Franko Dota: Stečena seksualna prava podsjetnik su na žrtve hrabrih

Franko Dota / Foto V. KARUZA

Nijedno stečeno pravo nije samo po sebi razumljivo i uvijek je nužno podsjećati na hrabre ljude koji su svoje živote posvetili borbi za njih, ne zaboravljati zašto su se žene tako ustrajno borile za pravo na prekid neželjene trudnoće, ukazivati na tragične posljedice koje je zabrana pobačaja u 20. st. imala po zdravlje i živote 

Franko Dota doktorand je moderne i suvremene povijesti na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu gdje upravo piše rad na temu »Javna i politička povijest muške homoseksualnosti u socijalističkoj Hrvatskoj«. Kao stipendist europskog programa razmjena i mobilnost, od prosinca 2014. do rujna 2015. boravio je u Beogradu, te u tamošnjim arhivima istraživao socijalnu, pravnu i medijsku povijest homoseksualnosti u socijalističkoj Jugoslaviji. Dota je 2010. objavio knjigu »Zaraćeno poraće« u kojoj problematizira historiografske narative o iseljavanju i stradavanju Talijana Istre i Rijeke nakon Drugog svjetskog rata. 

KNJIGA ZA SVAKOGA 

»Seksualnost u Europi 20. stoljeća« nekoliko godina nakon Cambridge University Pressa izdaje i Zagreb Pride. Kakva je recepcija ove knjige u svijetu i kakav odjek očekujete kod nas?

– Knjiga je doživjela izvrsne kritike te je vrlo pozitivno recenzirana u stručnim časopisima. Neki su je ugledni tjednici, kada je izašla 2011., proglasili knjigom mjeseca ili godine iz historiografije općenito, a ne samo iz područja povijesti seksualnosti. Kao što je seks dio svačijeg života, tako je i knjiga o povijesti seksa za svakoga. Knjiga je korisna i stručnjacima, može služiti kao akademski udžbenik, nadahnuće za aktivistkinje i aktiviste, putokaz za političarke i političare, ali i zabavno i poticajno štivo za pred spavanje. Dagmar Herzog je autorica impresivne erudicije te njena knjiga nudi kako mnogobrojne nove uvide i podatke, tako i svježe interpretacije poznatih fenomena. Seksualnost u Europi pritom pokazuje koliko su današnji stavovi i rasprave o seksualnosti zapravo uokvireni svime što se dogodilo u prethodnom stoljeću. U tom pogledu knjiga može služiti i kao upozorenje na sve represivne i regresivne tendencije koje su tijekom 20. stoljeća nerijetko završavale svim mogućim oblicima nasilja, ali također pokazuje i neizmjernu hrabrost mnogih naših predaka i pretkinja koji su predano širili prostore slobode. Sve su to razlozi zbog kojih je Zagreb Pride odlučio izdati hrvatski prijevod. 

Oskudijevamo li s literaturom ove tematike?

– Prilično, ali nismo baš u mraku. Zagreb Pride je u proteklih nekoliko godina objavio još dva prijevoda: »Stonewall – pobuna koja je rasplamsala gej revoluciju« američkog povjesničara Davida Cartera, i »Queer u Europi: suvremene studije«, interdisciplinarnu analizu grupe europskih znanstvenika. Izdavačka kuća Sandorf prevela je i u reprezentativnom formatu izdala monumentalnu knjigu Povijest gej i lezbijskog života i kulture. Izdavačka djelatnost Centra za ženske studije iz Zagreba predstavlja prevažni i kontinuirani doprinos temama roda i seksualnosti. Tu su potom radovi domaćih znanstvenica i znanstvenika, pogotovo iz polja antropologije, sociologije, filologije i rodnih studija. Historiografija, čini mi se, još uvijek prilično kaska.

Ovaj mladi povjesničar trinaest je godina i dopisnik talijanske novinske agencije ANSA-e iz Hrvatske, a zapažen je i njegov aktivistički rad. Već je desetak godina uključen u hrvatski LGBT pokret kao jedan od osnivača i članova Zagreb Pridea – Povorke ponosa LGBTIQ osoba. Nedavno je uredio prijevod knjige »Seksualnost u Europi dvadesetoga stoljeća«, američke povjesničarke Dagmar Herzog. Ova pregledno napisana sinteza povijesti seksualnosti u Europi 20. stoljeća zapravo je minuciozno istraženo, promišljeno i uzbudljivo štivo o silovitim plimama i naglim osekama seksualne liberalizacije. Ova fascinantna knjiga povod je razgovora s urednikom hrvatskog izdanja.

Herzog naziva minulo stoljeće (i) stoljećem seksa. Koje su se dalekosežne, epohalne promjene i preokreti na polju seksualnosti dogodile u tih sto godina?

– Europski seksualni pejzaž doista se, kako nam to ova knjiga zorno pripovijeda, u dvadesetom stoljeću stubokom promijenio. Dovoljno je sjetiti se tek nekih stvari kojih prije stotinjak godina nije bilo, kao što su dostupna i sigurna kontracepcija i sveprisutne informacije o njoj, zakonom zagarantirano pravo na prekid neželjene trudnoće, gej i lezbijski brak. Nije bilo ni seksologije kao samostalne znanosti, nisu postojala istraživanja o navikama, potrebama i željama ljudi u seksu, nije bilo priručnika ni vodiča za dobar seks u braku ili prije njega, nije bilo ni dopuštenih razvoda, a preljubi su u mnogim zemljama bili kazneno djelo. Neki pojmovi koji su nama danas samorazumljivi naprosto nisu postojali, a neki su bili teško zamislivi. Sama riječ seksualnost u širu je upotrebu ušla baš u dvadesetom stoljeću, a s njom i pojmovi hetero i homoseksualnosti. Sve se ove promjene nisu dogodile same od sebe, već kao ishod kombinacije pritisaka odozdo, kroz odvažne i kreativne, katkada namjerno prkosne i »skandalozne« društvene pokrete, te strateškog djelovanja odozgo, kroz rad aktivista, političara i znanstvenika, unutar i izvan granica stranačkih politika. Na promjene su utjecali i epohalni događaji, poput dva svjetska rata u kojima su, primjerice, milijuni ljudi iskusili predbračni i izvanbračni seksualni užitak, ili se upustili u seksualne odnose koji možda nikada ne bili mogući u nadziranoj i stabilnijoj sredini mirnodopskih gradova i bračnih heteroseksualnih očekivanja. Također, osjetan je i doprinos znanosti koje su se kao nikada ranije u prošlosti počele baviti seksom. A ogroman je bio i napredak tehnologije, i tu je dovoljno sjetiti se izuma kontracepcijske pilule, viagre ili interneta, i njihovog utjecaja na seksualni život ljudi. Do kraja stoljeća seks više nije bio vezan isključivo za brak i stvaranje potomstva.

Patrijarhalna reakcija 

Po nekoj dijalektičkoj društvenoj dinamici, nakon liberalizacije uslijedio je val neokonzervativizma, neofundamentalizma kršćanstva, judaizma i islama. Koliko su u tom kontekstu stečena seksualna prava poput pristupa kontracepciji, prekida trudnoće ili dekriminalizacije homoseksualnosti danas ugrožena?

– Ako želimo iz knjige »Seksualnost u Europi dvadesetoga stoljeća« izvlačiti poučke i paralelizme s našim današnjim iskustvima, onda za početak valja poći od činjenice da seksualna liberalnost nije izumljena u zadnjih dvadesetak godina, kao što ni konzervativne kontrarevolucije i reakcije nisu ništa novo ili neviđeno. Dvadesete godine prošloga stoljeća obilježio je veliki transnacionalni pokret seksualnih reformi za promjenu vrlo permisivnog odnosa prema prostituciji, za afirmacijom ženskog prava na seksualni užitak i žudnju. Tih je godina u Berlinu zamah dobio i veliki pokret o potrebi, prvo dekriminalizacije, a potom i razumijevanja i prihvaćanja homoseksualnosti. Tridesete su, pogotovo usponom maskulinističkog fašizma i nacizma, zaustavile mnoge promjene i ušutkale diskusije. Nakon kaosa i nasilja Drugog svjetskog rata, u pedesetima su Europljani i Europljanke žudjeli za povratkom mirnoj kućnoj obiteljskoj svakodnevici. Mnoge nacionalne politike iskoristile su takvo društveno raspoloženje kako bi pokušale popularizirati visoku stopu nataliteta, što je podrazumijevalo vraćanje žena u okrilje doma i gubitak njihove novostečene kakve-takve samostalnosti te, posljedično, restauraciju vjekovne rodne hijerarhije. Na seksualni radikalizam šezdesetih i sedamdesetih godina, neokonzervativni pokreti odgovorili su novim pozivima na vraćanje tradiciji. Sve nam to pokazuje da nijedno stečeno pravo nije samo po sebi razumljivo, i uvijek je nužno podsjećati koliko je u proteklom stoljeću hrabrih ljudi svoje živote posvetilo borbi za njih, ne zaboravljati zašto su se žene tako ustrajno borile za pravo na prekid neželjene trudnoće, ukazivati na tragične posljedice koje je zabrana pobačaja u dvadesetom stoljeću imala po zdravlje i živote stotine tisuća žena. U čemu leži moć seksualnog konzervativizma?

– Njegova mobilizacijska snaga skriva se u konstantnom uvođenju »izvanrednog stanja« ondje gdje ga nema. Naime, seksualni konzervativizam unazad stotinu i više godina širi paranoju i paniku o neminovnoj propasti heteroseksualne obitelji. Ponekad uskače sam sebi u usta i pokazuje vlastitu dubinsku nedosljednost. Tako su prije stotinjak godina seksualni konzervativci branili prostituciju kao muškarčevo neosporno pravo na seksualni odušak, tvrdili kako je prostitucija ukorijenjena u tradiciji te da jača obitelj i rasterećuje suprugu. Ponekad spajaju nespojivo pa se služe bizarnim argumentima kako će prava LGBT osoba uništiti bračne odnose heteroseksualnih parova ili da spolni odgoj prijeti opstanku nacije. Međutim, postoji jedan aspekt seksualnog konzervativizma koji se u čitavom dvadesetom stoljeću, a ni danas, nije promijenio, a to su njegovi ciklički pokušaji da se spriječe, ograniče ili oduzmu prava žena na raspolaganje vlastitim tijelom i seksualnošću. U tom bismo smislu seksualni konzervativizam preciznije mogli nazvati patrijarhalnom reakcijom, mada su ponekad upravo žene njegova glavna zaštitna lica.

Političke rasprave 

Zašto su sukobi oko seksualnih pitanja i danas prvorazredni politički problemi?– Pitanje je zanimljivo već zbog načina na koji je formulirano. Naime, seksualnosti se kroz čitavo dvadeseto stoljeće često i vrlo uporno nijekao status političnosti. Isti oni koji su htjeli opasnim zakonskim odrednicama spriječiti legalnu distribuciju kontracepcije, s gnušanjem su odmahivali rukom na feminističke protuargumente i s podsmijehom im odricali ikakav politički značaj. I danas čujemo mantru kako je seksualnost pitanje intime ili pak nekog apstraktnog svjetonazora, a ne politike. Jedno od najvećih dostignuća aktivista i aktivistkinja 20. stoljeća bilo je ustrajavanje na činjenici da su sporovi oko seksualnosti zapravo političke rasprave, da su seksualna prava zapravo građanska prava, da su ženska prava zapravo ljudska prava. Dvadeseto stoljeće također pokazuje koliko je sve vezano uz seksualnost – od individualnih žudnji i frustracija, seksualnih činova pa sve do odnosa države prema, primjerice, silovanju ili pobačaju – dobrim dijelom uvjetovano drugim sferama politike i javnoga života: ekonomijom, ideologijom, ratovima. Budući da živimo u političkom pejzažu koji se stalno mijenja, mijenja se i odnos ljudi prema pitanjima seksualnosti, mijenjaju se ulozi, taktike i strategije sukobljenih grupa, premda točke njihovog sporenja nerijetko vuku korijenje duboko iz prošloga stoljeća.Što bi bilo istinski seksualno slobodno društvo?

– To je istinski teško pitanje i nema gotovih odgovora. Ja bih krenuo od toga da je to ono društvo koje prostor demokracije širi i na seksualnost, ono u kojemu su različitosti, pravo na samoodređenje, pristanak i sloboda od nasilja, bilo ono fizičko, psihičko ili strukturno, koje nad našim tijelima provode države, religije, tržište ili mediji, vrijednosti kojima se teži i oko kojih postoji konsenzus. Velike bitke oko seksualnosti, katkada pravi kulturni ratovi, pokazale su nam da jednoznačni i univerzalni odgovori, nepomične istine o tome što je prirodno i normalno, dobro ili poželjno u krevetu, nisu nimalo od pomoći u izgradnji i seksualne demokracije. Ali, minulo stoljeće jest izrodilo jednu vrlo moćnu i važnu ideju, o tome da ljudi nisu samo bića koja se seksaju, nego i bića sa seksualnim pravima. Ta su prava mnogo kompleksnija od liberalnog redukcionističkog pogleda »sve je dopušteno, dok ne nanosi štetu ili bol drugome«. Sva ta prava imaju vrlo širok raspon, riječima Dagmar Herzog: »od prava na privatnost do prava na javnu vidljivost, od prava na ‘normalnost’ do prava na transgresiju normi, od prava na intenzifikaciju iskustva i erotskog doživljaja do prava na sigurnost od seksualnoga nasilja«.

NEOKONZERVATIVIZAM ULAZI NA VELIKA VRATA 

Koliko smo kao društvo svjesni važnosti seksualnih prava kao jednog od temeljnih ljudskih prava, odnosno kako ocjenjujete trenutnu situaciju?

– Pred nama je mnogo izazova. Neokonzervativna reakcija ulazi na velika vrata u palače političke moći. Pa i ovih dana u Hrvatskoj, kada slušamo o potrebi redefinicije ženskog prava na pobačaj, o navodnoj i ničim dokazanoj neustavnosti životnog partnerstva, o demografskim politikama koje će, sudeći prema onome što se u tisku navodi kao neke buduće mjere, služiti jedino jačanju nacionalizma, ksenofobije i patrijarhata. Srećom, u ovoj zemlji živi jako puno ljudi koji se ne boje glasno zauzimati za svoja i tuđa prava, koji vjeruju u solidarnost i slobodu, a ne u kojekakve fantazmagorije koje bi ponovno htjele svoj oblik pronaći u represivnim zakonskim aktima.okvir

Odbačene oštre kazne 

U knjizi se detaljno analiziraju pojedine europske zemlje, no zemlje bivše Jugoslavije jedva se spominju. Smatrate li da postjugoslavenska humanistika nije svjesna značaja i zanimljivosti jugoslavenskog slučaja?– Ne bih rekao da naši istraživači i stručnjaci nisu toga svjesni, već da je povijest seksualnosti ovih prostora prilično zanemarena i zapuštena. To je posljedica dominacije političke povijesti unutar historiografije i nedovoljne osjetljivosti struke prema socijalnoj i kulturnoj historiji općenito. Ali, i to se ipak mijenja. Istraživač(ic)a seksualnosti sada već ima u većini humanističkih i društvenih znanosti i kod nas. Što se tiče iskustva socijalističke Jugoslavije, uvjeren sam da će nam buduća istraživanja o primjerice povijesti pobačaja, ženske seksualne emancipacije, promjene organizacije heteroseksualnosti, braka i obitelji, kontracepcije, pokazati da je to bilo doba ogromnih modernizacijskih reformi i izraz pozamašnog emancipacijskog potencijala jugoslavenske verzije socijalizma. Žensko pravo na donošenje odluke o vlastitom tijelu tu je vrlo opipljiv primjer. Jugoslavija je prvih nekoliko godina nakon oslobođenja pobačaj kažnjavala vrlo oštrim kaznama, da bi sredinom sedamdesetih on postao ustavom zagarantirano pravo. Evo jedne crtice iz te povijesti. O pobačaju se raspravljalo u Narodnoj skupštini još 1951. kada je slovenski liječnik i komunist Pavel Lunaček uložio jedini amandman na Prijedlog Krivičnog zakonika, što je za aklamacijski stil rada tadašnjeg jednopartijskog parlamenta bilo prilično neuobičajeno. On je tražio da se izbriše članak koji je predviđao kažnjavanje žene koja bi sama izvršila ili bi dopustila da joj se izvrši prekid trudnoće: »Mi bismo morali kazniti, odnosno proglasiti kriminalnima, 250.000 žena u Jugoslaviji godišnje«, uzviknuo je Lunaček. Njemu je sekundirao Jože Potrč, također liječnik iz Slovenije, uz argument da su se napredni radnički pokreti i liječnici još prije rata borili protiv »klasno uvjetovanog« kažnjavanja žena s obzirom na to da su se za pobačaj pred sudom uglavnom znale naći radnice i žene sa sela, dok bi one imućnije iznašle zdravstveno sigurnije i diskretnije načine da pobace. On se tada založio i za uvažavanje socijalnih indikacija kao pravnog temelja za dopušteni pobačaj, nazivajući to »velikim povijesnim napretkom«. Protiv je govorio Zlatan Sremec iz Hrvatske uz argument potrebe suzbijanja »bijele kuge«. »Klasni paragraf«, kako je prozvana odredba o kažnjavanju žene koja je pobacila, odbačen je već tada, premda ne jednoglasno, a »socijalne indikacije« uvedene su desetak godina kasnije. 

Lezbijski i gej pokret 

Autorica navodi da je Rumunjska još 1995. godine kazneno progonila homoseksualce. Vi pišete doktorat na temu muške homoseksualnosti u socijalističkoj Jugoslaviji. Kakav je bio položaj homoseksualaca u SFRJ? – I povijest homoseksualnosti u Jugoslaviji vrlo je dinamična i puna neočekivanih preokreta i zbivanja. Ona je potpuno drugačija od priče o progonu koju nam se ponekad servira iz nekih medija koji navodnu sveprožimajuću represivnost socijalizma pokušavaju osnažiti i ukazivanjem da je »protuprirodni blud«, kako je tradicionalno nazivan u hrvatskim zakonima od sredine 19. stoljeća, bio zabranjen. Tom pričom želi se poručiti kako su komunisti proganjali sve, pa eto i homoseksualce. Ali zašto se onda zamračuje činjenica da je homoseksualnost u tom istom socijalizmu dekriminalizirana 1977. godine u Hrvatskoj, Sloveniji, Crnoj Gori i Vojvodini. Kada se nešto ne uklapa u jednoobraznu sliku, onda je očito lakše to prešutjeti nego pokušati razumjeti i staviti u historijski kontekst. U svojem istraživanju nastojim pokazati sva lica i naličja politike prema homoseksualnosti u Jugoslaviji. Uistinu, nešto slično kao sa slučajem pobačaja, u neposrednom su poraću desetine homoseksualaca završile u zatvoru, neki nakon većih pokaznih antihomoseksualnih suđenja. Prikazivalo ih se tada kao kvaritelje omladine i dekadentne zaostatke građanskog poretka ili dokaz trulosti Zapada. Ali doskora, od ranih pedesetih, kaznena se politika postupno ublažava, progon popušta, za istospolni seksualni odnos se sve češće izriču uvjetne kazne. Ako pogledamo neke druge zemlje, u razmjernim brojkama, za isto je djelo u istom vremenskom razdoblju u Zapadnoj Njemačkoj ili Engleskoj osuđeno neizmjerno više muškaraca koji su voljeli muškarce. S druge pak strane, neke druge socijalističke zemlje, Mađarska i Čehoslovačka početkom 1960-ih ili Istočna Njemačka 1967., dekriminalizirale su homoseksualnost dosta prije Jugoslavije koja za takav potez šezdesetih još nije imala dovoljno odvažnosti i volje. A kada je do dekriminalizacije i došlo, onda je ona provedena samo u jednom dijelu zemlje. I ta podjela, na republike i pokrajine koje jesu i one koje nisu dekriminalizirale homoseksualnost, također svjedoči o unutrašnjim složenostima i proturječjima federacije, što istraživanje čini izazovnijim i zanimljivijim. A onda opet, Jugoslavija je bila jedina zemlja socijalizma, uz možda uvjetni izuzetak Istočne Njemačke, u kojoj se od sredine osamdesetih godina, u Ljubljani, razvio vrlo živi i s tadašnjim europskim trendovima prilično sinkronizirani lezbijski i gej pokret, o kojemu je, k tome, tadašnji tisak i naveliko izvještavao. 

Kakav je danas u Hrvatskoj?

– Na ovo bih odgovorio iz historijske perspektive. Svakako je drugačiji i u mnogočemu bolje nego prije pedeset godina kada je »muški protuprirodni blud« još uvijek bio kazneno djelo, ili prije dvadeset kada nije bilo ovako organiziranog i utjecajnog LGBT pokreta, ili prije deset kada je javna vidljivost i lezbijki i gejeva bila minimalna ili prije tri kada nije bilo životnog partnerstva. Prva Povorka ponosa održana je u Zagrebu 2002., što znači da će se ove godine održati petnaesta po redu. To je sada već jedna sasvim pristojna povijest koja čeka svoga povjesničara ili povjesničarku. 