne osobe. To je u redu, ali ako smo pred zakonom jednaki, plaćamo poreze, zašto bi se onda ljude po pitanju braka tretiralo drugačije?
Riječanin s mjestom rada i boravka u Zagrebu Marko Jurčić jedan je od vodećih ljudi Zagreb Pridea, queer-feminističke i antifašističke grupe koja se zalaže za solidarnost LGBTIQ zajednice, a protivi se nasilju i diskriminaciji LGBTIQ osoba. Gejevi i lezbijke u Hrvatskoj, koje zastupa njegovo udruženje, u posljednjih par mjeseci ponovno su, ne svojom voljom, došle u središte pozornosti hrvatskog društva.
Interes hrvatskih građana za zbivanja u životima ljudi istospolne seksualne orijentacije, s naglaskom na zbivanja u njihovim posteljama, imamo zahvaliti inicijativi »U ime obitelji«. Ničim izazvani, aktivisti inicijative krenuli su u akciju prikupljanja potpisa za referendum, s krajnjim ciljem da se u hrvatski Ustav upiše definicija braka. U Ustavu bi, smatraju oni, moralo stajati da je brak isključivo zajednica žene i muškarca. To bi osobe istospolne seksualne orijentacije onemogućilo u zahtjevu da se njihove zajednice pred zakonom izjednače s bračnima. Za raspisivanje referenduma inicijativa »U ime obitelji« prikupila je, tvrdnje njezini aktivisti, više od 700 tisuća potpisa.
– Rijeka je vrlo specifična. Sama činjenica da kažeš da si gej je prihvaćena i nećeš imati toliko problema kao u Zagrebu, ali i dalje ćeš biti marginaliziran u najtežem smislu te riječi. Bio bih jako ponosan kad bi se zajednica u Rijeci jednog dana organizirala i napravila povorku ponosa. To bi vjerojatno bio najljepši »prajd« u Hrvatskoj. Bio bi drugačiji i od splitskog i od zagrebačkog. Bio bih vrlo ponosan da se to dogodi.
– Prvenstveno po tome što bi se Grad Rijeka drugačije odnosio prema svom »prajdu«. Bilo bi puno ljudi koji bi podržali svoje sugrađane. U početku bi bilo manje LGBT osoba, ali vremenom bi on, kao i u Zagrebu, vremenom (na)rastao.
– Zajedno s aktivisticama iz udruge Lori organizirali smo nekoliko znanstvenih skupova, koje smo održali u Gradskoj vijećnici. Gradska vlast nam je dala podršku. Situacija u Rijeci nije kao u Zagrebu ili Splitu. Bio sam zadnji put na ljubljanskom »prajdu« 2008. ili 2009. godine. Na pozornicu je došao gradonačelnik Zoran Janković i rekao: »Ovo je grad koji prihvaća svakog i svako je ovdje dobrodošao živjeti, raditi i zasnovati svoju obitelj.« Rekao je to na način da njegove riječi uključuju sve ljude. Nešto slično rekao je i gradonačelnik Rijeke. S druge strane, u Zagrebu gradonačelnik nikad nije pridružio »prajdu«. Grad Zagreb financijski podržava »prajd« koliko može, ali kad su povorke ponosa u pitanju jako je bitno da gradonačelnik bude na čelu kolone, kao što su Ken Livingstone i Boris Johnson bili u Londonu, kao što je slučaj u Parizu, Berlinu i drugim europskim gradovima.
Opasnost referenduma
Kakav osjećaj imate dok oblačite tu majicu? Bojite li se da bi vam netko mogao dobacivati, poprijeko vas gledati ili čak fizički na vas nasrnuti?
– Nemam nikakvog straha, niti sam ga ikada imao. Ono što se u zadnje vrijeme apsolutno osjeti, a to nije samo moje osobno zapažanje, jest da je ova priča oko referenduma opasna. Najopasnija stvar se već sada događa. Otkad se skupljaju potpisi za referendum po Zagrebu je učestalo maltretiranje LGBT osoba. Inicijativom za referendum dobilo se da se 700 tisuća ljudi izjasnilo protiv pedera. Tako se legitimirao homofobni stav društva, koji osjećamo iz godine u godinu. Više od pola milijuna osoba u Hrvatskoj je, dakle, jasno istupilo protiv pedera. Dali su nam do znanja tko su u ovoj zemlji gosti, a tko domaći. To nije ugodno. U trenutku dok mi razgovaramo, gejevi i lezbijke su po tramvajima, na cesti, gdje nerijetko pljuju i viču za njima. To se događa u Zagrebu, a mogu misliti kako je nekome izvan Zagreba. Moram pritom naglasiti da bračne jednakosti neće biti, niti smo je mogli tražiti. Bilo promjene Ustava ili ne, s pravne strane Vlada će napraviti poseban zakon kojim će urediti prava istospolnih partnerstva.
Vi ste i sami 2007. godine bili žrtva fizičkog nasilja. napali su vas na Trgu bana Jelačića, dok ste hodali s prijateljem. Što su vikali kad su vas napali i kako su na to reagirali ljudi koji su se zatekli na Trgu?
– Prema provedenim istraživanjima, preko 50 posto LGBT osoba u životu je doživjelo neki oblik nasilja. Što se mene osobno tiče, to nije bio prvi put da su me napali, ali bio je u pitanju jedan od najtežih napada koje sam doživio. Mislim da se na meni vidi da sam peder i da je to napadačima skrenulo pozornost. U pitanju su bili nekakvi navijači, tog dana Dinamo je igrao međunarodnu utakmicu. Bilo ih je osmorica, imali su boce alkohola u rukama. Moj prijatelj i ja smo hodali i pričali. Bilo je oko pet popodne. Obojica smo gejevi i valjda se to vidjelo na nama. Najprije su počeli komentirati moju odjeću, zatim kosu. Zatim su me počeli gurati. Prijatelj me pokušao zaštiti pa su ga složili na pod i počeli cipelariti. Onda sam ja pokušao nešto napraviti pa sam dobio šaku u glavu. Većina građana, sjećam se, samo se pomaknula sa strane i stala nas zaobilaziti. Umiješao se jedan stariji čovjek, koji je jednog od napadala doslovce držao i pokušavao ga kontrolirati.
Iz trgovine je izišla i jedna trgovkinja, koja se počela derati na njih.
Željezna zavjesa
– Naša tijela su toliko izložena politizaciji i nasilju da je to stvar političkog izražavanja. To što ja ili netko drugi ima feminizirane kretnje, što smo ovako ili onako građeni razlog je zbog kojeg nas prepoznaju i napadaju na ulici. Neki stoga smatraju da posebno trebaju naglasiti svoje tijelo, koje je toliko puta bilo popljuvano, isprebijano, toliko izloženo pogledima i mržnji. Bitno im je da jedan dan u godini pokažu kako izgledaju, tko su i što su. Kad izlazimo iz šutnje i nevidljivosti mi želimo biti primijećeni, jer je to naš jedini garant preživljavanja. Ako te nema i ako si nevidljiv nitko neće brinuti o tebi. Ako ne skrećeš pozornost na situaciju u kojoj se nalaziš ona se neće promijeniti.
– Mislim da smo bili u potpunosti u pravu. Kad se vidi tko su koordinatori te inicijative, kad se vidi tko su osobe koje su javno govorile u njezinu korist, jasno je da je riječ o akciji stranke HRAST. Čini mi se, između ostalog, da je to kaptolska stranka, stranka Hrvatske biskupske konferencije. Oni su organizirani neposredno prije ulaska Hrvatske u Europsku uniju, zato što je HDZ s Jadrankom Kosor na čelu otišao previše u centar. Ta marginalna politička stranka služi samo za pomak HDZ na njihove temelje. Danas mi uopće nije teško zamisliti vladu u kojoj je premijer Karamarko, gospođa Željka Markić iz inicijative »U ime obitelji« ministrica za jednakost šansi, Ruža Tomašić ministrica policije, a Ladislav Iličić ministar za obrazovanje i kulturu. LGBT zajednica je, dakle, od početka znala tko stoji iza svega, a javnost tek uviđa da su to ljudi koji imaju novac, koji su dobro organizirani, koje podupire i infrastrukturu im daje Crkva. Oni nas žele gurnuti u društvo rijetkih zemalja koje u ustavu imaju definiciju braka, a to su Bjelorusija, Mađarska, Litva, Latvija, Srbija, Crna Gora, Bugarska… Dakle, to je nova željezna zavjesa, ali ovaj put u pitanju nije komunizam, nego podjela između sekularne i klerikalne Europe. U zemljama gdje jedna dominantna vjerska zajednica ima veliki utjecaj, bilo da se radi o pravoslavnoj ili katoličkoj zajednici, želi se kontrolirati ne samo LGBT zajednicu, nego sve ljude koji ne žive u (vjerskom) braku, sve koji normalno žive svoje živote mimo diktata i uređenja crkve.
Što je povod za inicijativu? Nitko u Hrvatskoj, naime, nije tražio da se legalizira brak istospolnih osoba.
Ljudska prava
Spomenuli ste mogućnost da dobijemo desno orijentiranu vladu s Karamarkom na čelu, u kojoj bi osobe iz inicijative »U ime obitelji«, odnosno ljudi njihovog svjetonazora imali veliki utjecaj. Što mislite kakav bi bio odnos takve vlade prema LGBT zajednici?
– Da, jako malo ljudi ih se sjeća. To je dio naše prošlosti o kojoj se baš ne govori. U kontaktu sam i s Amirom i s Andreom. S Amirom nešto češće. On je azil dobio u vrijeme kad sam ja završavao osmi razred osnovne škole. Prvi »prajd«dogodio se 2002. godine, četiri godine kasnije. Ponekad mi je užasno teško kad pomislim da je netko zbog toga što ja danas radim prije samo petnaest godina dobio azil. Duboko vjerujem da su se stvari u Hrvatskoj puno promijenile. Velika je razlika i u tome što danas više nemamo problema s mladim ćelavcima, koji uzdižu desnicu na »prajdu«. Lideri homofobije u ovoj zemlji ili oni koji javno istupaju u njihovo ime, koji rade marginalizaciju i podjelu građana na vrijedne i manje vrijedne, na domaće i goste, danas su pripadnici političkih stranaka organiziranih s Kaptola.
– To je sasvim jasno. Postoje domaći i gosti, oni koji prolaze i oni koji ne prolaze, oni koji su vrijedni i oni koji su manje vrijedni. U ovoj zemlji postoji jako puno ljudi koji su nezadovoljni aktualnom Vladom, ali su apsolutno protiv opcije koja se sad nameće kao jedina alternativa. Kako bilo, mi ćemo uvijek stajati u obrani temeljnih ljudskih prava, za jednakost u pravima, obavezama i dostojanstvu.
Brdo problema
U više navrata upozoravali ste da već danas postoji puno obitelji s djecom, u kojima su roditelji istospolne osobe. Kakva su njihova iskustva, odnosno s kakvim problemima se suočavaju?
– Možete samo zamisliti kako je ljudima za koje netko tvrdi da ne postoje. Ljudi misle da je jedini način na koji ljudi u istospolnim zajednicama imaju djecu usvajanje, što je apsolutno netočno. Djeca u istospolnim obiteljima nastaju dogovorom, planiranjem, heteroseksualnim iskustvom, umjetnom oplodnjom… Cijela ta manipulacija da istospolne obitelji ne postoje i da ljudi u takvim obiteljima ne žive netočna je. U Hrvatskoj ima puno takvih obitelji. Zagreb pride je prije godinu dana pokrenuo savjetovalište za takve obitelji. Već danas imamo grupu ljudi koji žive u Zagrebu i imaju određena iskustva. S njima smo pričali i na temelju njihovih potreba i situacija u kojima se nalaze napravili određene politike i prijedloge kojima unutar radne skupine pri resornom ministarstvu zagovaramo i dogovaramo Zakon o životnom partnerstvu. Riječ je uglavnom o obiteljima s malom djecom. Događaju im se situacije u kojima partnerica, koja nije biološka majka, ne može pokupiti dijete iz vrtića, ne može na bilo koji način odlučivati o zdravlju djeteta i slično.
Konkretno, zakonski nedefinirana situacija stvara brdo problema. Država i društvo takve obitelji ne priznaju, a oni imaju određene potrebe kao i svi drugi. Djeca iz takvih obitelji ni po čemu se ne razlikuju od svojih vršnjaka, osim po tome što njihove zajednice, odnosno njihove obitelji nisu uređene zakonom kao što bi trebale biti.
Mislite li da će inicijativi »U ime obitelji« na koncu uspjeti u Ustav ubaciti definiciju bračne zajednice, odnosno vjerujete li da će to proći na Ustavnom sudu?
– Ne mogu znati što će Ustavni sud odlučiti, ali mislim da je jako bitno da se svi zapitamo želimo li ustavno uređenje kakvo imaju Bjelorusija, Srbija, Bugarska… ili želimo biti kao Njemačka, Austrija ili koja druga napredna europska zemlja. To je pitanje za sve građane.