Uvod u još jaču bitku

Javna polemika predsjednice i premijera: Topovska priprema za izbore

Srđan Brajčić

Foto Arhiva NL

Foto Arhiva NL

Nakon Ive Josipovića, koji je zagovarao koncilijantnu, čak beskrvnu politiku između institucije predsjednika i vlade – što ga je vjerojatno koštala mandata – građani su dobili tome suštu suprotnost, »dva ovna na brvnu« 



Kolinda Grabar Kitarović predsjedničke izbore vjerojatno je dobila zahvaljujući svojoj političkoj platformi u kojoj je dominiralo obećanje glasačima o tome da će se suprotstaviti »nesposobnoj i bešćutnoj Vladi premijera Zorana Milanovića«. Taj oštar diskurs prema slaboj ekonomskoj politici koju tri godine kreira vlast Kukuriku koalicije, predsjednica je zadržala i u prvim danima svog mandata. Pri tome, međutim, ne vodeći previše računa o tome da nema ustavna uporišta u svojim zahtjevima za smjenom Vlade i premijera, koliko god oni bili neuspješni u svom poslu. 


  Goran Vojković, doktor društvenih znanosti i sve popularniji kolumnist portala Index, u tom smislu upravo upozorava na to da u politici ne treba započinjati bitke koje se ne mogu dobiti. 


  – Traženje ostavke premijera, u situaciji kad on ima većinu u Saboru je upravo bitka koja se ne može dobiti; ni ustavno, a ni prema, recimo tako, demokratskim načelima. Kao što je predsjednica demokratski izabrana, tako je i premijer demokratski izabran, naravno posredno, putem saborske većine. To će tako i ostati sve dok hrvatski građani ne odluče drugačije. Drugim riječima, predsjednica Republike ima svoje ustavne ovlasti, ima i određenu nezanemarivu političku snagu – ona je jedina od pet šefova vlasti neposredno birana imenom i prezimenom – ali po pitanju tko će biti predsjednik Vlade ima samo jedan glas na parlamentarnim izborima, kao i svatko od nas, kazuje Goran Vojković. 




  On upozorava na to da se po tom pitanju predsjednik ne smije razlikovati u pravima od bilo kojeg drugog građana ove zemlje. Ako je već htjela pozvati premijera na ostavku, kaže Vojković, to je trebala napraviti privatno, a ne putem kabineta. 


  Posve razumno, premijer Milanović ovakav zahtjev novo izabrane predsjednice shvatio je kao nedemokratski pokušaj stvaranja dualizma vlasti. Istovremeno članstvo SDP-a upozorava Kolindu Grabar-Kitarović na to da je kampanja završila, a time i njezina uloga kandidatkinje HDZ-a za Pantovčak, čak prozivajući predsjednicu da nastavlja zastupati politiku svoje bivše stranke, te otvoreno agitirati za šatoraše, umjesto da radi u općenarodnom interesu, što je sada njezina temeljna obaveza.   Goran Vojković, međutim, skreće pozornost na to da su i predsjednica Države, ali i predsjednik Vlade u funkciji dnevne, stranačke politike, poglavito ako se gleda to kako se ponašaju ovih dana. 

  – Premijer je, također, politički, a ne državnički nastupao kad je pozivao predsjednicu da može doći i sjesti na sjednicu Vlade, dok je ustavno jasno da se pitanje nazočnosti državnog poglavara odnosi na slučajeve posebne, tematske sjednice Vlade koju timovi s obje strane prethodno pripremaju. Oboje su u ovoj svađi zaboravili na to da ih hrvatski građani nisu tu postavili da bi se – sada svađali, govori nam Goran Vojković. 


 Taština i ego


Ovakvom razinom javne polemike jednako je zgrožena i komunikologinja Aleksandra Kolarić koja, štoviše, ocjenjuje da Zoran Milanović i Kolinda Grabar-Kitarović uopće nisu dorasli svojim funkcijama. Oni su politički destruktivci, kazuje Kolarić, koji pokazuju da nemaju sluha, a niti odgovornosti prema ljudima koji sve više tonu u jad, bijedu i očaj, stavljajući u prvim plan svoje povrijeđene taštine i ego. Osim toga, nastavak njihovog prepucavanja, predviđa naša sugovornica, znači i veći broj protestnih glasova Živom zidu i Ivanu Viliboru Sinčiću, što uostalom potvrđuju i zadnja anketna istraživanja. 



Ono što bi primarni zadatak Kolinde Grabar-Kitarović trebao biti jest sukreiranje naše vanjske politike. Predsjednica je u tom smislu još u vrijeme kampanje govorila o okretanju Hrvatske prijateljskoj Njemačkoj i drugim razvijenijim zemljama Europske unije, kao suprotnosti Josipovićevoj politici tzv. regiona koja je trebala pasti u drugi plan. No, svjedočimo tome da su prvi vanjskopolitički koraci Grabar-Kitarović suprotni tomu, to jest da su usmjereni upravo na zemlje bivše Jugoslavije. Naime, Kolinda Grabar-Kitarović prvo će posjetiti Bosnu i Hercegovinu, a zatim i Srbiju.   Goran Vojković primjećuje to da Europska unija posebno pod lupom drži tzv. region i Hrvatska je u tom smislu dobila pozitivnu ulogu faktora stabilnosti na jugoistoku Europe.   – BiH svakako treba biti mjesto gdje će ići hrvatski predsjednik, i to često – ne samo zbog toga što nam je ta država najbliži susjed, već i lošeg položaja tamošnjih Hrvata. Što se Srbije tiče, moguće da je u pitanju i neformalna preporuka upravo Europske unije; da odradimo svoju ulogu u njenom putu prema EU. Osim toga, ima i ona izreka: »Only Nixon could go to China«. U našim prilikama to znači da će netko iz HDZ-ovog kruga lakše otići u Srbiju. HDZ nitko za ovakve stvari neće optuživati za nekakvu »izdaju«, to će se predstaviti kao »državnički potez«, smatra Goran Vojković.   S ovim promišljanjem slaže se Aleksandra Kolarić koja kaže da će naša vanjska politika uvijek biti usmjerena na susjedne zemlje, ponajprije Srbiju i Bosnu i Hercegovinu:   – Kolinda Grabar-Kitarović puno je toga obećala u kampanji što ne može ispuniti, kao što ne može ni pobjeći od regije. Naprosto, to je njezina i naša politička realnost. Međutim, ostaje činjenica da Grabar-Kitarović nije prvo otputovala u posjet Njemačkoj ili Velikoj Britaniji. Takve posjete ipak treba temeljito pripremiti i dogovoriti. 


  – Svjedočimo tomu da predsjednica i premijer reagiraju isključivo iz osobnog inata, kaprica. Inaćenje ne bi smio biti smisao i način rada predsjednika bilo koje države. Međutim, moram reći i to da Zoran Milanović od početka predsjedničinog mandata čini sve da ponizi i uvrijedi Kolindu Grabar-Kitarović. Podsjetila bih na to da Milanović prvo nije želio priznati rezultate predsjedničkih izbora, potom je odbijao čestitati pobjednici, sada traži razno-razne izlike da ne sazove tematsku sjednicu hrvatske Vlade. Ako ne želi sazvati takvu sjednicu – na što apsolutno ima pravo – onda Milanović to tako mora javno reći i objasniti. Ali on za takvo što nema političke hrabrosti, već minira njezin zahtjev.


S druge strane, Kolinda Grabar-Kitarović želi ostaviti dojam dosljedne političarke, ali to radi posve krivo i traži nemoguće – predsjednik naprosto ne može smijeniti premijera. Ne samo da je ona tako izašla iz svojih ustavnih ovlasti, nego je svoj zahtjev potkrijepila nekakvim ekonomskim analizama koje nitko nije vidio. Dakle, na političkim funkcijama koje bi trebale garantirati stabilnost države, mi imamo danas dvoje ljudi koji rade posve suprotno – na destabilizaciji cijelog sustava, smatra Kolarić koja ocjenjuje da će ovakav odnos premijera i predsjednice pojačati odbojnost naroda prema politici, ali i dodatno radikalizirati javni politički diskurs koji je već sada lako zapaljiva smjesa. 


  – U javnoj, političkoj komunikaciji, također, nedopustiva je forma »anonimnog izvora«. Posebno kad znamo na kojem brdu sjede ti »anonimni izvori«. Dakle, njih dvoje tako sami ruše ugled važnih političkih funkcija koje obnašaju, umjesto da konstruktivno polemiziraju o tome kako riješiti nagomilane probleme hrvatskih građana. U tom smislu smatram da bi Vlada doista trebala prihvatiti prijedlog predsjednice i održati svoju tematsku sjednicu, jer od takvog razgovora nema štete, ogorčeno će Aleksandra Kolarić.


 Gaf savjetnika


Goran Vojković dodaje da se s ovim cirkusom, koji već danima puni naslovnice, nepotrebno gubi energija i miče se fokus s rješavanja stvarnih problema u društvu.   – Pad BDP-a, nezaposleni, odlazak ljudi, to su problemi… Ovo je samo skrivanje problema, od obje strane, kaže Goran Vojković, ali pri tome ne odbacuje mogućnost čak da je sukob namjeran »jer ni HDZ ni SDP nisu ni najavili, niti su, čini se, u stanju napraviti prave reforme, tako da obje ove stranke vode vrlo sličnu ekonomsku politiku«. 

  Takvog je dojma i Aleksandra Kolarić koja u ovim sukobima, ali i prvim potezima predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović – posebno u njezinom sve jačem zalaganje za šatoraše iz Savske 66 – vidi i faktor ujedinjenja SDP-a oko šefa stranke, Zorana Milanovića. 



Ono što je također negativno odjeknulo u dijelu domaće javnosti jest naručeno blagoslivljanje ureda predsjednika na Pantovčaku. Trebali svjetovnoj vlasti čin božanske milosti, pa i unatoč činjenici o tome da se Hrvati u velikoj većini izjašnjavaju kao katolički vjernici, pitamo naše sugovornike.   Vojković napominje da vjerskim simbolima nema mjesta u državnim institucijama, dok Kolarić kaže da svećenici nemaju što radi u uredima svjetovne vlasti, čak se može govoriti o nedopustivom presedanu koji se nije dogodio ni u Italiji:   – To je privatizacija državnih institucija i nametanje vlastitog svjetonazora, ocjenjuje Kolarić.   – No, ako će se predsjednica osobno osjećati ugodnije u blagoslovljenom prostoru – zašto ne. To je, međutim, onda trebala biti privatna stvar, a ne događaj koji ide u novine popraćen fotografijama. Predsjednica bi trebala početi razlikovati svoj privatni život od javnog, gdje nastupa kao državni poglavar i katolika i pravoslavaca i ateista i jedi-vitezova. S druge strane, kako nam ide s razvojem zadnje desetljeće, moguće da nam samo nadnaravne sile mogu pomoći, veli Vojković. 


  – Ovo su očite pripreme za parlamentarne izbore. Naime, moj je dojam taj da Zoran Milanović planirano diže političke tenzije kako bi motivirao glasače, a stranka zbila svoje redove zgrožena svime onime što se ovih dana događa u Savskoj 66 i na Pantovčaku u aranžmanu HDZ-a, prognozira Kolarić, ali dodaje da se identično ponaša i Kolinda Grabar-Kitarović, povlačeći poteze iz cipela HDZ-a. 


  – U prvom danu svog mandata, predsjednica je otišla u šator, da bi drugog odnijela Titovu bistu iz ureda predsjednika. To za mene nisu državnički potezi, već se ovdje radi o zastupanju stranačkih interesa i interesa svog glasačkog tijela. Grabar-Kitarović u nastavku svog mandata morat će još naučiti što zapravo znači biti predsjednik države, dakle svih građana, jer je svojim prvim potezima pokazala da se ne snalazi, kao što se ne snalazi ni njezin tim savjetnika. Naime, kad ured predsjednik u istom danu pošalje tri različita pisma, tada možemo govoriti o gafu njezinih savjetnika. Golemo nesnalaženje pokazuju i u slučaju Visoke.


Meni sve ovo govori da je Ivo Josipović bio dorastao ulozi predsjednika države, za razliku od Kolinde Grabar-Kitarović koja još nije shvatila niti to da na izborima nije postala vođom nekakve opozicije. Svi njezini dosadašnji potezi, potezi su jednog opozicijskog političara. Ako ona tako nastavi, to će doista biti jedan potpuno promašeni predsjednički mandat koji je i počeo tako, na krivi način, smatra Aleksandra Kolarić. 


 Legitiman pritisak


Posve je, dakle, izvjesno to da svojim prvim potezima iz ureda na Pantovčaku Kolinda Grabar-Kitarović nije primijenila dobre demokratske procedure s kojima će »natjerati« vladajuću političku nomenklaturu na to da bolje obavlja svoj posao: da Hrvatskoj konačno BDP iz minusa prijeđe u plus, da se zaustavi odljev mladih u inozemstvo, da se spriječi propadanje cjelokupnog mirovinskog sustava, da broj nezaposlenih dođe u koliko-toliko prihvatljive postotke, da netko pokrene smislenu otplatu nagomilanog javnog duga, da počnu strana ulaganja, da se promijeni ovaj nakaradni teritorijalni i administrativni ustroj zemlje… 



Ono što se iz zadnjih istupa Kolinde Grabar-Kitarović iščitava jest svojevrsno obistinjenje njezine javno obznanjene nakane o tome da se ona neće ustručavati da lupi šakom o stol. No, je li ovakva politička razina prihvatljiva za mladu demokraciju koja ima pretenzije biti uljuđena i civilizirana, na razini zajednice europskih naroda kojoj već gotovo dvije godine i formalno pripadamo   Vojković tumači da su politički stilovi u Europi vrlo različiti, od nordijskih do mediteranskih. Znamo uostalom kako zna biti bučna politika u susjednoj Italiji, a čak i Britanski parlament ima stil rasprave koji bi ovdje mnogi ocijenili nepristojnim.   – Problem je drugi – lupanje šakom o stol ne rješava ništa. Predsjednica nema nikakav ustavni instrument koji stoji iza njene šake, a lupanje u prazno brzo dosadi u politici.


  – Kako predsjednica može natjerati Vladu da radi posao koji očigledno ne radi dobro? Nikako! Volio bih i ja znati kako natjerati Vladu da radi ono za što smo je izabrali. Predsjednik Republike ima »prave« ovlasti samo u ratu. Jasno je, dakle, da u mirnodopsko doba predsjednica nema nikakve izravne ekonomske ovlasti. Može jedino upozoravati i tražiti promjene. Mogla bi to čak i uspješnije oporba u Saboru, ali da tamo nisu najglasniji postali likovi potpuno izvan vremena, prostora i realnosti.


Predsjednica može aktualizirati svako pitanje. No, bilo bi joj bolje da, primjerice, okupi par timova koji bi dali neke ideje oko izlaska iz krize. Okupljanjem stručnjaka oko sebe u savjetodavne timove – i to ne samo HDZ-ovih – pokazala bi da želi riješiti probleme i dodatno da je po tom pitanju »iznad« Vlade, koja od stručnjaka u svojim timovima i po radnim skupinama u ministarstvima uvelike bježi, jer ne pričaju ono što bi političari voljeli čuti, upozorava Goran Vojković. 


  To poručuje i Aleksandra Kolarić. Ona drži da Kolinda Grabar-Kitarović može upozoravati na probleme, poticati da se o njima u medijima više govori: 


  – Posve je legitimno to da predsjednica stvara pritisak na Vladu, pa da vladajući probleme konačno počne rješavati na drukčiji način. Međutim, apeliram na Kolindu Grabar-Kitarović da u tome bude mudra i dok je vrijeme napusti ovakvu svađalačku politiku od koje će više koristi imati – Zoran Milanović. Jer, on sigurno od ovakvog političkog diskursa neće lako odustati. 


  Sve u svemu, nakon Ive Josipovića, koji je zagovarao koncilijantnu, čak beskrvnu politiku između institucije predsjednika i vlade – što ga je vjerojatno koštala mandata – građani su dobili tome suštu suprotnost, »dva ovna na brvnu«, čija će politika nalikovati verbalnom obračunu kod O.K. Corrala.