Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 28° 1
Sutra: 28° 28° 1
20. srpnja 2019.
Za radikalnu demokratizaciju

Intervju Horvat : 'Povratak fašizma i ISIS su slične vrste reakcije na kapitalizam'

Srećko Horvat / Snimio Đorđe Kojadinović
Srećko Horvat / Snimio Đorđe Kojadinović
Autor:
Objavljeno: 8. veljača 2016. u 7:07 2016-02-08T07:07:00+01:00

S jedne strane je globalni kapitalizam koji izaziva još više sukoba, a s druge strane fundamentalistička reakcija. Ukoliko u pitanje ne dovedemo sam kapitalizam, iluzorno je vjerovati da ćemo riješiti bilo problem islamskog fundamentalizma, bilo radikalne fašizacije europskog društva

Radikalna demokratizacija Europske unije postavka je budućeg paneuropskog pokreta, punim imenom »Demokracija u Europi 2025« (DiEM), čiji su glavni inicijatori poznati ekonomist i bivši grčki ministar financija Janis Varufakis i hrvatski filozof i aktivist Srećko Horvat.

Predstavljanje koncepta DiEM-a koje će se održati 9. veljače u berlinskom kazalištu Volksbühne trebalo bi okupiti predstavnike većine lijevih i zelenih stranaka u EU, a cijela priča bila je povod da sa Srećkom Horvatom porazgovaramo o poziciji ljevice u Europskoj uniji i šansama koje lijevi paneuropski pokret ima u svom glavnom naumu – spasu Starog kontinenta od ponovne radikalne fašizacije.  

– Ako smo išta saznali prošle godine onda je to da je Europska unija danas u većoj krizi nego ikad prije, odnosno čini mi se da je u jednakoj krizi kao što je bila prije Drugog svjetskog rata i da se, bez pretjerivanja, nalazimo pred novim Trećim Reichom i novim ratom. U Njemačkoj su krajem prošle godine odabrane tri riječi koje su bile najviše u upotrebi prošle godine: izbjeglice, Charlie Hebdo (»je suis Charlie«) i treća je »Grexit«. Ta tri fenomena prilično precizno opisuju i glavne probleme iz 2015. godine. Dakle, ponajprije potpuni izostanak vanjske politike EU koji je između ostalog doveo do izbjegličke krize, uz istovremeni raspad solidarnosti i onih ideala na kojima je EU tobože sagrađena, što se pokazalo izgradnjom novih ograda i zidova. Kao drugo, tu je propast samoga modela multikulturalizma, što se vidjelo na slučaju Charlie Hebdo-a, uz uspon policijske države, ponovnu zamjenu slobode za sigurnost, masovno prisluškivanje, oduzimanje građanskih sloboda kao odgovor na terorizam. I treće je simbolizirano riječju »Grexit«, pri čemu mislim na potpuno nefunkcionalnu Eurozonu koja koristi forsiranje tzv. »rasta«, novih mjera štednje, novih zaduživanja u državama poput Grčke, Španjolske, Portugala i ostalih u koje možemo uključiti i Hrvatsku, što te države onda dovodi na rub propasti.

Iskustva poraza Syrize

Svi ti simptomi onoga što danas ne valja u EU svode se na nedostatak demokracije, nedostatak mogućnosti da pojedini narodi i države unutar EU sami donose odluke o svom ekonomskom rastu ili o tome kako će recimo tretirati izbjegličku krizu i hoće li ići u ratove. Vidimo, primjerice, da je Europska centralna banka ta koja zajedno s drugim međunarodnim institucijama poput MMF-a ili Svjetske banke donosi sve važnije odluke zajedno s jednim potpuno nelegitimnim, pa čak i nelegalnim tijelom – tzv. Eurogrupom. Europski parlament koji bi tobože trebao biti parlament svih građana EU, nema nikakvu snagu, odnosno ne može donositi nikakve relevantne odluke.

To bi dakle bili razlozi koji se kriju iza ideje Paneuropskog pokreta. No što je njegova strategija djelovanja, odnosno izvođenja »radikalnih demokratskih reformi«? Je li to primjerice ulazak u Europski parlament?

– Mislim da bi bilo naivno vjerovati da ulaskom u Europski parlament možemo doprinijeti demokratizaciji EU-a, baš zato jer to nije institucija u kojoj se donose najvažnije odluke. Tako da glavni cilj Pokreta za demokratizaciju Europe (DiEM) nije ulazak u Europski parlament, premda ne isključujemo ni tu mogućnost kao jedno od sredstava borbe. Inicijalna ideja za osnivanje takvog jednog pokreta dolazi, između ostalog, iz iskustva poraza politike Syrize, odnosno prije svega poraza ideje da je moguće na taj način promijeniti ekonomsko-političku društvenu situaciju u nekoj konkretnoj nacionalnoj državi, premda je jasno već zadnjih nekoliko godina – najkasnije od početka financijske krize 2007. godine, da zapravo nešto takvo poput nacionalnog suvereniteta u današnjem svijetu u kojem je moć globalizirana više ne postoji.

Model Podemosa

U tome smislu niti jedna politička stranka koja bi dobila vlast u pojedinoj državi ne bi imala moć kakvu je nekoć mogla imati. Zamijeniti jednu stranku nekom drugom i vjerovati da je to dovoljno da se radikalno promijeni situacija unutar države, čak i ako ta stranka ima najhumanije ideale za društvenom pravdom, solidarnošću i slično kao što je Syriza imala sa svojim tzv. Solunskim programom, više nije moguće zato jer kontrola nad ekonomijom, pa čak i nad političkim procesom više nije u rukama te stranke.

To se pokazalo upravo sa Syrizom koja se u prvih pola godine otkako je došla na vlast borila s Eurogrupom koja nije činila nikakve ustupke, nego je upravo na primjeru Grčke odlučila pokazati da ni jedna država koja će krenuti u tom smjeru neće završiti bolje od Grčke. Nove stranke poput Podemosa ukazuju na pozitivan trend u EU, međutim, mislim da je primjer Syrize pokazao da čak ni to nije dovoljno. Inicijalna ideja DiEM dolazi, dakle, iz načela radikalnog internacionalizma. Mogu to predočiti jednom filmskom ilustracijom: u zadnjem filmu poznatog francusko-grčkog redatelja Coste-Gavrasa koji se simbolički zove »Kapital«, ima jedna scena u kojoj se glavni lik, CEO jedne investicijske banke u Francuskoj, nađe na obiteljskom ručku i tamo ga napadne njegov ujak, stari šezdesetosmaš, koji mu kaže: »Pa dobro, zar ne vidiš da ste upravo tvoja banka i ti odgovorni za veliku nezaposlenost mladih u Grčkoj, rast samoubojstava?« A bankar mu odgovara: »Zar ne bi ti trebao biti sretan? Pa mi upravo ostvarujemo sve vaše snove iz 1968. Vi ste se borili za internacionalizam, a mi smo ga postigli«.

I sad u takvoj situaciji u kojoj je kapital internacionalan, u situaciji u kojoj se kapital može nesmetano kretati Europom, ali izbjeglice ne smiju, mislim da se pravo političko pitanje postavlja na supranacionanoj razini – ako financijska moć nadilazi granice, onda bilo koji pokret koji bi htio izazvati tu moć mora operirati na tom nivou.

Zadatak osnaživanja

Zvuči vrlo logično, no i dalje me zanima kakvi će biti konkretniji koraci jednom kad se pokret osnuje?

– To ćemo objaviti u manifestu koji izlazi za nekoliko dana u kojem se objašnjava niz mogućih koraka, no da pojednostavim: ideja se ne bazira na nekom apstraktnom organiziranju na skupnom internacionalnom nivou. DiEM nema pretenziju da bude »think tank«, nema pretenziju da »odozgo« mobilizira građane u Europi, niti da bude politička stranka, već ima pretenziju da bude pokret koji osnažuje političke snage ili subjekte koje postoje u svakoj pojedinoj državi. U Berlin tako dolaze stranke poput Podemosa, britanskih Laburista, britanskih, francuskih i mađarskih Zelenih, no i predstavnici različitih političkih organizacija i pojedinci iz Slovenije, Hrvatske, BiH, Srbije, te ljudi iz čitave Centralne Europe, što je prvi takav slučaj kad se radi o takvoj vrsti summita. Balkan ili Istočna Europa, te Centralna Europa – Slovačka, Poljska, Češka, Litva, Latvija često su izostajali s takvih paneuropskih skupova. Sada iz svih tih država dolaze ljudi u Berlin, kao i iz Danske, Nizozemske, Španjolske, Portugala, Grčke, Italije, te naravno iz Francuske i Njemačke.

Spomenuli ste izostanak Syrize? Da li je uopće bila pozvana?

– Ja sam isto bio jedan od onih koji je svesrdno podržavao Syrizu, no nakon što se referendumsko NE mjerama štednje, izglasano sa 62 posto glasova drugi dan pretvorilo u DA, postalo je jasno da se nešto radikalno promijenilo i u politici Syrize. U tom trenu je i Janis Varufakis odstupio. Do tog trena mnogi koji su simpatizirali Syrizu pokušavali na neki način opravdati činjenicu da je Syriza stjerana u kut i da mora pristati na neke reforme da bi ostala na vlasti. No međutim, evo, prošli tjedan je došla vijest da je Syriza odlučila Kinezima prodati 67 posto Pirejske luke, protiv čega se prije javno borila. Sve mjere štednje koje rade protive se njenom Solunskom programu.

Turneja po EU

I ako se cijela politika Syrize svodi na nešto što je meni u povjerenju rekla jedna ministrica kada sam bio u Grčkoj prošle godine, da »ukoliko ostanemo na vlasti, barem ćemo mi provoditi mjere štednje bolje nego drugi«, mislim da onda to više nije radikalna politika koja će promijeniti situaciju. Syriza kao stranka ne dolazi, no dolazi neki ljudi iz Syrize.

Tko dolazi iz Hrvatske?

– Ima dosta ljudi iz Hrvatske. Prije svega su to članovi novoosnovanog Instituta za političku ekologiju, potom članovi Prava na grad, Centra za mirovne studije i mnogi drugi pojedinci koji dolaze svatko o svom trošku.

Kako vidite svoju ulogu unutar DiEM-a?

– Od samog začetka ideje sam u tome i Varufakis i ja smo zajedno, uz bliske i predane suradnike iz cijele Europe pripremali cijeli događaj u Berlinu kao i daljnje korake. No bez uključivanja drugih ljudi, pokreta, inicijativa diljem Europe, DiEM neće uspjeti, i to je razlog zašto nakon Berlina idemo u svaku državu Europe, pa i Hrvatsku.

Vratimo se malo na pitanje trenutne pozicije ljevice u Europi. U Hrvatskoj »prava« ljevica s imperativima poput socijalne jednakosti i očuvanja ljudskih prava gotovo da više ne postoji, a dojam je da pojam »ljevice« i u Europi uvelike približio »centru«. Što bi danas bio prevladavajući lijevi »trend« – Podemos ili možda britanski Laburisti u kojima je izborom Jermyja Corbyna isto došlo do radikalnijeg lijevog zaokreta?

– To su zapravo dobra dva primjera – s jedne strane Podemos, a s druge britanski Laburisti, jer se radi o dva modela ljevice koji su po koječemu novi. U Španjolskoj je 2011. kao dio jednog globalnog Occupy trenda i horizontalne demokracije narastao pokret Indignadosa koji je bio povezan s deložacijama i Podemos je svoj politički momentum dobio upravo na krilima tog pokreta. Tu dakle imamo model razvitka jedne nove političke lijeve stranke pod utjecajem masovne mobilizacije u nekoj zemlji. Britanski »Labour party« potpuno je drugačiji princip. U Velikoj Britaniji niste imali tu veliku mobilizaciju, izuzev nekih jednokratnih protesta protiv mjera štednje, već je postojeća stranka koja je bila predstavnik tzv. Blairova Trećeg puta, odnosno neka vrsta socijaldemokrata sličnih našima koji su izgubili i ono socijalno i ono demokratsko, zapravo krenula s reformom iznutra. I upravo s pobjedom Corbyna povratno su osnovali nešto što se zove Momentum, što je jako zanimljiv model gdje se vrh stranke vraća novim mladim glasačima i stvara se horizontalna demokratska baza.

»Outsourcing« izbjegličke krize

Obje te stranke sve su važnije ne samo u svojim državama nego i u čitavoj EU. Ako to uspoređujemo s primjerom Syrize, ona je sličnija Podemosu, ali opet drugačija jer je Syriza bila koalicija stranaka i tek je nedugo prije izbora formirana kao jedna jedinstvena stranka. Pri tome mislim da neuspjeh Syrize ne možemo tumačiti kroz sintagmu da je Tsipras izdao grčki narod, ljevicu i slično, već ga treba tumačiti upravo kao izostanak paneuropskog pokreta: da je, hipotetski, u tom trenu Podemos već bio na vlasti u Španjolskoj mislim da bi Syriza imala puno više šanse.

Čini se međutim da ksenofobna razmišljanja, pa čak i dvojbe u ispravnost socijalne jednakosti i općenito prava na jednakost podržava nemali broj građana. Svjedoci smo poraza ideje humanosti na mnogim razinama i čini mi se da se koncept »liberalnog kapitalizma« uvukao preduboko u pore društva. Koje su šanse ljevice da razbije taj dobro utvrđeni, ponajprije socio-ekonomski, sustav?

– Ja bih postavio protupitanje: koje su šanse ovakvog sustava da opstane? Vidjeli smo i da ovaj sustav propada iz dana u dan, ali naravno njegova najveća snaga jeste u tome da iz nove propasti ide u novu propast, no da je poput vampira sve jači i crpi novu krv iz koje se onda ponovo revitalizira. Ali ako taj sustav nastavi na taj način dalje, mislim da će se situacija još više pogoršati. Prošle godine smo imali milijun izbjeglica koji su ušli u Europu, ove godine se predviđa još milijun. Rat u Siriji neće stati zato jer je situacija prekompleksna i uključuje previše igrača. Još ako Hillary Clinton dođe na vlast u SAD-u mislim da će se situacija još više zaoštriti, jer je ona što se vanjske politike tiče mnogo perfidniji igrač od Obame.
A ono što EU u ovome trenutku pokušava neka je vrsta »outsourcinga« problema – slati izbjeglice u Tursku i u tu svrhu dati 3 milijarde eura Turskoj. No i u Turskoj se situacija još više pogoršava što vidimo sa zadnjim Erdoganovim uhićenjima akademika i građanskim ratom unutar samih granica Turske protiv Kurda. Mogli bismo još nabrajati, no hoću reći da sve to upućuje na izostanak razrješenja, čak i na višoj na geopolitičkoj razini gdje s jedne strane imamo Transatlantski trgovinski sporazum (TTIP) između SAD-a i EU, a s druge strane imamo tzv. euroazijske integracije gdje su glavni igrači Kina i Rusija, koje ne odgovaraju ni SAD-u ni Europskoj uniji. Dakle, konkretnije Kina gradi novu željeznicu koja će sezati od Pekinga do Hamburga i preko koje će jeftina roba iz Kine stizati u Europu za dva-tri dana. Europski parlament je ovaj tjedan donio odluku o TISI, no uistinu zapravo samo odobrava nešto što je Europska Komisija već donijela i »ispregovarala« s ostalim članicama Svjetske trgovinske organizacije. Radi se o trgovinskim sporazumima koji će se obiti o glavu članicama Unije jer podrazumijevaju daljnju privatizaciju javnih servisa, veće ukidanje radničkih prava, ukidanje privatnosti na internetu i tako dalje.

Prilično ste, dakle, optimistični po pitanju šansi DiEM-a da tu nešto promijeni?

– Kada ne bih vjerovao da je promjena moguća ne bih imao niti jedan razlog da sutra ustanem iz kreveta. Uloga ljevice danas je iznimno važna uslijed sveopće fašizacije društva, od Mađarske i Poljske do Skandinavskih zemalja. U tom je smislu sad i Hrvatska postala novost i evo nedavno su Mađari hvalili upravo Hrvatsku kao »dobar primjer« i mislim da smo se time upisali među one države u Europi koje prednjače po nedemokratskim procedurama, raspuštanjima  povjerenstava, izostankom transparentnosti i ksenofobiji. Možemo tu spomenuti i da su Danska i Švicarska nedavno posegnule za konfiskacijom imovine izbjeglica, što je nešto što smo zadnji put imali kada je Hitler dolazio na vlast. Ako tako sagledamo situaciju, ako pogledamo nesnalaženje Europske unije u geopolitičkom smislu, mislim da se zaista 2016. godine približavamo novom ratu.

NACIONALIZAM – REZULTAT SUSTAVA U KOJEM ODGOVARA POJEDINAC, A NE DRŽAVA

 I sama ideja »internacionalizma«, bez obzira što u slučaju DiEM-a ima širi kontekst, čini se teško izvediva u ozračju jačanja ekstremnog nacionalizma diljem Europe, čak i u siromašnim zemljama, pri čemu mnogi misle da je multikulturalizam mrtav.
– Ako živimo u nečemu što poznati sociolog Zygmunt Bauman naziva fluidnom modernošću onda je, po meni, iz toga moguće objasniti zašto u pojedinim državama većina ljudi često pribjegava tom utočištu nacionalnog identiteta. Zato jer je sve oko njih fluidno i nemaš se za išta drugo uhvatiti nego za nacionalni identitet. Pa čak i ako su potpuno siromašni, čak i ako su zaduženi na 30 godina, ako ih tlače banke, a ne imigranti, oni se svejedno zatvaraju u čahure nacionalnih identiteta i bore protiv »izdajnika«, a ne protiv banaka i međunarodnih centara moći i domaćih korumpiranih političara. Mene to apsolutno ne čudi, a mislim da situacija nije ni nova, iako je novi taj regres da sve više ljudi ide u tom smjeru i ne vidi gdje pravi problem leži. Mislim da uzroke valja tražiti u financijalizaciji kapitalizma koja kreće negdje od šezdesetih godina. Govorimo o urušavanju socijalne države, pa onda i socijal-demokracije, gdje nije više država ta koja će osigurati pojedincu relativnu socijalnu sigurnost, penziju, besplatno obrazovanje, zdravstvo i slično, nego zapravo sam pojedinac postaje odgovoran za ono što je nekoć bila funkcija države. Drugim riječima, ukoliko danas imate nepovoljan kredit i zaduženi ste na 30 godina, nije za to odgovorna država koja je dozvolila kojekakve klauzule zbog kojih su mogući nesigurni krediti u »švicarcima«, nego su odgovorni pojedinci jer su se sami odlučili na takav kredit. I kad imate takvu situaciju da se čitavo breme prebacilo na samog pojedinca, onda pojedinac vrlo često uzrok problema nalazi negdje drugdje. Kako je ta situacija vrlo kompleksna, lakše je okriviti, primjerice, milijun ljudi koji su upravo od nekud stigli. Mislim da je rast desnice i fašizacija društva upravo odgovor na taj jedan period od tri ili četiri desetljeća financijalizacije kapitalizma i sustava koji je proizveo pojedince koji vjeruju da su sami krivi za ono u čemu se nalaze, pa je jedini moto da se što bolje snalaze u toj situaciji, pri čemu dolazimo do onog arhetipskog primordijalnog stanja gdje je svatko svakome neprijatelj.

Krivnja Zapada

Taj rat neće biti poput Prvog ili Drugog svjetskog rata već će to biti neka vrsta molekularnog građanskog rata koji će biti puno perfidniji zato jer neće biti objavljen. Ako je tome zaista tako, a ja vidim simptome toga na svim razinama, onda mi se čini da jedino ljevica može na to odgovoriti. Jer ako će desnica odgovarati na to s novim zidovima, uskoro možemo očekivati i raspad EU.

Da li se može povući paralela izmedju radikalne fašizacije i jačanja nacionalizma u Europi s naglom fundamentalizacijom pojedinih zemalja Bliskog Istoka nakon propasti tamošnjih socijalističkih sustava?

– Apsolutno. Pazite, i Irak i Afganistan bili su sekularne i demokratske države prije nego smo im mi, kroz tzv. »humanitarne intervencije« importirali našu zapadnu verziju kapitalizma. I Iran je prije zbacivanja Mosadika bio država naprednija od mnogih na svijetu, ali je eto Mosadik pokušao nacionalizirati naftu koja je bila u rukama Britanaca, pa je izveden državni udar. Prije godinu dana kad sam bio tamo, jasno sam mogao vidjeti koje su krajnje posljedice toga i bilo bi krivo misliti da je islam kriv za jačanje fundamentalizma u bilo kojoj od bliskoistočnih država, nego je to upravo taj naš tzv. »Zapad«. Prije par godina bio sam i u Maliju i u Siriji, i te države nisu imale problema s fundamentalizmom, nego se fundamentalizam javlja tek kao reakcija na francusku intervenciju u Timbuktuu, a potom se rađa i ISIS u Siriji nakon što dio oružja iz Libije odlazi u Siriji, kao reakcija na geopolitičke interese mnogih igrača, od SAD-a, preko Francuske, do Rusije, Saudijske Arabije ili Katara. Ukratko, i fašizam i islamski fundamentalizam u bilo kojem obliku samo su druge strane jedne te iste kovanice. S jedne strane je globalni kapitalizam koji izaziva još više sukoba, a s druge strane je fundamentalistička reakcija. I u tom smislu, ukoliko u pitanje ne dovedemo sam kapitalizam, iluzorno je vjerovati da ćemo riješiti bilo problem islamskog fundamentalizma, bilo fašizma.  

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka